Moj Viz, mislim da ni tvoji postovi ne nalaze "plodno tlo", zato LJUBAV, koja je srž Evanđelja, prevedimo u BRIGU ZA DRUGE, zar ne bi li bilo shvatljivije?
Isus je svjesno bio žrtva za naše grijehe iz brige, recimo čak i iz straha Trojedinoga Boga da će skoro sav ljudski rod propasti, a stvorio nas je kako bismo Mu se vratili i uživali vječno blaženstvo uz njega(šo ovisi o nama).
Ljubav koju Isus očekuje i od nas nije ugodna emocija kao ljubav supružnika, ili ona prema djeci ili roditeljima. BRIGA za bližnjeg je, barem u početku, baš suprotna: sebe treba" prisiliti" na toleranciju, razumijevanje; na prihvaćanje "stvari" kakve trenutno jesu(i osobe), ali iz spoznaje da je Isus trpio i umro za svakoga. I za onu ženu, živo zlo, koja našoj Totus Tuus čini tolike boli i nepravde, treba se moliti Boga za spas te žene, za njenu duše. Ali i radi sebe, radi svoga mira - u svome srcu.
U početku sam se i ja pitao jesam li lud, blesav?! "Pa ja molim Boga za osobu koja mi je učinila toliko nepravde i zla (materijalnog, financijskog, emotivnog), a ona ostaje ista"!
Bogu hvala, to se promijenilo (neću u detalje kao ti, Viz): sada nakon Mise često razgovaramo o svemu. I nije mi teško...Dapače, radostan sam...Istina ne uvijek, ali mir u srcu je najvažniji.
Lijepo je kad vidim da i drugi nađu mir na svoj jedinstven način, pa tako mi je drago i za tebe
Ja imam stavove dosta različite od tebe.
Ljubav vidim kao vječnu, apsolutnu, božanstvenu... i baš je dobra zamjena za opis Boga. No brigu ne bih nikad vezao sa ljubavlju, iako to često činim/činimo...
Briga je prolazna, relativna, izvrtljiva...
Kad sam u ljubavi ili još bolje kad sam zaljubljen, ja preko brige pokazujem da mi je stalo do drugoga. No tada ja, htio-ne htio, oduzimam slobodu drugome.
Sloboda je apsolutne prirode, božanstvene. Kao i Život!
Sloboda nam se, kao i Život, daje od Boga
Ja, ti, kao i svi mi svatko na poseban način se može davati dajući/šireći ljubav, slobodu i život.
Isto tako možemo i primati ljubav, slobodu i život.
To se zove interakcija nas kojom proslavljamo Boga svatko na svoj poseban jedinstven način.
Dakle proslavljamo kroz ovaj svijet Boga (tj. pokazujemo da nismo od ovog svijeta: vremena, prostora, energije...).
Možemo proslavljati brigom koja može jako brzo doći do onoga što si naveo za Isusa da je u strahu.
Strah je privid nedostatka ljubavi. Strah je suprotno od ljubavi. U strahu ja nemam niti zrnce vjere... Kad sam u strahu tražim zaštitu, osiguranje, garanciju, intimu...
Dobrim namjerama se lako stiže do pakla u svom srcu. Izvor zla je u meni. U mom srcu.
Kladu je "teško" vidjeti jer vidimo logikom/naučenim od ovoga svijeta da je kod drugoga zlo. Tako si i ti osudio susjedu/onu neku ženu.. i prozvao je zlom a da je niti ne znaš...
Onako kako sudimo, tako nam se sudi (apsolutan zakon kojeg je Isus više puta rekao).
Vjerom znam da nisam ovdje da sudim (mogu suditi).
Ovdje sam da proslavljam Boga.
Da ljubim, da dajem slobodu, da živim vječno
(ovo može svatko za sebe definirati na svoj način)
Kad sam u molitvi, u odnosu sa Bogom, onda nisam u brizi, a kamoli u strahu.
Očaran sam ljepotom nas! Ne skrivam se, ne stidim se i izjavljujem:
Hvala ti Bože na ljepoti života u zajednici svih nas
