Katolički odgovori

Mislim da pišeš zapravo o Isusovim ukazanjima (kao Mojsije i Ilija na Taboru), a riječ je o drugom dolasku.
Stavka Vjerovanja: "... doći će suditi žive i mrtve."
Milenaristi tvrde da će se dogoditi još dva dolaska (!!), jedan u kojem će nastati zemaljsko Isusovo kraljevstvo, a drugi o kojem će suditi žive i mrtve.
A to je pogrešno.

"Tisuću godina" u Knjizi otkrivenja jest simbolika, a znači - vrlo dugo vrijeme.
Neki čak kažu da mi sad živimo u tom tisućgodišnjem kraljevstvu (koje je započelo kad su rimski carevi prestali progoniti kršćane).
Kraljevstvo jest Crkva, jer svi oni koji su kršteni i žive s Kristom "neće nikada umrijeti"...

Prije 20. poglavlja Otkrivenja, opisan je "prvi sukob" Zvijeri i Krista, a nakon tisućgodišnjeg kraljevstva "drugi sukob". Mnogi kažu da su to samo dva opisa istog sukoba koji se ima dogoditi na kraju vremena. Znači spomenuto kraljevstvo može biti i sada - ono na nebesima, ili ovo što trenutno traje (uključujući i nas na zemlji).

Prema predaji, zanimljivo je u kom smislu crkveni oci govore o 4 Kristova dolaska:
1. prvo je ono u tijelu, kad se Isus utjelovio i rodio na zemlji
2. drugi je silazak u naše srce, tijekom Euharistije (njegova prisutnost u nama)
3. treći je dolazak kad mi odemo s ovog svijeta k njemu
4. a na kraju vremena dogodit će se i slavni Isusov dolazak kad će suditi žive i mrtve i kad će naša tijela uskrsnuti na život vječni.

Nema drugih dolazaka (u neko zemaljsko kraljevstvo - osim Crkve), to jest hereza: što znači, Crkva se prema tome jasno odredila.

Ovo me jako intrigira...
Prihvaćam stav Crkve, no nekako mi je to teško uskladiti sa Isusovom izjavom:

Iv 12,42-50
Ipak, mnogi su i od glavara vjerovali u njega, ali zbog farizeja nisu to priznavali: da ne budu izopćeni iz sinagoge.
Jer više im je bilo do slave ljudske, nego do slave Božje.
A Isus povika: "Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla;
i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla.
Ja - Svjetlost - dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane.
I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti.
Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio - ona će mu suditi u posljednji dan.
Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla - Otac - on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim.
I znam: zapovijed njegova jest život vječni. Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac."

Ovdje Isus govori o izgnanstvu/izopćenju onih koji vjeruju van onoga što nameće institucija.
Jasno govori o vjeri u Boga i to ne preko farizeja/institucije.
I koliko se god netko trudio i opirao - Svjetlo izlazi na vidjelo.

Ja prihvaćam stav Crkve (ne sudim, ne opirem se) i razumijem izjavu iz vjerovanja da će Bog Krist doći suditi.
Tko vjeruje da će doći, vjeruje u ovaj svijet. Dolazak je prostorna kvalifikacija i pripada ovome svijetu.
Ja vjerujem da Krist je!
Ja vjerujem u Krista da je apsolutan, da je Bog!
Slava Kristu Kralju

Mogu odbacivati Isusove riječi, no tada se u stvari sudim jer ne vjerujem u Boga. Tada u stvari vjerujem da je ovaj prostorno-vremenski svijet osnova; da je raspadljivo-promjenjivo osnova; tada ne vjerujem u Boga...
Moje/naše je samo reći: da, da, ne, ne...

Život je odlična dječja igra. Bogu hvala

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Nije stvar ovdje u prihvaćanju stava Crkve, nego u jeziku i simbolici...
"Posljednji sud" je i istina i simbol (Isus je govorio u prispodobama), a kako će to točno izgledati ne možemo sada ni zamisliti. Ali vjerojatno to neće biti suđenje na zemaljski način.
Ta Isus je i sam rekao da "tko uzvjeruje, bit će spašen", a takav ni ne dolazi na sud nego prelazi iz ovog života u vječnost.
Isus je također najjasnije pokazao Boga kao Oca (sviju nas), a Otac je puno više ( i drugačije!) od Suca.

To ipak ne znači da su apostoli pogriješili kad su Vjerovanje oblikovali rečenicom "doći će suditi žive i mrtve".
To znači da Bogu pripada zadnja riječ i da je konačna pravda u Njegovim rukama...

Molim za pokušaj razumijevanja!
Ne želim suditi i pravdati se!

Donošenje suda tko je pogriješio ili nije pogriješio nije moje, kao niti tko ima pravo, a tko nema pravo.
Ovaj razgovor može ići i bez suđenja. Barem se nadam...

Citirani Isusov stav po meni jasno govori tko sudi.
Nas svakog osobno sudi vlastiti sudac kad odbacujemo, kad se borimo, opiremo, prigovaramo, kritiziramo, sudimo, proklinjemo, uništavamo, odvajamo tj. kad ne ljubimo, kad ne prihvaćamo, kad se ne dajemo, kad ne razumijemo što je drugi tako odlučio ili što sam prije ja tako odlučio, kad ne zahvaljujemo, kad ne dajemo slobodu... kad nam je (kako Isus kaže) do slave ljudske (raspadljive, promjenjive, "kako svi tako ću i ja..., nisam ja ništa posebno..., ipak sam ja iznad ovih običnih...").

Mnogo puta sam ovo iskusio...
Bog me/nas ne sudi.
Bog me/nas ljubi

Vlastitim vjerovanjem nastojim svojim i ovozemaljskim životom proslaviti Boga.
Nastojim biti onaj tko ne sudi (ne uspijeva mi - no imam novu priliku sada) kroz odnos sa Bogom Ocem kroz molitvu.

Ovaj svijet je mjesto slavljenja ljubavi i mira, mjesto radosti i zajedništva, mjesto zahvalnosti i razigranosti

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Kamo sreće da je svijet za svakoga ovo što si napisao! Kako idealno..
Ali pošto nije - Isus je dobro rekao: ...u svijetu ćete dopasti jada, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!

Hvala ti
za upis gdje se bez pravde/prava može izreći misao!

Kad je Isus Krist sa nama i kad to prihvatim/prihvatimo - svijet postaje mjesto slave Božje.

Kad ne vjerujem u Boga tj. kad mislim da je susjed zlo, da je npr. istočni narod zlo, da je izvanjsko zlo (u prijevodu: kad sudim što je dobro, a što zlo; ispravno, pogrešno; pravedno i nepravedno) tj. kad zaboravim da zlo izlazi iz mojih usta (osude dolazi od mene) tada sam u odbacivanju tj. neprihvaćanju (nesigurnosti, neizvjesnosti, strahu).
No kako je Krist pobijedio svijet i kako sam/smo svi Božja djeca, ja tim odbacivanjem drugoga i neprihvaćanjem drugoga apsolutno ne prihvaćam sebe, apsolutno se odbacujem tj. imam vlastitog suca i sudim u biti/osnovi sebi.
Dopada me u nevjeri u Boga jad u ovome svijetu.

Kad prihvaćam susjeda i dajem mu slobodu biranja, kad prihvaćam sebe kakav sam; ja prihvaćam Krista čime proslavljam Boga!
Radost je to velika!

Sve što se dogodi na moju "štetu", mogu/možemo vjerom u Boga Oca djelovanjem Duha Svetoga dolaženjem u Kristov jaram obratiti na radost i mir

Mogu reći: nisu me tako učili..., ne uče nas mediji i društvo tako, treba se opirati... suditi... kazniti... utjerati kaznom strah (strah je privid nedostatka ljubavi tj. nedostatka Boga)
ni isto tako mogu reći:
Imam/imamo Učitelja!

Poziv je stalan, apsolutan.
No samo ako tko želi...

Mogu napraviti neku naizgled sitnicu i vidjeti kako to djeluje kad promijenim odabir slobodnom voljom.
Samo malo hrabrosti govori nam/mi Isus.

Drugim riječima rečeno:
Božji plan je da se proslavi.
Mi smo nevjeste na proslavi.
Da bi proslava uspjela trebam/trebamo samo povjerovati da smo svi jedno u jedinstvenoj formi iako sve govori da smo potpuno drugačiji.
U svojim odabirima i svojim iskazima smo jedinstveni.
I tu je mogućnost (ako tko želi) da jedinstveno neponovljivo kroz prihvaćanje drugačijeg od nas, postavimo našu među-vezu.
Kreiramo savez prihvaćanjem onoga što nije naočigled naše i što nije osobna jedinstvenost.
Ovim činom Bog postaje veličanstven - očaravajući.

Kroz prihvaćanje u zahvalnosti vidimo svu Ljepotu ovog svijeta
... , a kroz suđenje će me/nas dopasti jada...

Kroz suđenje sa izjavama tipa: "Bog neka mu/joj sudi! i sl. ja se definiram da ne vjerujem u Boga iako to naočigled izgleda sasvim suprotno. Jad koji ostaje iza izgovora ovakve izjave govori da je to daleko od radosti života.

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

To o prihvaćanju drugih bez obzira što ti napravili, o nesuđenju...
Gledala sam jednom na tv ženu koja je oprostila ubojici svog sina.
To mogu samo rijetki ljudi.
Da ti netko nešto napravi, npr. zlostavlja dijete, ili što već, neznam da li bi bio u miru i ljubavi prema takvom. Ne bi bilo normalno.

Ne znam što bi bilo...
Nekako bi bilo...
Ne mogu se kleti u ništa!

Da je takvo ponašanje normalno: nije.
Da je to uobičajeno: nije.

Ne treba biti nešto veliko...
Neka sitnica... Nešto što mi se dogodi gotovo svakodnevno...

No većinom je to kad nemam/nemamo izlaza.
Ja sam poslušao kad sam bio pod velikim stresom...

Na jednoj drugoj stvari sam molio Boga Oca bez nekog prisiljavanja (bol, muka, patnja...), a samo u zahvalnosti.
To je bilo nešto neviđeno

Uložio sam prihvaćanje poziva, a rezultat je bio neočekivano predivan
Nije uopće bitno što će biti rezultat.
No rezultati su uvijek izmamili ogroman osmjeh u radosti.
Bog uvijek uzvrati na molitvu.

Hvala ti Bože!
Neka bude volja Tvoja, neka bude volja Božje djece

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!