haim je napisao/la:
ne govorim za tvoje vrijeme, niti za tvoje kolege, niti za tebe, već generalno za prošla stoljeća, premda, ako baš hoćeš, znam itekako ljudi, starijih i novijih, koji su upravo vrbovani. Ljudi upropaštenih života. Dakle, radi se o metodama i općenito načinu govora koji danas više jednostavno ne prolaze.
2.) Nitko ne može doći i reći tek tako, da ga je Bog pozvao. Poziv treba i dokazati. Konačan sud donosi Crkva. stvar je veoma ozbiljna, i vidi se da su neke stvari definitivno krivo postavljene. Dva uvjeta koja sam naveo donose i crkveni dokumenti, i Biblija, a bome i zdrav razum. Bez ta dva uvjeta kvalitetnog zvanja, zvanja koje će moći odgovoriti današnjem vremenu, nema.
O drugoj točki: Evo što piše njemačka biskupska konferencija (a cijeli tekst možeš naći na mojoj web stranici
http://www.don-ivica.net pod rubrikom razno-godina svećenika:
Svećeništvo i posveta (ređenje)
Svećenikom se postaje polaganjem biskupovih ruku i molitvom u sakramentu ređenja. Kandidat se stavlja, cijelom osobom, na raspolaganje ovoj službi i cijela osoba postaje znakom i instrumentom Božjeg djelovanja u Crkvi. Latinska riječ „ordo" za sakrament Posvete, ređenje, ukazuje na to da sakramentalni red Crkve, svećenika i biskupa, njihovo učlanjenje, njihovo djelovanje proizlazi iz posvete. Posvećena služba poznaje tri stupnja: đakon, svećenik, biskup. Pri tom su svećenik i biskup posvećeni „ad sacerdotium" (za svećeništvo), znači da ih se treba promatrati svećenički dok je đakon posvećen „ad ministerium" za služenje. Svećeničko ređenje ostavlja na duši svećenika neizbrisiv pečat. To znači da Bog povezuje svoje djelovanje, dijeljenje milosti, preko zaređenih, neovisno o njihovoj pravednosti i dostojnosti. Vjernima Bog garantira svoju vjernost, naklonjenost i prihvaćanje. Za svećenika je to egzistencijalna napetost: on treba odgovarati onom što ga beskonačno nadvisuje.
Svećeništvo i poziv
Svećenik je pozvan od Boga, prema uzoru na proroke i apostole. U duhovnom pozivu susreću se jedna subjektivna i jedna objektivna strana. Subjektivno se pozvani treba osjećati da je pozvan od Boga, on mora u to imati povjerenja i vjerovati da ga je Bog pozvao za tu službu i da će ga svojom milošću za to osposobiti. Crkva prihvaća ovaj poziv kao poseban dar Božji. Isto tako je Crkva dužna provjeriti sposobnosti i dobru volju kandidata za vršenje službe. Ona ima autoritet pozvati kandidate k ređenju, već prema potrebama za svećenicima. Tek ovaj poziv Crkve čini ovo zvanje, s objektivne strane, potpunim. Prema staroj tradiciji koja ide još od Isusovih vremena, ređenje se podjeljuje samo muškarcima. U latinskoj tradiciji je dozvola za ređenje povezana s obećanjem da će svećenik živjeti u bezženstvu (celibat). Duhovna karizma celibata podjeljuje svećenicima užu povezanost s Kristom, za kojom on i čezne i daje mu veću slobodu u službi.
Pa interesantno kako njemački biskupi govore o ova dva uvjeta o kojima ja govorim. Pitanje ličnosti ona se izgrađuje tokom formacije za svećenika. Toliko o uvjetima za svećenički poziv.
Što se tiče govora - ne znam na što misliš - ako pod govorom misliš prilagođavanje duhu vremena onda nema se što mijenjati. Crkvena nauka i Evanđelje su usko povezani - a Isus se baš nije klanjao pred duhom svoga vremena. ...a ako je mijenjanje nekih vanskih elemenata u formiranju svećeničkih kandidata - nas nisu "šopali" duhovnošću ali smo uvođeni u život Crkve (ovim ne kažem da je bio ondašnji odgoj u sjemeništima i bogolsovijama savršen - ne, nije, imao je krupnih grešaka. Ali izgradio je ipak brojne dobre svećenike koji su vrlo časno i odvažno vršili "odigrali" svoju ulogu u teškom vremenu komunizma.
Ipak tvrdim sa svom odgovornošću da današnji sjemenišni odgoj nije ni do koljena našem odgoju (iako imaju sve standarde koje zahtijeva moderno vrijeme) Ovim nisam rekao da danas mlađi svećenici ništa ne valjaju. Među njima ima divnih i revnih dušobrižnika ali velik dio njih se nastoji prilagoditi duhu vremena (što nije dobro ni za njih ni za Crkvu) kao primjer navest ću samo liturgiju - mnogi kao da nisu liturgiku ni studirali.. a da ne govorim župske vjeronauke .. i mnoge druge stvari. Nisam ja taj koji sudim samo promatram svojim očima.
Ne stavljam sebe za uzor - ali vidiš moja web stranica, u malo više od dva mjeseca, otvarana do sada 7726 puta, što meni puno govori. A baš se ne priklanjam u pisanju duhu vremena. Što znači da ljudi to traže..
a za prvu točku nema smisla raspravljati o prošlim stoljećima jer mi to izgleda samo mlaćenje prazne slame. Doista neću reći da nije bilo svega i svčega, bilo je, ali bilo je fantastičnih primjera baš ovoga što ja govorim napomenut ću samo: Bl. Alojzije Stepinac, sv. Leopold Madić, Maksimiljan Kolbe, Ivan Maria Vianej, Filip Neri pa da ne nabrajam ovo su samo oni poznati a da ti ne pišem plejadu svećenik prošlih stoljeća iz moje biskupije što sasvim sigurno opovrgava tvoju tvrdnju.