Katolički odgovori

To naravno vrijedi i za svakoga tko je počinio ubojstvo?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Treba jasno govoriti da je abortus ubojstvo, osobito mladima jer gledajući današnji svijet mogu zaključiti da je to normalno
primjer: na satu sa sedmim razredom, na upit što prijetup 6 zapovijedi: djevojčica objašnjava da je to kad se prevari " partner", kad sam rekla da je prijestup svaki odnos izvan braka, dobila sam odgovor da to nije pošteno.......... zašto? poslije mi je svećenik rekao da je njezina majka rastavljena i da ima prijatelja i naravno da je u djevojčicim očima to postalo normalno
Pa tako je i s abortusom, kontracepcijom, svugdje se prodaju kontraceptivna sredstva ( na polici kraj žvakaćih guma) svi govore o abortusu kao nečem normalnom i mladi to takvim prihvaćaju

Volio bih da se i u diskusioji osvrnemo na ono što s enavodi u članku koji je ponuđen kao potpora diskusiji
http://www.don-ivica.net/index.php?opti ... &Itemid=58

Sasvim sigurno. Ipak valja imati na umu da je pitanje postoji li tako izopačen postupak kao kad žena daje ubiti vlastito dijete.

Oprosti, ali ja vidim ovdje pitanje : kako se odnositi prema tim ŽENAMA?
ne vidim da si pitao kako se odnositi prema abortusu!
Ono što govori o meni iz mog posta kao odgovora na ovaj tvoj upis je da sam ja hrabra žena, koja je jako svjesna odnosa ovog društva prema ženi bilo vjernika ili onih drugih! A to ti je da je žena.majka i nemajka, uvijek kriva....da se o nju počeše svaka šuša, Moje je da reagiram na to u svako vrijeme i na svakome mjestu pa i na ovome forumu, bez obzira bio ti ovdje šef ili ne.

Moja reakcija nije provokacija. princip majčinstva i princip žene mi je iznad svih ovih prizemnih natezanja.

_________________
Uzdrži se od veza s mnogim ljudima da ti duh ne bi lutao pa da izgubiš nutarnji mir.

A što si tako osjetljiva? Bog je ženi dao dar neizmjerne vrijednosti, ali ako ga ona baca pod noge, onda preuzima užasnu krivnju. I doista konačno se u njenoj odluci lome stvari. Liječnik je krvnik, ali bez njene odluke neće ubit. Muškarac može bit oduran, ali to ne može učinit. Stoga, usprkos svemu i svačemu, konačnu riječ ima žena.

Ostavimo to drugima na procjenu. Onaj koji nešto piše je najviše iznad prizemnih natezanja kad komentira temu a ne preslikava svoju percepciju drugih koji pišu.
No ovo se neće pretvoriti u tvoj niti moj obračun s nekim već ćemo se vratiti temi.



Što se tiče abortusa svi ćemo se složiti da je to ubojstvo i u principu nemamo što tu više reći. Ja osobno mislim da je korisnije raspraviti s pozicije našeg odnosa prema onima koji su u to uključeni. Od tih osoba koje su najviše uključeni svakako je dominantna uloga majke u abortusu. Prema tome sasvim legitimno (čak je i tema tako naslovljena) raspravljamo o našem odnosu prema ženama koje su počinile ili su u prilici počiniti pobačaj. Najviše volim konkretne primjere pa zato prenosim jedan citat sa druge teme: koji bi bilo zgodno prokomentirati.



Bi bilo zgodno ovo konkretno prokomentirati.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

sara ja se potpuno s tobom slažem..ali priznat ću, kad muškarac pita da kako treba gledati na te žene, reagiram alergijski¨! zbog toga što smatram i njih krivvcima! a koliko vidim oni su toga oslobođeni u ovoj raspravi.
Nema uvijek konačnu riječ žena. Zapravo koliko je žena zaista samostalna u svojim odlukama u našem društvu, sara?
Dovoljno je vidjeti postotak ubijenih žena u Hrvatskoj od strane svog muža ili zaručnika, pa da sami dođemo do zaključka...
kad sam bila na bolničkom lječenju zbog komplikacija u trudnoći, bila sam na ginekološkom odjelu u bolnici malo podulje vremena i tada sam imala prilike upoznati i biti blizu ženama koje su dale ubiti svoje dijete (da li si zadovoljna ovom formulacijom?).
VidjelA SAM NEKIMA I MUŽEVE, saznala sam i neke drame iz života tamo, kako se kaže iz prve ruke.
Bilo je primjera od sirotinje koja je recimo išla roditi svoje trojke, ali je dala odmah djecu na posvajanje s molbiom da joj djecu ne pokazuju...već je imala dvoje djece, a živjeli su jadno...To je bila žena koja je toliko plakala poslije svog poroda, skoro kao jedna koja je abortirala a bila je u sobi preko puta. Ta koja je abortirala bila je prisiljena od obitelji supruga i njega samog da to učini...
također je tamo bila i jedna djevojka kojoj je ovo bio deveti!! abortus...prestrašno. Ne bih ju mogla definirati, bila je tiha i povućena u sebe...dobila je jezikove juhe i od žena i od medicinskog osoblja...

primjer koji je naveo barnaba je jedan u nizu..vrlo su rijetki ali događaju se.I time su mi i tragičniji. S jedne strane žene i majke koje se bore i žele dijete i žele taj život pod cijenu i vlastitog života i s druge strane žene-ubojice...
kao i žena koja je zatukla svoju bebu a koja je imala 2 mjeseca, kamenom i zakopala ga u kamenjaru...
svega ima!
Čudovišta i herojki!
ali nisam za to da se osuđuju globalno, jer postoje pojedinačnio i svaka sa svojim životom i sa svojim križem.
pritisak obitelji nekad je tako silovit da je tu žena ako nema dovoljno samosvijesti i samopoštovanja, naprosto pregažena i prisiljena učiniti ono što ne želi.
da o zlostavljanju, prijetnjama smrću i batinama ne nabrajam..

jeste li sada donekle shvatili što mene mući?

nepravda opće osude žena, kao one koja je dala konačnu presudu nerođenome, a da se nije razmotrio njen pojedinaćnmi slučaj.


ako me se opet neće razumijeti, neću odgovarati više na ovoj temi, jer tada zaista nema smisla.

_________________
Uzdrži se od veza s mnogim ljudima da ti duh ne bi lutao pa da izgubiš nutarnji mir.

Prije svega kršćanin ne čeka da dijete umre, nego vjeruje i moli se da dijete preživi. To je jako bitna razlika.
Kada dođe do dvojbenih situacija kod poroda Crkva je uvijek za život. Nekada na žalost može preživjeti samo majka ili samo dijete, no dolazak u takvu situaciju se mora izbjegavati ako je moguće.

I još primjer iz moje obitelji, liječnici su sugerirali da se napravi pobačaj jer je bila velika vjerojatnost deformacije ploda, no unatoč svim tim pritiscima majka je imala vjere i odlučila roditi i prihvatiti dijete kako god bilo, i dijete je na kraju rođeno potpuno zdravo.

Potpisujem - ima toliko jezivih situacija da se kosa diže na glavi. Zato dijelim kvalifikaciju čina od osobne krivnje. Kad kažem da žena konačno odlučuje, ne želim ispitivat njezinu krivnju, nego izreći činjenicu. A krivnja? - ona mnogo puta ide puno dalje od žene, osobito kad se radi o mladim djevojkama koje puno puta roditelji jednostavno psihički slome i ona pristane na sve. Da joj kažu da sebe ubije i na to bi pristala. Sigurna da u takvom stanju ona ne nosi krivicu, no ipak će, upravo takva, imat noćne more i užasnu grižnju savjesti.
Za mene je svaki muškarac koji ne pruža podršku i pomoć ženi koja nosi njegovo dijete, krivac smrti, makar žena na to niti ne pomislila, nego na sebe uzela svu muku i patnju koja je čeka.

hvala sara, na ovoj odličnoj nadopuni!
drago mi je da si me razumjela, a sada ja razumijem i tebe, kad kažeš da je konačna odluka na ženi..sada mi je jasno.

Hvala.

_________________
Uzdrži se od veza s mnogim ljudima da ti duh ne bi lutao pa da izgubiš nutarnji mir.

Konačna odluka je na ženi. Koja su prava oca djeteta? Naš zakon dijete ne priznaje osobom prije nego što se rodi, pa otac postaje otac tek činom rođenja. Što je sa očevima koji žele djecu, a njihove ih supruge abortiraju? Pitat će me sigurno netko koliko takvih znam. Zato ću odmah odgovoriti - znam jednog, vrlo mi je blizak, rodbinski smo povezani i boli me njegova bol, jako mi ga je žao. A vrhunac ženske sebičnosti je reći - to je moje tijelo, činit ću s njime što me volja. Ja odlučujem! Takve žene ne shavaćaju bit bračne zajednice.

I ja sam kao i Vera bila suočena s iznenadnom trudnoćom. Jedna je jedina okolnost išla u prilog, sve druge nisu, ali niti jednog trenutka nije u igri bila neka druga opcija nego da rodim.

Kad sam tog jutra nakon učinjenog testa shvatila da sam trudna najprije sam nazvala muža. Rekao je (drhtavim glasom) – super, sada sve akcije prekidamo, dijete koje će se roditi dolazi u prvi plan. Imali smo u planu dogradnju kuće, a on, kao glava familije bio je prilično time opterećen. Ipak, dijete je i njemu bilo broj jedan u tom trenutku. Nije mu trebala niti jedna sekunda da razmisli, odmah je odabrao tek začeti život. Ne mogu Bogu dovoljno zahvaliti na svom mužu, iako je daleko od idealnog, nakon ovih riječi i njegove bezuvjetne podrške volim ga još više.
Iako, da i nije bilo tako, strah Božji sigurno bi prevladao i molila bih se da on prihvati dijete, pobacila ne bih nikako.

Financije – zbog trudničkog bolovanja prihodi su mi pali na 40% nekadašnjih. Bila sam očajna i nisam vidjela izlaz. Krediti su uredno sjedali...naravno, ostajalo je tako malo...Tako je bilo i prvih 6 mjeseci porodiljnog. Preživjeli smo. Gladni nismo bili. Kuću smo počeli dograđivati tek ovo proljeće, s 3 godine zakašnjenja u odnosu na prvobitni plan. Drugih 6 mjeseci porodiljnog je i ta bijedna naknada pala na pola. Ali dogodilo se da su neke dionice koje sam kupila prije trudnoće- više zbog toga da ne uvrijedim firmu u kojoj radim, nego iz želje za vlasništvom i špekulacijama, porasle s 10 tisuća kuna na 35 tisuća. Prodala sam ih i tako smo lijepo preživjeli taj siromašni period.

Posao i ljudi – tjedan dana prije nego što sam shvatila da sam trudna firma u kojoj radim platila je konzultanta da nas u odjelu educira. Onda sam ja morala na čuvanje trudnoće...a i za mene se plaćala edukcija. Osjećala sam se jako kriva. Otišla sam šefu i rekla – dogodilo se tako, muž i ja smo vjernici i dijete će se roditi. On je bio jako fer, korektan, ma predivan...ali gotovo svi drugi u firmi su me ismijavali, vikalo se po hodnicima da samo primitivci probleme rješavaju trudnoćom, da i u današnje vrijeme ima budala koje ne znaju kako se to u civiliziranom svijetu rješava. Kad danas sa svojim djetetom prolazim pored tih žena, one nemaju snage pogledati u dječje lice. Nije bilo lako. Definitivno sam odlučila otići na bolovanje, prvenstveno iz razloga da sačuvam psihičko zdravlje, a preduvjet je da se maknem od takvih ljudi. I zapravo cijelu trudnoću trudila sam se skrivati od nekih ljudi da se poštedim njihovih komentara. Jedino sam se u crkvi osjećala dobro.

Godine i zdravlje – ja 40 godina, muž 50. Iza sebe imam nekakav cirkulatorni eksces, nešto poput malog moždanog udara (s 35 godina) nakon kojeg sam ostala s teškim oštećenjem sluha na lijevo uho. Liječnik je govorio da zbog godina trebam napraviti amniocentezu koja predstavlja test na sindrom Down. Ako se pokaže da beba ima anomalije uklonit ćemo trudnoću, kaže doktor. E nećemo doktore! Nisam dozvolila nikakve pretrage i odlučila roditi dijete kakvo mi Bog daje. I tako smo nas dvoje sa zajedno 90 godina i svojim starim zagorjelim i zahrđalim genima proizveli prelijepog dječaka koji će još malo imati tri godine.

Brojke nam i dalje ne idu u prilog. Kad dijete završi srednju školu ja ću imati 59, a muž 69 godina. A ako ih ne doživimo? Čitala sam za vrijeme trudnoće misli svetog Josemarie Escriva (utemeljitelj Opus Dei) i naišla na misli o čistoći. Pisao je o Ivanu apostolu koji je, zahvaljujući tome što je sačuvao čistoću mladića, imao snagu izdržati križ Spasitelja i jedini od učenika bio s Njime u trenutku umiranja na križu. Ivan i Gospodinova majka Marija. I Isus mu je zato ostavio svoju majku. Evo ti majke!!! U tom trenutku, a bila sam trudna oko 5 mjeseci i znala da nosim dječaka, dijete je dobilo ime. Ivan – onaj kome je Isus ostavio svoju majku, pa i ja od tada do dana današnjeg molim Gospodina da mome Ivanu ostavi svoju majku ako ne dobijem potrebno vrijeme da do kraja odslužim svom najmlađem djetetu. I ne bojim se ničega.

Nakon poroda dobila sam mnogo čestitki – svi su čestitali hrabroj mami!!! Ja sam po prirodi vrlo sumnjičava, plašljiva ko zec, imala sam u svim ovim opisanim situacijama toliko strahova, da bih sama po sebi vjerojatno oboljela. Međutim, u mojim trudničkim danima snagu mi je davao Krist živi. Svaki dan sam ga molila, svaki dan prisustvovala na svetoj misi, često se ispovijedala, a prije pregleda kod doktora, prilikom vožnje za Zagreb, uvijek sam izmolila krunicu, da prevladam strah od onoga što će mi doktor reći (je li s bebom sve u redu). Molila sam se za zagovor blaženog Ivana Merza koji je svoj maldi život posvetio hrvatskoj mladeži; a molim i danas za svo svoje troje djece. Sama po sebi postupila bih iz svojih ljudskih strahova, postupila bih krivo. Bog mi je dao snagu da postupim ispravno.

A danas, ovi naši narogušeni pubertetlije, čas svadljivi, čas šutljivi, često ljutiti na cijeli svijet – kad ih ništa ne može oraspoložiti – Ivan može. Ne biste vjerovali koliko djevojka od 17 godina može biti djetinjasta, vesela i opuštena sa svojim bratom od 3 godine. Ili kad stariji sin visok 1,85 m legne na krevet i gleda nogomet s malim koji jedva nešto više od metra visine i vjerojatno uopće ne shvaća što se na TV događa, ali kopira svog brata, svoj uzor u svemu.

Eto, oprostite na opširnosti, kad bi barem ova priča uspjela ući u jedno jedino srce i spasiti samo jedan život...voljom našeg Gospodina. Jer Bog sve okreće na dobro, pronalazi izlaze u bezizlaznim situacijama.

I da, da se opet dogodi, opet bih postupila isto.

na žalost, po nvome hrvatskom zakonu, dijete je osoba tek nakon svog trečeg mjeseca života. Sve do tada "to" nije osoba....što bi značilo da se ne tretira kao čovjek tj. ljudsko biće....jeza<!
U jednoj kršćanskoj, katoličkoj zemlji izglasan je upravo ovaj zakon! Još jedan u niz paradoksa koji nam se događa jer smo mlaki.

_________________
Uzdrži se od veza s mnogim ljudima da ti duh ne bi lutao pa da izgubiš nutarnji mir.

Ma šta oprostite na opširnosti?! Pa tako je lijepo ovo pročitat, tako čovjeku rasvijetli dan da mi tebi možemo napisat havla što si ovu tako toplu, ljudsku i kršćansku situaciju podijelila s nama. E, baš si mi zagrijala srce!