Ponekad imam osjecaj da sam zaglavio u zivotu u nekom vrtlogu i nikad naprijed.
Ja mislim da to nije osjecaj vec je to stvarnost i glupe karte su se odigrale da bas ja tako moram ispastati.
Mozak mi je ispran i sporije vec razmisljam jer sam konstatno razmisljao,nade nemam vjeru izgubio,zdravlje donekle dobro psihicko aposlutno ne valja.
Kamoli srece da se ujutro ne probudim.
jESTE PODUŽE...ipak mislim...naš dragi Tomislav Ivančić OVDJE daje najbolji odgovor NAŠEM Skeptiku.
----
...Današnje bolesti skoro sve imaju svoj duhovni uzrok - rezultat su duhovne rane. Te se rane nalaze u području savjesti, čovjekove odluke i volje. Savjest je nutarnje duhovno ognjište, središte čovjeka i neka vrsta izravnog kontakta s Bogom. Savjest je povezana s Bogom i onda kad čovjek ne moli ili kad radi nešto drugo. Tako je savjest ono krajnje mjesto gdje se čovjek opredjeljuje za život ili protiv života.
Savjest je zapravo onaj mehanizam u čovjeku kroz koji u njega ulazi život.
Dok je savjest u kontaktu s Bogom, čovjek je živ, a ako se taj kontakt prekine, život prestaje.
Sagledavši rane sa stajališta savjesti, one su u konačnici kad je riječ o duhovnim bolestima - u svakoj bolesti ujedno i čovjekova odluka. Promotrimo te iste rane i sa stajališta ljubavi.
U savjesti se čovjek susreće s Bogom, ili se on u njoj opredjeljuje za ili protiv Boga i u njoj se događa čovjekova odgovornost po kojoj on prihvaća ili ne prihvaća ljubav.
Bog je ljubav, a ne zakon! I ma koliko mi osjećali kao zakon opredjeljivanje u savjesti, u stvarnosti je riječ o opredjeljivanju ZA ljubav ili PROTIV nje.
Bog je ljubav ili, bolje rečeno, Bog je život.
Mi smo odgovorni kada se ne opredjeljujemo za život. Kome?
Prvi stupanj je savjest i u toj smo savjesti odgovorni. Odgovorni smo što sami sebe razaramo, jer se odjeljujemo od Boga, a samo nam od njega može doći život. Bog je ljubav, a ubav je čežnja da još netko živi kraj mene. Ja odgovaram pred Bogom, jer u konačnici nisam svoj, nisam ja sebe naručio, nisam ja sebe mogao ni htjeti, niti sam sebe načinio, pa prema tome ni ne pripadam sebi.
Drugim riječima, svako odbijanje života je odbijanje kontakta s Bogom i odbijanje ljubavi. Odgovorni smo pred Bogom.
Svatko sebe može lako prevariti, ali Boga ne može nitko, jer je Bog život, a mi smo njegovo djelo.
U savjesti osjećamo odgovornost što odbijamo ljubav, i to je područje naše odgovornosti. I, jer odgovaram, tu nastaju rane straha da ću biti kažnjen. One mogu biti podsvjesne i svjesne, ali nema čovjeka bez te transcendencije u sebi.
Jedna sutkinja za maloljetnike reče kako je primijetila da su najteže rane od strahova zbog grižnje savjesti.
Grižnja savjesti je strah od odgovornosti. Maloljetniku se govorilo da je kriv i na krAju, zato što je za sve kriv, SAVJEST mu sudi. Time se samo povećava rana u njemu i, pita se ona, kako tu ranu liječiti?
Ne može se strah ukloniti nikakvim ljudskim tumačenjima jer je svako tumačenje i dokazivanje naivno, rana ostaje zbog pomanjkanja Boga, ljubavi, života. Tu je čovjek ugrožen.
Nije rana samo strah od kazne nego je to i strah od ugroženosti jer stojim pred smrću, uništenjem. Taj strah može ukloniti jedino Božja ljubav jer je Bog izvor života. Zato će rane od pomanjkanja ljubavi uvijek biti rane osjećaja ugroženosti vlastitog života. Čovjek ovisi o ljudima. Malo dijete ovisi o ljudima, njegov tjelesni život, pa i razvoj, i zato kad god mu manjka ljubav, ljubav oca, majke ili nekog drugog, ono to osjeća kao ugroženost svog života. Ako nema hrane, ako nema nekog tko ga voli, ako na njega viču, izruguju mu se, ono to osjeća kao odbacivanje. Time je ugrožen njegov ljudski život.
Takve se rane mogu liječiti ljudskim načinom, ljudskom ljubavlju, povjerenjem, razgovorima, psihijatrijom, no svaka takva ljudska ugroženost nosi još jednu drugu. Budući da ga ljudi ne vole, u čovjeka se uvlači još jedna tama, a to je ugroženost od Boga. Ako ga ljudi ne vole, on gubi "antenu" za Božju ljubav i teško mu je povjerovati da ga Bog voli. Takve rane i takve prostore može samo Bog liječiti. U čovjeku koji ima rane (roditelji ga nišu voljeli, ostavili su ga, pustili ili prepustili nekom drugom, a dovoljno je samo da nije bilo nježnih riječi, milovanja), svako takvo pomanjkanje stvara osjećaj straha od napuštenosti.
Pomanjkanjem ljudske ljubavi napadnuti su temelji čovjeka, iskonsko povjerenje i sigurnost, te čovjek više ne može vjerovati u Boga. On se nema na što osloniti i umire. Ako i ne načini Izravno samoubojstvo, ugasi se kao svijeća.
Gdje prepoznati zlo koje je nastalo zbog pomanjkanja ljubavi? Čovjek koji ne može vjerovati da ga Bog ljubi, baš zbog tih rana, traži nekog čovjeka koji će ga voljeti. On pretjerano traži ljude, ljubav, nježnost, nečiju prisutnost, a svaku negativnu riječ doživljava kao ubojitu. Takav je čovjek nesposoban biti sâm, samostalan, on se za drugu osobu hvata kao utopljenik. Ljubomora je samo jedan od znakova ugroženog odnosa prema Bogu.
Takav čovjek traži znakove ljubavi, traži u drugome čovjeku sigurnost, a budući da mu je nitko ne može dostatno dati, on postaje agresivan, pun predbacivanja, rezigniran. U znakovima depresije kao bolesti naći će se pomanjkanje ljubavi i nesposobnosti da se vjeruje Božjoj ljubavi.
Taj paničan
strah, nemoć da se vjeruje Bogu i stane čvrsto na neko tlo, stvara bolesti u čovjeku.
Pomanjkanje ljubavi je najsigurnija dijagnoza za svakog čovjeka. Zato valja znati točno po simptomima prepoznati da prva i najteža rana nastaje u trenutku začeća i u trudnoći...
(Tomislav Ivančić)
Login
Registracija
FAQ
Traži
