atheos je napisao/la:
Ja se iskreno nadam da svi kršćani tako ne misle, jer bi to bilo uistinu tužno. Mišljenje da se može biti dobar čovjek samo ako je netko vjernik i da je nevjernik dobar samo zato što živi u vjerničkoj sredini je mit koji si vjernici sami sebi tepaju. Ako ja smijem primjetiti, iz svog skromnog iskustva vidim da sve oko nas govori suprotno: nevjernici nisu više nasilni, ne čine više kaznenih djela (naprotiv), u prosjeku su obrazovaniji, imaju veću toleranciju prema suprotnim stavovima i prema različitosti općenito. Manja tolerancija prema različitim vrijednostima derivira iz činjenice da vrijednosti vjernika imaju karakteristike apsolutnog, jer po njihovom mišljenju dolaze od Boga, što automatski implicira da su različite vrijednosti za osudu i iskorjenjivanje.
Ono što sam napisala nije bilo niti na razini osobnih uvreda ni mita, a od obrazovanih ateista ne očekujem baš utopije kako je svijet započeo baš s njima jer žive u civilizaciji koju je izgradilo kršćanstvo (između ostaloga) daleko prije pojave ikakvih teorija ateističkog humanizma.
Kad pričamo o „dobroti“ ne govorimo uopće o kršenju državnog kaznenog zakona, jer postoji puno zla oko nas koje se uopće zakonski ne sankcionira (kao što je zavist, mržnja, ljubomora, neumjerenost, abortus, rastava i slično), a ostavlja itekako loše posljedice na živote. Primjera radi, vjerojatno ni Tito tijekom života nije prekršio nijedan članak ni paragraf zakona SFRJ, a ipak ga povijest pamti kao zločinca po zapovjednoj odgovornosti. Ujedno državni zakoni baš negdje i dopuštaju ili toleriraju grijeh.
Ono što je zapravo divljenja vrijedno i kod ateista i svih ostalih jest ustrajanje u dobru (recimo u vjernosti bračnom drugu i odgoju djece) iako mu zakon uopće ne brani, nego čak omogućuje, jednostavnu rastavu braka i život s ljubavnicom!
Isus je rekao: „
Ne bude li vaša vjera veća od vjere pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u Kraljevstvo Božje!“ i „
Slušajte ih što govore, ali se ne ravnajte po njihovim djelima!“
Što vrijedi čovjeku svo obrazovanje i visoki položaj, ako recimo kao liječnik savjetuje pacijentima pobačaj, kontracepciju ili se ravna prema njima kao da su samo tijela bez duše. Što si obrazovaniji, na tebi je i veća odgovornost za tvoje bližnje i ne će nam izlika tada biti „mislio sam i vjerovao da je to za njih dobro“ jer nam je Bog objavio, a crkveno učiteljstvo i objasnilo smisao u čemu je dobro, a u čemu zlo. Čovjek bez Boga prepušten je jednostavno svojim nagonima, lutanju i "slučajnostima".
Moj odgovor na pitanje zašto ne može čovjek koji je daleko od Boga Oca biti ujedno i istinski dobar jednim se dijelom sastoji u onoj anketi koju je Sneni ovdje izložio: mi sami po sebi nemamo odgovor na pitanje o otajstvu zla oko nas, o grijehu, patnji i ljudskoj naravi koja navodi na zlo.
Lako je ljudima (i vjernicima i nevjernicima) koji su osigurali svoj život i „napunili žitnice“ gledati patnju svojih bližnjih i govoriti „
Kad bi Bog postojao / kad bi Bog bio dobar, ne bi dao da moj susjed živi u tolikoj bijedi“, a pritom sjediti skrštenih ruku i kriviti Boga za tuđe zlo, a ne vidjeti da je Bog njemu samome dao ruke i imetak da pomogne i podijeli sa bližnjim.
Po krizi solidarnosti vidimo živi li se negdje uopće kršćanski ili ne.
Spominje se tamo gore i spočitava „ manja tolerancija prema različitim vrijednostima“. Pritom se vjerojatno misli na „vrijednosti“ koje Crkva zapravo osuđuje da su GRIJEH, a ne nekakve vrijednosti prema kojima bi trebalo pokazivati toleranciju. I otuda odmah lažna optužba na kršćane.