Katolički odgovori

Slažem se da istina ne treba galamu, ali istina u Crkvi nikada nije bila samo šutnja, nego i razlučivanje vremena i načina. U pitanjima jedinstva ne radi se o mahanju zastavama, nego o strpljivom hodu u istini koja se prima slobodno. Ako je Crkva doista jedna, sveta, katolička i apostolska, tada se jedinstvo ne vraća silom definicija, nego ljubavlju koja ne odustaje od istine – ali je zna izreći tako da ne razara zajedništvo.

Potrebna je dobra volja i želja za jedinstvom, svako vjernik ima obavezu prema tome.

Točno je reći kako Bog nije vezan samo sakramentima, ali je jednako važno dodati ono što se u moderno vrijeme uvijek prešućuje, da je čovjek vezan sredstvima koja je Bog ustanovio. Katolička Crkva je redovito i nužno sredstvo spasenja iznimke ne poništavaju pravilo, niti se od iznimki smije praviti norma, a to neki baš rade i krivo naučavaju. Neka im se dragi Bog siluje pa progledaju iz tog sljepila te im tako spomen održavanja sabora u Niceji bude na blagoslov.

Sv. Pavao, iako slobodan od svih, nije jeo nečista jela radi slabih.

Tako da je možda bolje prešutjeti da Lav u Carigradu moli bez Filioque radi ovdje jakih.

Tvrdnja da se ovom izrekom „lupa po glavi“ ne stoji. Katolička Crkva ne prijeti, nego opominje i poučava, jer je to čin ljubavi. Istina može biti neugodna, ali njezino prešućivanje nije milosrđe nego ravnodušnost prema spasenju duša.
Neiskreni pak samo kao nešto uzvišeno bulazne, a o zabludjelim šizmaticima zapravo misle i pišu ovo: Zato ne treba nedosljedne i prijetvorne nasljedovati već u dobroj volji, kad pričamo o saboru u Niceji, pozvati šizmatike na povratak u Katoličku Crkvu.

Isto tako pozivanje na Gaudium et spes radi relativizacije dogme promašuje bit jer 2VK Koncil ne ukida niti mijenja prethodni nauk, nego upozorava na loše svjedočanstvo kršćana, a ne na jasno izlaganje vjere. Nigdje ne tvrdi da je naviještanje istine o Crkvi uzrok ateizma baš naprotiv, krivnja se pripisuje životu bez vjere, a ne vjernosti nauku. Kada će to oholice umišljene shvatiti?

Dokaz da je Traditio victrix očituje se i u tome što su mnogobrojni protivnici, ošamućeni istinom pobjegli trolati druge teme. U svjetlu spomena na sabor u Niceji odgovoriti ću na slijedeće: Što se tiče trijade Pismo – Predaja – Učiteljstvo, upravo ona obvezuje pravog katolika na prihvaćanje svega što je Katolička Crkva vjekovima naučavala, a ne da iz Nje izdvaja ono što mu je ugodnije. Tko se poziva na tu trijadu, ne može odbacivati ili sužavati dogme koje je Učiteljstvo jasno definiralo uključivo s saborom u Niceji. Dakle, nauk je doista „suptilan i zahtjevan“, ali upravo zato zahtijeva vjernost, a ne ublažavanje. Katolička Crkva ne uči kako se svi izvan nje nužno gube, ali jednako jasno uči kako se nitko ne spašava mimo nje. Sve drugo nije katolička preciznost, nego moderna teološka neodređenost koja je nedostojna spomena sabora u Niceji .

Trebalo bi prije dobro poznavati što se misli pod pojmom 'učiteljstvo'.
Bez ove pretpostavke brkaju se pojmovi; učiteljstvo pod tradiciju i obrnuto.

I onda osoba, uvjerena da je upravu, dokazuje i dokazuje, svaki dan visi, svaka joj zadnja (get a life?) vadi koncile, citate svetih, a aristotelovski upada u onu: Tko dokazuje puno ne dokazuje ništa; jer joj izmiče trijada koju nepozna.

Dakle, razum potamnjuje, čak dotle da se i na Pismo ide cinizmom.

Tvrdnja da se pravoslavni „s punim pravom“ smatraju katoličkima samo zato što riječ katholikē znači „sveopća“ nije dovoljna ni filološki ni teološki. Katoličnost Crkve nikada nije bila samo pitanje etimologije, nego vidljivog jedinstva u vjeri, sakramentima i hijerarhiji, s Petrovim nasljednikom kao načelom tog jedinstva. Od prvih stoljeća Crkva je bila prepoznata kao ona koja je u zajedništvu s Rimom. Sveti Ignacije Antiohijski, sv. Irenej Lionski i sv. Ciprijan Kartaginski jasno svjedoče da se punina katoličke vjere prepoznaje ondje gdje je zajedništvo s Petrovom stolicom.
Pozivanje na „kontinuitet prije raskola“ ne može zaobići činjenicu da je raskol upravo prekid tog zajedništva. Dakle, Katolička Crkva nije apstraktan pojam, nego vidljiva stvarnost gesla Non novitas, sed veritas"

Katoličnost Crkve u patrističkom smislu ne znači administrativno jedinstvo pod Rimom, nego puninu vjere i sakramenata u svakoj mjesnoj Crkvi okupljenoj oko zakonitog episkopa (usp. sv. Ignacije Antiohijski). Pravoslavni se stoga ne smatraju „katoličkima“ zbog etimologije, nego zbog kontinuiteta vjere i crkvene strukture nerazdijeljene Crkve.
Pozivanje na Rim kod sv. Irenejа odnosi se na njegovu ulogu svjedoka apostolske vjere, a ne nositelja univerzalne jurisdikcije. Sv. Ciprijan izričito odbacuje ideju „biskupa nad biskupima“.
Raskol nije bio puki „odlazak od Rima“, nego posljedica uvođenja novina (Filioque, papinski primat vlasti) koje nisu bile dio predaje prvog tisućljeća. Zato pravoslavni, držeći se načela non novitas, sed veritas, s punim pravom ispovijedaju vjeru jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve

Previđaš nemalu stvar da današnje pravoslavne Crkve (smijem velikim slovom) nemaju krivnje za raskol.

Drugo, vjera nije isključivo teologija. Onaj protiv koga se vjernik bori pozna ju puno bolje.

Iz ovoga proizlazi, ne samo, nutarnja destrukcija Crkve, bez obzira na puna usta katoliciteta.

Punina spasenja nalazi se u Kristovoj Crkvi, a koja subzistira u katoličkoj.

Dakle, ne postoji nejasnoća, ali gradacija - da.

Primat Petru uveo je Krist u evanđelju.

Evo istočnih svetaca prvog tisućljeća koji priznaju papin primat

https://www.catholicbridge.com/orthodox ... perplexity

Papa je do raskola imao primat časti.

Gore se mogu naći eksplicitni navodi svetaca, koji se se pozivaju na evanđelje sv. Mateja o vezivanju, ključevima.

A mozda se Kristu, Sinu Božjem omaklo, pa mu je vratio one Petrove punice.

Čak suprotstavljanje sv Pavla Petru što dokazuje: da je Petar pogriješio ili i to da mu je (Pavlu) bilo jasno ko ima primat