Katolički odgovori

Ako ste kad vozeći se Zagrebom ugledali ovu građevinu i pomislili kako u njoj živi Darth Vader ... to je /na našu utjehu/ dominikanska crkva bl. Augustina Kažotića na Volovčici.

Inače izgleda ovako (u ljepšim danima):



Rekli bismo, ovdje živi Luke Skywalker...

1. Svaka arhitektura je plod svoga vremena - što je duh i duhovnost bogatija to je i arhitektura bogatija. Siromaštvo duha je i siromaštvo arhitekture. Arhitektura crkve se potpunon uklapa u oklnu arjitekturu.

Što se tiče prve slike biranjem motiva može se tako svašta dobiti..a druga slika čim sam je vidio palo mi je na pamet "Kao što kvočka skuplja piliće svoje"

Svakako puno ljepša nego li okolne zgrade nalik na kutije žigica, onih velikih za lulu.

Crkva jest ljepša od okolne arhitekture, čak mi djeluje nešto "iznad" naše kulture, kao neki svemirski dizajn, postmoderna koja nije nikad zaživjela potpuno, a već se pomalo okrenula od svoje biti...
Baš razmišljam kakva je duhovnost onoga koji crkvu zamišlja upravo takvom... Preveliki odmak od tradicije, a cilj kojem teži još uvijek je nejasan.
Simpatična mi je ta ideja o kvočki i pilićima, iz donje perspektive uživo izgleda kao veeelika kvočka...

A ova crkva je jednostavno pre-romantična:



(simulacija crkve u Udbini)

Pa i njega treba evangelizirati zar ne?
Inače u arhivi imamo temu koje se bavi ovom tematikom viewtopic.php?f=11&t=245&start=0

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Ova Crkva na Volovčici i nije toliko loša izvana. Međutim ima očajnu akustiku. Bio sam pa sam provjerio. Pamtim je i po nečem drugom negativnom. U njoj sam prisustvovao svojoj najkraćoj Misi u životu. 16 minuta! Štopao sam. Svećenik je bio na fast forward.

Da se vratim arhitekturi. Vidio sam u Beču jednu totalno modernu Crkvu. I izvana i iznutra. Možete li zamisliti crnu kocku, jedno 150 m sa 150 m. Žao mi je što nemam sliku. Ipak da istaknem da su moji favoriti stare crkve. 'Patim' na renesansu. Rado bih vidio u živo crkve u Milanu i u Kolnu. A u Rimu nek me sahrane

Je li to ova crkva? Katolička crkva "Krist - nada svijeta" u Beču.



Ili je to ipak nuklearni reaktor? Bože, smiluj mi se... Nemam pojma o modernoj gradnji

Prava umjetnost, pa tako i arhitektura treba biti iskrena. Vrednija dostignuća na tom području iskreno svjedoče o tjeskobi vremena u kojemu živimo, posebno Crkva.
Pitanje je samo koliko su vjernici spremni i u mogućnosti doživjeti da u ravnoj plohi dožive duhovnost, jer ih ona; ravna i prazna vraća njima samima i kao da im govori: niti u obliku niti u materijalu nema smjerokaza prema Bogu, on je u tebi. Ovo tamno izvana sugerira duhovnost kroz boju. Svojevrsna mističnost kroz negiranje.
Naviknut na teatralnost i šarene kulise, obični promatrač teško da će se potruditi proniknuti poruku.

Hej, ovo je kao da ima ospice! Ajme užasa!!!

Mislim da i arhitektura treba poticati nagnuće Bogu. Ovo doživljvam kao izraz čiste zatvorenosti u sebe i samodostatnosti - mračne i križ mi izgleda kao zalutali simbol na mjestu beznađa.
Makar je ovo vrijeme kako jest, uvjerrenja sam da umjetnost mora potpomagati otvaranje nade, pozivati otvaranje svjetlosti. Ovo mogu shvatiti samo kao umjetnost dekadencije. Kao da je Sartre projetirao.

Adrijana,
faca si. Kak si samo tako lako našla baš tu crkvu. Ili je toliko karakteristična da ni nema ništa slično u Beču. Uglavnom, to je ta. Ova usporedba s reaktorom je fora. Ipak, jedna je od rijetkih modernik koja mi se svidjela. Drugačiji je doživaljaj uživo, puno intenzivniji naravno. Mislim da ispod ima i neku galeriju ili muzej.

No s druge strane, prava sakralna umjetnost, pa tako i arhitektura, bi trebala biti sakralna, zar ne?
Ovo je gotovo tautološki banalna konstatacija; pa ipak, po meni, temeljni problem suvremene sakralne umjetnosti je taj - da nije sakralna.
Inače nisam apriori protiv suvremenog stila u crkvenoj umjetnosti, no ovo primjećujem kao problem u realizaciji. Od sakralnosti se bježi, Bože mi prosti, k'o vrag od tamjana. Čudan neki trend.


Ovo je... sklisko! Uz odgovarajuće kvalifikacije, može se shvatiti na prihvatljiv način. No bez kvalifikacija, pomalo vuče na jednu prehorizontalnu teologiju; pa i deifikaciju čovjeka i negaciju Božje transcedentnosti.

T.H. kad ne bi bio tako paranoičan na području teologije ti bi bio sasvim ok. osoba.
A to što je tebi i mnogim drugima sakralno, recimo, meni nije.
Nisu mi sakralne prekrasne rokoko crkve u Bavarskoj koje su u 18 st. dali graditi bogati samostani benediktinaca i ina duhovna gospoda. Niti mi je sakralna golotinja ženskih grudiju, dječjih guza koji bi trebali biti anđeli, ali su ispali puteni puti. Niti su mi sakralni mišičavi atlete.... a svega toga ima na tone u našim predivnim crkvama koje nazivate sakralnim.
Na kraju se postavlja pitanje; znamo li mi uopće što je to sakralno?

O, pa hvala!
No ne bih bio paranoičan, kad ne bih oko sebe vidio devastirajuće posljedice svođenja religije na čisto horizontalnu dimenziju. Nije tu riječ o mojoj viziji budućnosti koje se bojim; riječ je o sadašnjosti koju već gledam svojim očima.


Neću ti puno protusloviti u ovome; legitimno je mišljenje i mogu ga razumjeti, da su takvi prikazi neadekvatni.
Samo bih ipak, radi preciznosti izričaja, razdvojio sakralnost od adekvatnosti prikaza. Ovo što ti navodiš ipak jest sakralno, naprosto zato što tematizira onaj "drugi svijet". A sad, je li taj "drugi svijet" na primjeren način prikazan, pitanje je za sebe, o kojemu ne moramo imati jednako mišljenje. Moj prigovor je upućen suvremenoj "sakralnoj" umjetnosti zato što uopće ne pokušava ukazivati na nebesku stvarnost, različitu od zemaljske. Tvoja kritika rokokoa ne pobija ovu konstataciju.

Kratko i jasno T.H. ja te razumijem, Uostalom stalno se krečam među takvim ljudima pa sam se naviknuo, ali jednako tako nemam namjeru niti volje tumačiti umjetnost kao sredstvo izražavanja, u što spada prvenstveno duhovno.
Ipak, umjetost ne može visjeti u zraku a da ju ne podržava svekolika intelektualna spoznaja. Predodžbe ''onostranosti'' su mogle biti u vrijeme renesanse, baroka.... na način kako se to prikazivalo jer je samo poimanje bilo vezano uz predmetno. Kad je obični muž došao u belečku crkvu i kada ga je zabljesnuo sjaj pozlate i predivnih figura koje kao da drhte od života; on je jedino mogao u sebi uskliknuti: to je dika nebeska! Danas to niti obični muž ne može tako doživjeti, jer iako je još uvijek lijepo ipak je prenaivno za ono što ti nazivaš ''onostranost''. To ne znači da je riječ o horizontali. Ti pojmovi koje ti koristiš jednostavno više ničemu ne služe, jer iza njih ne postoji nikakva stvarnost. Niti ''ova'' niti ''ona''. Kako za vjernika može postojati neka horizontala i vertikala?
Kroz vidljivo spoznajemo nevidljivo. To su kao dva otoka u moru neznanja. Kad nestane neznanje nema više niti otoka, sve je cjelina.
Nadam se da si me razumio. (sedam je savršeni broj).