Katolički odgovori

Bar je nešto i dobro ispalo. Mislim da je u javnosti ipak probuđena savjest i da su se upoznali s time koji do sada nisu imali predodžbe o čemu se tu zapravo radi. I da nije "crkveni" stav na temelju nekih nejasnih definicija dobra i zla, nego se radi o tome da (plemenit) cilj nikada ne opravdava (nehumano) sredstvo.

Čitam baš što o tome pišu na drugim stranicama: http://katolik.hr/aktualnomnu/osvrtimnu ... j-oplodnji

U okviru nedavnog istraživanja o rejtingu političkih stranaka, a u izvedbi Promocije Plus, postavljeno je pitanje i o MPO. I gle sramote:



Ustvari, kad vidim ovo kako je Josipović najpopularniji političar, isto kao što bi i prethodno bivao Mesić, takav me stav i ne čudi.

Tolika potpora sramotnom zakonu o MPO, dokazuje za velik dio ljudi u našoj državi kako su najobičniji vjernici iz običaja, spremni povinuti se pred svakim tko će im dati para i gušta. "Daj ti meni use, nase, i podase, a za ostalo ćemo lako", kažu takvi. Bljak.

Ovo zadnje je točno, ima ih puno koji su moralno indiferentni, ali ta anketa me podsjetila na ono što su neke udruge i liječnici radili u vezi propagande abortusa:

viewtopic.php?p=10992#p10992

Postavlja se pitanje može li se uopće nešto objektivno zaključiti uz takvu medijsku manipulaciju. Što je najgore manipulacija kao oblik pritiska je postala dio općeg ophođenja te se ne može objektivno raspravljati zbog "nabrijavanja" razultata na vlastitu stranu.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

molila bi da se o ovoj temi izjasne osobe koje se bore sa neplodnošću

muž i ja smo u braku 5 godina i nemamo djece.predali smo papire za posvojenje prije godinu i pol al zasad nismo ni zovnuti na razgovor a ne nešto drugo.
u zadnje vrijeme razmišljamo o MPO. nije to nešto što nam je palo na pamet, dosta smo pričali međusobno jer ne osjećamo se dobro, svaki mjesec je psihički sve teži i teži.snagu tražimo u vjeri, molitvenim susretima, razgovoru sa svećenicima , potpora smo jedno drugom, kad jedno plače plače i drugo.

neću braniti MPO, neću ga ni kuditi, samo evo konkretno iznosim naš slučaj- muž je prebolovao upalu prostate koja nije pravilno liječena ( kasno uključeni nejaki antibiotici) i rezultat je smanjenje promjera kanalića kojima izlazi ejakulat a rezultat toga je mali volumen ejakulata i skoro 80% oštećenih spermija tokom ejakulacije. kod nas je jednostavno opisano problem "transport". može li mi netko objasniti što je sporno u postupku uzimanja muževe sperme i unošenju u moj organizam ( znači nema spolnog sjedinjenja ali je muž prisutan cijelom postupku)

molim da mi ne odgovara i moralno me kritizira netko tko ima djecu i nije nosio križ neplodnosti ili netko tko nije trenutno u braku ( odnosno nema uza sebe osobu sa kojom bi želio imati dijete )

Mateaa dobrodošla, no nekako mislim da pod ovakvim strogim uvijetima koje si postavila malo tko će ti se moći javiti.

Ne znam može li vam pomoći i jeste li razmatrali metode koje mogu pomoći kod neplodnosti, a koje moralno nisu upitne, npr.:
http://www.fertilitycare.hr/napro.htm

U vezi pitanja što je sporno u umjetnom osjemenjivanju, o tome smo već imali raspravu prije nekoliko godina:

Crkveno naučavanje o braku kaže da postoji "neraskidiva povezanost, koju je Bog htio a čovjek je ne može svojevoljno ukinuti, između dvostrukog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja".
Zato se ni unutar braka "ne može dopustiti homologno umjetno osjemenjivanje,
izuzev u slučaju kad tehničko posredovanje nije nadomjestak bračnome činu
nego se javlja kao olakšica i pomoć da bi on postigao svoju prirodnu svrhu." (Donum Vitae, 6)

A za moralnu dopuštenost konkretnog slučaja i postupka probaj pitati svećenika tko je više u tim temama (npr. biskup Valentin Pozaić se bavio sličnim bioetičkim pitanjima, ne znam tko još).

To je onako sa praktične strane, no dojma sam da isto tako tražiš utjehu i primjer drugih osoba koji prolaze kroz problem neplodnosti i teškoće oko prihvaćanja toga.

Draga Matea, budući da odgovaram profilu osobe od koje očekuješ odgovor, evo napist ću par riječi.
U braku sam deset godina i imam jedno šestogodišnje dijete.

I danas se borimo s neplodnošću, ili kako god se to zvalo, jer nam je Bog dao jedno dijete.
Nije lako prolaziti taj trnoviti put. Ali sada znam da je to bilo vrijeme milosti za nas, mnogo toga se iskristaliziralo u našim životima u odnosu s Bogom, bližnjima i međusobno. To je ono što mogu posvjedočiti s odmakom od toga vremena.
Sad je, naime, nastupila svojevrsna repriza, samo se drukčije nosimo s njom. Naravno da je prvi razlog to što imamo dijete, ali isto tako već smo oblikovani iskustvom neplodnosti i imamo desetak godina više. Ali, moram napomenuti da se i drugo dijete želi istim žarom i iščekuje istom ljubavlju, a i bilo bi nepravedno da nije tako. Samo, još je jedan dodatni faktor patnje u ovom "drugom ciklusu" čekanja, a to je velika želja našega djeteta da dobije brata ili seku. To znaju biti razna pitanja koja pogađaju dušu, neutješne suze, a mi ne možemo obećati ništa. Čak je došlo do toga da petogodišnjak prolazi pravu krizu vjere.

Kod nas nema nekih dijagnoza koje bi se mogle okarakterizirati nepremostivima u postizanju začeća, (ja imam sindrom policističnih jajnika), ali uz liječenje, kontroliranje i praćenje stanja, trudnoća se dogodila jednom. I hvala Bogu koji je čuo naše vapaje, molitve i kojemu se svidjelo dati nam taj dar.
Ipak, čvrsto vjerujem da smo mi dobili jako puno od Boga baš u tom prthodnom periodu patnje.
Dok je sve to trajalo, molili smo da nam Gospodin da snage i strpljenja i da nas ne uvede u napast da učinimo nešto iz očaja, a što bi se protivilo Njemu koji je Stvaratelj života.
Bili smo svjesni da se čovjek u patnji lako može uhvatiti za pogrešnu slamku.

Mpo, u smislu umjetne oplodnje i inseminacije, nije bio naš izbor, ali to ne znači da bismo mi sami od sebe bili toliko jaki da nikad ne pokleknemo( i zato u srcu nemam osude za ljude koji su to učinili, a najmanje za one koji ne poznaju Gospodina). Milost Božja nas je držala, molitva, zajedništvo, a imali smo i dobru komunikaciju s okolinom jer nikad nismo skrivali stanje, razgovarali smo s prijateljima, podupirali su nas, nisu "pametovali", dapače, shvatili smo da imamo baš dobro društvo. I to je pomoglo da se ne osjećamo otuđeno. Kad su počela pristizati dječica, stvarno smo se veselili, nismo bježali od rođendana i babina, dapače, nekako bismo se uživjeli da ćemo i sami biti dio te sretne priče. A na neki način smo već i bili kroz radost naših bližnjih.
Inspirirali smo se biblijskim likovima koji su imali problema sa začećem i posebno se njima utjecali. Ana- Samuelova majka, Sara, Elizabeta, Ana- Marijina majka itd.

Suprug i ja smo sazrijevali u svakom smislu, a osobito u vjeri. Ubrzo smo teorijski i praktično naučili lekciju da ništa ne treba shvaćati zdravo za gotovo, da je ljubav i zahvalnost na svakom detalju života izvor velike radosti za čovjeka i prepreka svakom osjećaju neispunjenosti, očaja, manje vrijednosti, praznine.
Možda jednostavnije rečeno, prepreka depresiji.

Kad se dogodilo začeće, bili smo izvan sebe od sreće, miline, kao da smo dotakli Nebo......
Sigurna sam da toliko prštanje osjećaja ne bismo doživjeli baš na taj način da nije bilo "školice", vjerujem da je to još jedan Božji dar koji ide posebno "čekačima".
I tako je krenuo naš roditeljski hod sa svim svojim radostima, ali i teškoćama i brigama.

Dr. je bio uvjeren da nema prepreka za nastavak rađanja, pa i unatoč normalnim ovulacijama, izazvanim ovulacijama, i svim ostalom čudima, začeća opet nema. Povremeno se javi tuga, to je normalno, ali i žilava vjera koja zna da je život u Božjim rukama. Bog ga stvara i u, ljudski gledano, nemogućim uvjetima ili ga iz nekog razloga ne stvara ni u, medicinski gledano, idealnim uvjetima.
Zato mi se vjera čini pouzdanija, čišća i blagotvornija metoda. Ali ne i lakša, ma koliko i mpo. bio mukotrpan.

I tako se evo opet školujemo, tugujemo i radujemo, živimo s Gospodinom koji nas kali i prekaljuje, pravi od nas nešto. Pa možda nešto i bude. Mi se još nadamo, čekamo, poduzimamo, premda se godinice nižu... pa ako ti je ovo što sam napisala makar malo značilo, dobro je.
U nadi da će vas Bog blagosloviti i odgovoriti na vaše molitve, radosno vas pozdravljam.
Neka nas malo i forumaši potpomognu molitvicama.

hvala na dobrodošlici i odgovorima.

može li mi tko pojasnit što se ovim htijelo reći?
Zato se ni unutar braka "ne može dopustiti homologno umjetno osjemenjivanje,
izuzev u slučaju kad tehničko posredovanje nije nadomjestak bračnome činu
nego se javlja kao olakšica i pomoć da bi on postigao svoju prirodnu svrhu."

nama nažalost fertilitycare i slični pristupi ne mogu pomoći, oni se uglavnom baziraju na praćenje ciklusa,preciziranje plodnih dana i liječenje ženske neplodnosti. muška neplodnost se nažalost jako slabo može liječiti, vitaminima,čajevima i nekim suplementima se može malo popraviti spermiogram al u našem slučaju postoji fizička "prepreka" i nema te tablete koja bi proširila kanalić
svaki novi ciklus je nova nada i novo razočarenje, tih par dana imam osjećaj da se sve urotilo protiv nas, ispovjedam bijes koji tad osjećam i onda kad je razum jači od srca znam da sve što se događa ima svoj razlog i vrijeme al ne znam koliko ćemo još moći izdržat ovu bol.
redovito se ispovjedamo,idemo na mise,hodočašća,zavjetujemo,postimo a onda zgriješim kad se naljutim na Boga i u onoj tugi i bijesu GA počnem pitat-pa dobro što sam ti skrivila, zar ne vidiš ovu bol, ove suze, ovu želju da me netko zove mama???
imamo nećake koje volimo kao da su naši, bili smo krsni kumovi djeci od prijatelja i rođaka i dosta vremena provodimo sa njima, igramo se, vodimo ih na izlete, u kupovinu, nekad prespavaju kod nas al nije to to jer opet na kraju nas dvoje ostanemo sami u tišini našeg doma sa samo jednom željom u srcu, jednom molitvom koja nikako da bude uslišana.
koliko god moja vjera bila jaka moram priznat da sam na izmaku snaga, ne želim biti ljuta,tužna,nesretna želim biti ona pozitivna,vesela ja sa osmijehom na licu al takva sam u zadnje vrijeme samo onda kad glumim.

U životu postoje vrlo različite patnje, ipak se sve svodi na ono prihvaćamo li da Bog zna i hoće meni (tebi, nama...) više i bolje nego mi sami. Bog ne daje križa preko čovjekove mjere - vjerujemo li? I pri tome emocije moraju ići za razumom, a on biti prosvijetljen vjerom. Ako emocije dolaze u prvi plan, onda je to pakao koji uništava osobu, ali i njezinu okolinu. Vrlo slična je stvar s opraštanjem (mislim na teške stvari)

doista ne shvaćam što bi ovo značilo ? bila bi zahvalna na nekom konkretnom odgovoru ili primjeru iz života jer evo iskreno rečeno puko filozofiranje mi ništa ne predstavlja

Na primjer - osoba je ostala udovica s maloljetnom djecom i otkrila da ju je muž godinama varao i za sobom ostavio gomilu dugova. Iznevjerili je prijatelji, ostala bez krova nad glavom. Treba podići djecu, ali i oprostiti. Emocije vrište do neba, ali Isus kaže da treba oprostiti. Ima izbor: voljom i razumom oprostiti, a emocije krotiti ili prepustiti se osjećajima i napraviti pakao od svog i dječjeg života.

draga sara meni je uistinu žao radi ružnih stvari koje su vam se dogodile u životu al opet kažem da ne vidim povezanost između moje želje za dijetetom i vašeg gubitka,lošeg braka i ostalog
ja ne mogu nikad usporediti bol koju sam osijetila kad sam izgubila dragu osobu, kad sam radi ružnih događaja upala u depresiju sa ovom boli koju sad osjećam. ja ovdje ne vidim kome bi trebala opraštat? sebi? Bogu?
netko tko ima djecu nemože razumijet ovu želju i bol a savjeti poput vašeg koliko god bili dobronamjerni nažalost ne pomažu nego čak daju utisak omolovažavanja problema

Ovdje se ne radi o meni osobno, ovoj ili onoj osobi, radi se o patnji koju treba savladavat radi vjernosti Bogu, radi se o osobnom stavu je li čovjeku Bog na prvome mjestu ili nešto drugo, kako god to drugo netko smatrao ispravnim i dobrim. Ne dajem ja nikakve savjet osim onog temeljnog - samo poslušnost Bogu donosi mir, sve drugo vodi u pakao ove ili one vrste. Ti trpiš za djetetom, silovane trudnice trpe jer ga ne žele - što je rješenje: umjetna oplodnja i abortus? - jedno i drugo vodi u pakao!

na nekoj drugoj temi pročitah da ste udovica,majka,baka pa sam pretpostavila da govorite o sebi, isprike ako sam u krivu.
nego, recite mi kakav bi vaš život bio bez djece? znam, znam dijete je dar a ne nešto što moramo imati, al što bi vi rekli svom dijeteu da vidite koliku bol i patnju proživljava jer nema dijete? bili i tad tako gorljivo u isti koš trpali abortus,umjetnu oplodnju kod bračnih parova, inseminaciju, gay parove i slično??? sumnjam, lako je mlatiti praznu slamu i pričat o nečemu što nisi osjetio na svojoj koži. recite eto da ste prije muževe smrti saznali da vas vara bili mu oprostili ? lako je oprostiti kad je 2 metra pod zemljom al biti kršćanin pa oprostiti dok on voli drugu vama pred očima? eto primjer pa se malo zamislite prije nego tako gorljivo kažete Bog će te strpati u pakao ove ili one vrste ako se odlučiš na umjetnu oplodnju.

Na žalost, čini se da je za tebe mjerilo stvari vlastiti doživljaj patnje, a ne objektivna istina. Tu ja nemam što reći - ni dva krumpira nisu ista, a kamo li ljudi. Koliko tko trpi znano je samo Bogu, mi ljudi ne možemo to uspoređivat - da ne bi bilo kao u jednom, meni dobro poznatom razgovoru: majci umro sin i nazove je druga žena kojoj je prije nekog vremena umrla kćer i kaže: "Moja sućut, znam što to znači izgubiti dijete." A ova odgovori: "Ne znate vi, to nije ništa vaša kćer, ovo je muka što sam ja izgubila sina."