|
Draga Matea, budući da odgovaram profilu osobe od koje očekuješ odgovor, evo napist ću par riječi. U braku sam deset godina i imam jedno šestogodišnje dijete.
I danas se borimo s neplodnošću, ili kako god se to zvalo, jer nam je Bog dao jedno dijete. Nije lako prolaziti taj trnoviti put. Ali sada znam da je to bilo vrijeme milosti za nas, mnogo toga se iskristaliziralo u našim životima u odnosu s Bogom, bližnjima i međusobno. To je ono što mogu posvjedočiti s odmakom od toga vremena. Sad je, naime, nastupila svojevrsna repriza, samo se drukčije nosimo s njom. Naravno da je prvi razlog to što imamo dijete, ali isto tako već smo oblikovani iskustvom neplodnosti i imamo desetak godina više. Ali, moram napomenuti da se i drugo dijete želi istim žarom i iščekuje istom ljubavlju, a i bilo bi nepravedno da nije tako. Samo, još je jedan dodatni faktor patnje u ovom "drugom ciklusu" čekanja, a to je velika želja našega djeteta da dobije brata ili seku. To znaju biti razna pitanja koja pogađaju dušu, neutješne suze, a mi ne možemo obećati ništa. Čak je došlo do toga da petogodišnjak prolazi pravu krizu vjere.
Kod nas nema nekih dijagnoza koje bi se mogle okarakterizirati nepremostivima u postizanju začeća, (ja imam sindrom policističnih jajnika), ali uz liječenje, kontroliranje i praćenje stanja, trudnoća se dogodila jednom. I hvala Bogu koji je čuo naše vapaje, molitve i kojemu se svidjelo dati nam taj dar. Ipak, čvrsto vjerujem da smo mi dobili jako puno od Boga baš u tom prthodnom periodu patnje. Dok je sve to trajalo, molili smo da nam Gospodin da snage i strpljenja i da nas ne uvede u napast da učinimo nešto iz očaja, a što bi se protivilo Njemu koji je Stvaratelj života. Bili smo svjesni da se čovjek u patnji lako može uhvatiti za pogrešnu slamku.
Mpo, u smislu umjetne oplodnje i inseminacije, nije bio naš izbor, ali to ne znači da bismo mi sami od sebe bili toliko jaki da nikad ne pokleknemo( i zato u srcu nemam osude za ljude koji su to učinili, a najmanje za one koji ne poznaju Gospodina). Milost Božja nas je držala, molitva, zajedništvo, a imali smo i dobru komunikaciju s okolinom jer nikad nismo skrivali stanje, razgovarali smo s prijateljima, podupirali su nas, nisu "pametovali", dapače, shvatili smo da imamo baš dobro društvo. I to je pomoglo da se ne osjećamo otuđeno. Kad su počela pristizati dječica, stvarno smo se veselili, nismo bježali od rođendana i babina, dapače, nekako bismo se uživjeli da ćemo i sami biti dio te sretne priče. A na neki način smo već i bili kroz radost naših bližnjih. Inspirirali smo se biblijskim likovima koji su imali problema sa začećem i posebno se njima utjecali. Ana- Samuelova majka, Sara, Elizabeta, Ana- Marijina majka itd.
Suprug i ja smo sazrijevali u svakom smislu, a osobito u vjeri. Ubrzo smo teorijski i praktično naučili lekciju da ništa ne treba shvaćati zdravo za gotovo, da je ljubav i zahvalnost na svakom detalju života izvor velike radosti za čovjeka i prepreka svakom osjećaju neispunjenosti, očaja, manje vrijednosti, praznine. Možda jednostavnije rečeno, prepreka depresiji.
Kad se dogodilo začeće, bili smo izvan sebe od sreće, miline, kao da smo dotakli Nebo...... Sigurna sam da toliko prštanje osjećaja ne bismo doživjeli baš na taj način da nije bilo "školice", vjerujem da je to još jedan Božji dar koji ide posebno "čekačima". I tako je krenuo naš roditeljski hod sa svim svojim radostima, ali i teškoćama i brigama.
Dr. je bio uvjeren da nema prepreka za nastavak rađanja, pa i unatoč normalnim ovulacijama, izazvanim ovulacijama, i svim ostalom čudima, začeća opet nema. Povremeno se javi tuga, to je normalno, ali i žilava vjera koja zna da je život u Božjim rukama. Bog ga stvara i u, ljudski gledano, nemogućim uvjetima ili ga iz nekog razloga ne stvara ni u, medicinski gledano, idealnim uvjetima. Zato mi se vjera čini pouzdanija, čišća i blagotvornija metoda. Ali ne i lakša, ma koliko i mpo. bio mukotrpan.
I tako se evo opet školujemo, tugujemo i radujemo, živimo s Gospodinom koji nas kali i prekaljuje, pravi od nas nešto. Pa možda nešto i bude. Mi se još nadamo, čekamo, poduzimamo, premda se godinice nižu... pa ako ti je ovo što sam napisala makar malo značilo, dobro je. U nadi da će vas Bog blagosloviti i odgovoriti na vaše molitve, radosno vas pozdravljam. Neka nas malo i forumaši potpomognu molitvicama.
|