Katolički odgovori

-svašta doživjela u životu i ako Bog stavlja takve ljude i situacije preda me, neznam zašto.
da bi se TRUDILA...MIJENJALA svoj stav prema životi-kao i Skeptik.

najviše bi me spasio dobitak velikog novca, da se maknem od nje i nađem svoj mir
joj...raspitaj se kolko je miran B. Gates...ko jedna tek primjer...novac je put...karta za ostvarenje svih zamisli--- put i sredstvo za pakao.

Ako ću ravno u pakao jer ne mogu voljeti takve ljude, onda me Bog dobro zeznuo, nije me trebao ni stvarati.
stvorio te za sebe---za raj...al ti tamo ne želiš...ni on ne želi tebe takvu...Skeptik poziva Boga...Bog da mu polaže račun...ima li razlike...ti i on ste na dobroj trasi...SAMI SEBI ZACRTALi - ``neću se mjenjati, jer ne mogu``...to je lažni izraz za neću...
Sve se može...kažu? Sjeti se ISusa...Jel kazao OČE, ne mogu više? - i ostalo ležat na putu...kad je 3, put pao...Jer tvoj križ teži od Njegovog?..Tebi da!!!! Ajd se sjeti---ako si ikad... pozvala Isus da ti POMOGNE nosit tvoj križ?!!!
Al ne da ga ukloni!
DA TI POMOGME!
Hm...
eee...treba htjeti, želiti...i znati da se može sve...al samo kad se hoće....Neće tebe Bog spasiti bez tebe...SHVATI TO, draga Totus Tuus!!!!...SURADNJA.

Hvaljen Isus i Marija..pozdrav svima,
Kroz ovu temu sam vidio da se provlači misao zašto nas je Bog stvorio i to tako nesavršene ako je već unaprijed znao da ćemo biti ovako jadni? Zašto sve ne izbriše i pokuša ponovo sve? Svakome to prolazi kroz glavu, pogotovo ako se dublje zamisli nad ovim zemaljskim besmislom. Davno sam čuo nešto što me kao odgovor ohrabrilo, podiglo.. Bog je ljubav a ljubav je kreativna..ona stvara.. sve je stvoreno sa ljubavi i kao takvo traje, jednostavno je stvoreno. Ljubav je sloboda. Jer kakva bi bila neslobodna , zarobljena ljubav? Tada bismo bili kao roboti..kao sluge.
Kao i anđelima, tako i ljudima ostavljena je sloboda žele li ljubav, svjetlo ili tamu. Bog ne ide protiv sebe i ljubavi, tako da ako netko izabere tamu ostavlja mu slobodu da to čini. ALI, dao nam je savjete (zapovijedi) ..zatim dao nam je Isusa (samoga sebe) da nas podupre, pouči nas kako slobodnom voljom izabrati ljubav. Kako ne bi previše filozofirao, kada nešto ne razumijem jednostavno vjerujem..
Mi smo mali..nemamo veliku spoznaju, mi smo slijepi za duhovnu dimenziju. Kao kada bi svi ljudi bili slijepi - a jedan koji nije slijep došao i pokušao nam objasniti razliku između zelene i plave boje..jer on VIDI.. mogao bi mu jedino slobodnom voljom vjerovati da on zaista vidi. Ima pred sobom stvarnost kakvu ja nemam. Pri tome dali je nešto zeleno, plavo ili crveno ne ovisi o tome jesam li ja u tome trenutku u traktoru, na biciklu, u avionu gladan ili pijan.. Ne ovisi imam li 5 Eura ili 50 u zadnjem džepu.. Važno je samo jedno...vjerovati da ZAISTA postoji razlika tamo neke boje iako ne znam ni što je to radi svoje ograničenosti. Vjerovati jer taj jedan ima nešto čime vidi boje. Pokušava mi sve to prispodobama objasniti ali ja sam samo slijepi čovjek i nikada na ovome svijetu neću potpuno shvatiti o čemu se radi. Preostaje mi jedino reći da je sve glupost i obmana..ili.. zapitati se što ako?? Što ako zaista boje postoje? Zašto ne pokušati vjerovati onome tko ima oči i za to?. Znači, puno tu ima nepoznanica ali mislim da je i samo ovo malo što nam je Isus rekao dovoljno. Osobno smatram da puuuuno toga ne znamo jer jednostavno ne možemo pojmiti. Upravo raditoga..blago onima koji vjeruju a ne vide.
Na kraju, jedna od velikih misli Sv.Padre Pia zaista je močna uvijek kada bi me svadavao strah, a to je svaki dan.."Preskupo te Bog platio, a da bi te sada ostavio"!"

Ja koliko se sijecam Isus je rekao zasto se zabrinjavate za hranu kad vec to vas Otac zna da vam je potrebno a usprkos tome milioni ljudi umiru svake godine od gladi?
Kako cemo to objasniti nekako mi se ne slaze sa ovim Preskupo te bog platio da bi te sada ostavio?
Zar ti ljudi nisu ostavljeni,

Ako onako oblaci cvijece na livadama sta se sada vijori na vjetru a sutra se sijece i baca u vatru zar nece vas vise malovjerni.
Svaki dan svjedocimo o beskucnicima i nije ih bas obukao.
Eto zasto ne vjerujem u nista.

Najgluplja moguca stvar kod svemira je ta da nije neprijateljski raspolozen prema nama vec ravnodusno,sto se i vidi svaki dan.
Jedino objasnjenje za sve patnje i patnje u psihi i srcu ljudskom je to da ovo nije nikakv plan niti zamisao vec cista glupa slucajnost pokusaja i pogreske , i eto nas u patnji

Sanse da ja postanem vjernik su manje nego da sada dobijem na loto sedmici koju nisam odigrao.

Da. Zgodne su izjave koje nam Isus upućuje. Pune ljubavi i brige.

Meni lijep primjer kako opisuje Boga Oca:

Mt 5,44-45
A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone
da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.

Vidim da te muči pravda i to pripisuješ Bogu koji bi po tebi trebao riješiti nepravdu. No Bog Otac se svima nama daje

Počni ljubiti ono što prezireš, mrziš tj. ono što ti je neprijateljsko.
Na to mene/nas poziva Isus.
Vrijeme je poravnanja puteva.

Molimo se za progonitelje, za one koji koji misle pravdom riješiti probleme.
I to ne samo moliti za neke tamo farizeje, političare, suce, policajce, utjerivače pravde...
Trebam se moliti za ono u sebi što me navodi na otpor, na pravdu, na ispravljanje, na suđenje... (ja sam grešnik - sjetio sam se!)
Kako se trebam moliti protiv toga?
Pa ljubavlju: prihvaćanjem, služenjem, razumijevanjem, odobravanjem, blagoslovom onoga što mislim da nisam ja (onoga gdje ne vjerujem u Boga smatrajući da to nije Božje u meni...).

To se može reći i postavljanjem nove osnove mene/nas.
Mogu izjaviti da je relativno izgubilo (mnogi to vide kad odaberu/odaberem da je relativno logično naša osnova jer je u relativnom/vremenskom besmisao tj. ispraznost).

Ali je ovo relativno-vremensko-logično-tjelesno put do proslave istine da smo u vjeri svi mi apsolutno Jedno = Bog = Ljubav = Sloboda
Mt 5,48
"Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!"

Šansa da postanemo vjernici su onakve kakav je odaziv na poziv jer je to samo ako tko želi

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Tako je, ali treba imati na umu i jednu bitnu istinu naše vjere, a to je da je vjera - dar (Božji) !
A nije svima jedanko dano pa se tako neće od svih niti jednako tražiti, kako Isus to kaže u evanđelju: 'Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati' (Lk 12,48)
Ono s čime se Skeptik123 muči je tzv. problem boli, odnosno zla ili jednostavno rečeno pitanje "zašto nevini pate"? Na to pitanje nema jednostavnog odgovora, unatoč raznim teološkim raspravama na tu temu. Čak je i papa Ratzinger jednom prilikom rekao kako na to pitanje nema razumljivog odgovora. Jedini odgovor je vjera da svaka patanja ima svoj smisao čak i onda kada za to nema nikakvog razumskog objašnjenja. Ponekada jednostavno moramo prihvatiti da ne znamo odgovore na sva životna pitanja. Bog nam je u Objavi dao ono znanje koje nam je potrebno za spasenje, ali nije nam sve otkrio ("Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. ", kaže Isus apostolima u Iv 16,12)

Odlično si to napisao

Treba prihvatiti Božji dar.
Ne da nije jednako dano svima, već je svakome jedinstveno neponovljivo dano (nema onda kako netko, tako ću i ja...).
Svi smo jedinstveni i svima se daje jedinstveno.

Neki puta je bolje šutjeti, nego sablazniti...
Puno puta previše pišem... Moj grijeh!

Trebam se popraviti i više slušati!

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Hm, o ovome sam i ja često razmišljala...Kaže da ptice niti siju niti žanju a ipak se Bog brine za njih a kako li će tek za nas, nešto tako, a ipak, neznam umiru li ptice od gladi, nadam se, ne, no ljudi, nažalost, umiru...

Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne 'Glupane!', bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!', bit će podvrgnut ognju paklenomu."(Mt 5,21)

"Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'"(Mt 7,21)

Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: "Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!" A drugi ovoga prekoravaše: "Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini." Onda reče: "Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje." A on će mu: "Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!"(Lk 23,39-43)
------------
Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao`!

Sve je Isus rekao ovime...neće pitati--- "koliko poznaš znanost...kolko svoju vjeru"?...Samo: jesi li vršio Očevu volju.

Patnja...posljedica je istočnog grijeha...Pitamo i šta je ISTOČNI grijeh...Ne znamo ni jedno odgovoriti...Al onaj razbojnik na križu...on nešto je shvatio i zamolio da ga se Isus sjeti...A ni razbojnik nije znao zašto bol...samo je znao da je zaslužio...to na križu...Nije pitao zašto...BIO JE KRIV...znao je to.
Koliko mi priznajemo naše krivnje...ne samo prema ljudima...Ne, nego prema Bogu?
Uzaludna je rasprava...nema odgovora zašto patnja. Ali tu je. Tko ju prihvati kao dio Božjeg plana s njim---blaženi on.

Ljubav ne pita, ljubav se daje i služi.
Ljubav prima onaj koji prihvaća primiti ljubav.
Prihvaćanjem (bez vremensko-materijalne ovozemaljske logike: zašto? kako? gdje? kada? jesi li vršio?...) ljubav postaje osnova nas.

Trebamo prihvatiti da je ljubav vječna.
Ljubav ne pita što je bilo ili što će biti.
Ljubav je!
Sada, a ujedno i vječno.

Hvala ti Bože na spoznaji nas sada

Mnogi ne mogu prihvatiti to i vežu ljubav/Boga uz vrijeme-prolaznost i pitaju jesi li vršio? umjesto vršiš
ili imaš svadbeno ruho ili ne
ili vjeruješ ili ne

Mnogima je vječnost iza ove prolaznosti koja im je osnova... No: Vječnost je svo vrijeme

Mi/ja smo sazdani od ljubavi. Ljubav je u nama, kroz nas i preko nas.
No kako smo i u vremenskom-materijalnom svijetu (od kojega nismo), možemo i često odlučujem/odlučujemo kao da smo od ovog raspadljivog svijeta, svijeta bola, muke, patnji.

Ljubav se umnaža samo obostranim prihvaćanjem (isto je i sa prividom nedostatka ljubavi - privid se širi prihvaćanjem privida nedostatka ljubavi/zla).

Lk 17,5-6
Apostoli zamole Gospodina: "Umnoži nam vjeru!"
Gospodin im odvrati: "Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!' I on bi vas poslušao."

Ne može nitko umjesto nas umnožiti vjeru jer bi to bilo nasilje.
Vjera je vlastita odluka.

Odlučivanje je odraz slobode.
Ljubav = Sloboda

Ovo kad se razmotri, vidi se veličanstvenost Boga da mi, svaki na jedinstven način sazdan, može u slobodi biranja odabrati prihvaćanjem jedinstvenost drugoga (predaje se, prihvaća se u ljubavi volja drugoga da bude kako je drugi odabrao, iako to nije vlastiti odabir).
Kad se to dogodi onda se proslavlja/umnaža Ljepota. Ljubav i sloboda se međusobno miješaju umnažajući se kroz prihvaćanje.
To na kraju nije teško, no zahtjeva hrabrost da odlučimo van širokog puta logike ovog svijeta.
Ja mogu vlastitim iskustvom reći da je rezultat iznenađujuće prekrasan kad mogu reći samo VELIKO HVALA Bogu na predivnom ovozemaljskom životu

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Zanimljivo, nikad nisam razumjela što je tako loše rekao taj zločinac. Isto bih i ja rekla.
A ovaj drugi, očito je imao veliki dar vjere, čudo kako je postao zločinac. I takav neupitan dar...Zašto ga nemamo svi ( posebno ja ).
Ha, uza svu vjeru ovaj bi tko zna gdje završio, da se Isus nije zatekao na križu do njega...Znači, vjera nije dovoljna? Pored toga je radio loše.

Ljubav, ljubav...Ako je kao dijete nisi primio, teško ćeš je i kroz život davati...

Nisi se osvrnuo na moj post gdje pišem da je i ovo što kažeš jedna vrsta "vjerovanja".
Jer vjeruješ da je svemir ravnodušan i da je sve ovo glupa slučajnost.
Svemir je stvoren i što god on mislio o nama - nije presudno. Važnije je pitanje: otkuda svemir i tko je njega stvorio?
Sve upućuje na to da je i svemir imao početnu točku u vremenu... Kao i mi.

To je vjerovanje da smo od ovog svijeta.
Kad se vjeruje u Boga tj. da smo u ovome svijetu, onda znam da smo svi sazdani od ljubavi, da smo svi Božja djeca, da smo svi u ljubavi Jedno, da sve što radim drugome radim ujedno sebi jer smo dio istog Tijela (usporedba udova - odsijecanje... i ljudi tj. mi ljudi smo dio istog Tijela).
Ljubav je beskrajna, neiscrpna, no može se bez problema naći opravdanje (vremenska logika) da ne prihvatimo ono što prividno nije naše, pa imamo privid da netko je, a netko (obično onaj koji nas žulja) nije Božje dijete, da netko nije dobio dovoljno ljubavi, a netko je ima i previše. Sve po vjeri!

Patnja i muka, strah... sve se liječi vjerom u Boga micanjem privida potrebe ovoga svijeta
molitvom Ocu po uputi Isusa:
Mt 6,dio8
Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Bilo kako bilo, samo čitajuć tvoje lijepe postove, ne mogu stvoriti u sebi tu ljubav. Treba voljeti Boga više od ičeg. Dijete koje je u djetinjstvu bilo ljubljeno ( a ja sam se i tad pitala gdje je Bog, nisam osjetila Njegovo prisutstvo u nekim za me teškim trenutcima), koje je imalo podršku (kažu, ključne su prve 3 godine), sasvim drugačije reagira od onog tko to nije imao. Naravno, to je od ovog svijeta, ali nismo duhovi, i mi smo od ovog svijeta. Ja želim voljeti tako Boga i molim za to ali nemam taj osjećaj.

Mislim da većina vjernika slično razmišlja, odnosno ima slično iskustvo kao i ti.
Razlog zbog kojeg ne možemo voljeti Boga kako bismo to htjeli je naša navezanost, s jedne strane na materijalno koje nas okružuje, na tijelo, a s druge strane i na duhovno - osjećaji duhovne naslade za kojima svi žudimo. Dakle, da bi ljubio Boga onako kako bi trebao moram biti slobodan od svega, a to je jako, jako teško, posebno za nas laike koji smo jako izloženi duhu ovoga svijeta. I zato moramo stalno umirati sebi, trapiti se, ponižavati kako bismo prekinuli spone koje priječe naš duh da se uzdigne k Bogu. Osim što je mukotrpan, taj proces je i jako spor, često mi se čini da na tom putu idem dva koraka naprijed, a tri nazad. Jedini način da se to ubrza, odnosno da se preskoči koja stepenica u duhovnom rastu, je patnja poput bolesti i sl. gdje se onda naša duša čisti od natruha navezanosti, neurednih sklonosti i na koncu od oholosti.
Sve je to frustrirajuće posebno kada vidiš kako godinama radiš iste grijehe i ništa se ne mijenja u duhovnom životu, a pritom ti pogled stremi ka visinama koje su pojedini sveci dostigli i pitaš se kako je moguće da su oni to ostvarili, a ja unatoč svom trudu godinama tavorim u istoj kaljuži grijeha i slabosti. I onda naravno i vjera zapadne u krizu i dolaziš u iskušenje da od svega odustaneš i živiš kao poganin jer ti se stvara privid da je njima bolje nego nama.