Katolički odgovori

Nemamo iste stavove i možemo do sutra filozofirati. Sve je Božja inicijativa u našem životu, ostalo je prirodna religioznost.

adrijana,
nije me ništa drastično pogodilo, nego je situacija puno dublja. Tvoji postovi su , ovako lijepi za čitanje i ugodni, ali nisu konkretni, nema u njima te srži ove teme. Ti i sara uporno ublažujete situaciju, a situacija u Crkvi je prilično loša i to treba reći, te vidjeti koji su načini da se "ponovno oživi" Crkva. Na koji način je situacija loša? OK, u nekim župama ima misa na kojoj bude dosta ljudi, misa za mlade, molitvene zajednice, karizme, ali znakova vjere u toj župi ima jako malo. U nekim župama niti ne bude puno ljudi na misama, nema nikakvih molitvenih zajednica, pa niti karizma u župi. Zašto je to tako? Koji su načini da se ponovno evangelizira, kako bi ta župa mogla davati znakove vjere? Ne mora nužno značiti da su to samo kateheze. Mislim da ovo nije prenegativno gledanje na današnju situaciju, nego realna. Kršćanstvo nije jedna površna stvar, nego dubina u nama, punina radosti. Nije samo nedjeljna misa, nije samo Uskrs, Božićna polnoćka i to je sad kršćanstvo. U tome se sigurno svi slažemo. Ali znakovi vjere se očituju u onome koji "živi" kršćanstvo, koji nije jedan mrtvac koji se pojavi nedjeljom na misi i onda živi kao poganim ostalim danima.

Ja imam iskustvo iza sebe da je to moguće, "ponovno oživjeti" i to kroz kateheze i kad pogledam svu braću u zajednicama za koju kaže sara da moraju "ući u redovitost života", posprdno i u jednu ruku nevjerujući, onda opet vidim tu snagu Crkve, kršćanstva! Vidim i u svom životu da je Crkva živa, i u životima te braće koja su na radost ušla itekako u redovitost života. Koji daju znakove vjere da ti pamet stane. Kada sara kaže da je i predbračna čistoća radikalna stvar i da oni koji ju žive moraju ući u redovitost života, onda se meni postavlja pitanje.

Neželim i nije mi svrha veličati Neokatekumenski Put, ali činjenica je da je to bio moj Put za upoznavanje Božje ljubavi, odgovor na ovu temu zašto biti katolik. Vrlo jednostavno. Nadam se da vam je sada jasnije.

_________________
"Priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena"-bl. Ivan Pavao II.

Samo ispravak - uopće nisam referirala na predbračnu čistoću

Nadam se kako Stimrol neće biti zbunjen ovom zadnjom raspravom, bar ne koliko sam ja zbunjen njome.

Dobro, činjenica je da živimo u kulturnom krugu, odnosno civilizaciji koja sve relativizira te fokus pažnje miče s bitnih stvari a potencira hedonistički pristup životu. Naravno da takvo okruženje uzrokuje da u prvom planu nisu dobre i moralne osobine katolika, ali baš zbog toga se treba više truditi i maknuti od sebe ljudske slabosti. Prvenstveno sebe pitam, smijem li u tome posustati ako vjeru smatram istinitom i vrijednom. Naravno, da u tom nastojanju duhovnost igra veliku podupirateljsku ulogu a bar u Katoličkoj Crkvi ima dosta različitih duhovnosti pa čovjek može izabrati prema afinitetu što mu odgovara. No, kad izabere ili još prije kad samo ozbiljnije odluči živjeti po vjeri, na osnovu osobnog iskustva, mogu ustvrditi da će mu neugodnosti i prepreke stvarati baš vjernici koji u tome ne vide ništa posebno niti vrijedno. Hvala Bogu, sigurno će biti i onih koji će mu pomoći u potrazi za živim Bogom jer imaju dar praktičnog svjedočenja vjere. Zbog toga i unatoč lošem dojmu ne bojim se svakom preporučiti da vjeruje jer je to vrijedno života.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Ne znam u čemu je problem pošto bih samo htjela iznijeti svoje mišljenje, koje trenutno očito nije u skladu s vašim mišljenjem, koje ja poštujem, ali bih ipak voljela da mi novi moderator Gran senal ne govori stalno da odlazim s teme.

Dakle, tema je „zašto biti katolik“ u zadnje 2 stranice pretvorena u temu „zašto neki katolici ne svjedoče svoju vjeru i zašto sami ne vjeruju, pa koliko je loše stanje u Crkvi itd.“ jer je to obilježeno kao uzrok nevjerovanja agnostika i ateista. E pa, ako smijem reći, već se sa samim tim početkom ne slažem i mislim da je to samo loše opravdanje, ali logičan početak teme. To je kao kad bi u ono vrijeme kad se vjera tek počela širiti Rimljani rekli sv. Pavlu: vrati se ti natrag i obrati najprije te svoje nevjerne Izraelce, pa kad svi povjeruju onda ćemo te možda i mi poslušati… Ja uopće ne zanemarujem velik problem tihog otpada od vjere mnogih krštenika i naših velikih grijeha, ali ovaj razvoj rasprave me uvjerio da nešto među nama vjernicima nije baš posve jasno.

Jedno je mišljenje, s kojim se baš i ne slažem, da je sama Crkva nešto oronulo, teško i na izmaku snaga, a da se prava vjera crpi negdje drugdje (u zajednicama, individualno…), i što više ljudi biva obuhvaćeno tim zajednicama – to pomaže i ponovnom rastu Crkve…
A drugo je mišljenje, da svi mi kršteni a u odraslijoj dobi novo-obraćenici još neko vrijeme najmanje kaskamo za Crkvom i njenom vjerom, koja je uvijek deset koraka ispred nas (i uvijek je bila prije, samo što mi to nismo vidjeli). I da takva Crkva nikad nije nestala, to je uvijek bila Crkva siromašnih, ali svetih, ljudi u koje se možemo ugledati, bili oni poznate osobe ili skromni ljudi u našoj blizini. I tada naša eventualna vjernička zajednica ima smisla jedino ako vodi k zajedništvu u Crkvi, a nije ustrojena reformistički ili, ne daj Bože, elitistički.

Kad je nešto uistinu vrijedno, tu vrijednost sigurno ne daje samo postotak ljudi koji su je otkrili, nego stvar nosi vrijednost u sebi samoj. S koliko su samo entuzijazma brojni zapadnjaci prihvatili istočnjačke tehnike meditacije, primjera radi, a nisu pitali obavljaju li te tehnike uredno baš svi Kinezi ili samo neki…

Po meni, ovo je sve povezano. Na kraju krajeva držim se stimrolovog pitanja, on je povukao tu paralelu života katolika. Ali, opet ne treba generalizirati, međutim, činjenica je da je takvo stanje. Ne radi se o nekakvom svjedočenju vjere na Trgu pred 5000 ljudi, nego svojim životom biti sol, kvasac, svjetlo. To u današnjem svijetu nemože biti nešto tiho, neprimjećeno. Pa valjda vam je to jasno ako ste otvoreni životu, ako ste živjeli predbračnu čistoću, ako ne kradete na poslu a svi kradu itd....ima još 100 primjera kako se može svjedočiti vjera životom.



Ovo je glupost, ja pod Crkva smatram kad kažem Neokatekumenski Put( kao i svi neokatekumeni, ne bojh se nismo mi nikakva elita,naprotiv!), koje je sredstvo Crkve, u službi Crkve, u poslušnosti biskupu, nije nešto odvojeno od Crkve, dapače. To neki vole odvajati jer ne vole neokatekumene. Istina je da što više ljudi biva obuhvaćeno zajednicama to pomaže i ponovnom rastu Crkve. Apsolutno.
Krivo sam se izražavao kad sam govorio to za Crkvu, Nisam mislio na Crkvu kao ustanovu, zgradu nego na "tijelo" crkve, na vjernike...mislio sam da su neke župe na izmaku snaga, a to ovisi od župe do župe, tradicije, grada, karizma u župi,...činjenica je da je danas Crkva, odnosno "Tijelo Kristovo", dakle narod, vjernici, u poteškoćama i to je realnost i nije mi jasno da to neželiš priznati!

Crkva kao Crkva nikad neće biti nešto staro, oronulo i na izmaku snaga jer jedina ima Radosnu vijest, i ja imam to priliku vidjeti, a neki nemaju nažalost. Ti istočne meditacije i sve to, svaka čast, možda više mole od nas, možda više poste, možda više čine neke stvari...ali nemaju Radosnu vijest, nemaju Isusa Krista koji je jedini pobijedio smrt.



Mislim da me oni koje hoće razumjeti, mogu na ono šta pišem. Mi imamo drukčije stavove i to je to, mi smo radikalni i to će tako bit uvijek šta reći

_________________
"Priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena"-bl. Ivan Pavao II.

Ja ne želim priznati? Svašta...

Ajde reci mi kada to Crkva (narod kao vjernici) nije bila u poteškoćama...? U prva tri stoljeća skrivali su se u katakombama i bacani su lavovima, zatim su došli barbari i uništavali gradove do temelja, pa je bio srednji vijek i križarski ratovi, nakon toga je došlo bezbožno prosvjetiteljstvo, pozitivizam i ateizam, pa Tito i komunizam... Kada to, molim te lijepo, Crkva nije bila u teškoćama? I bila je prije i danas je i voljela bih čuti malo šire te razloge koji danas čine tolike poteškoće, ali na odgovarajućoj temi...

Da ne bude opet kad ja nešto napišem, odmah: offtopic...

Sigurno se svatko od nas barem jednom u životu zapitao zbog čega je važno baš danas i ovdje biti katolik i svjedočiti svoju vjeru, unatoč i usprkos tome što se mnogi ipak nazivaju krštenicima, a žive suprotno Evanđelju? Isus je uostalom rekao da nikoga ne sudimo, da ne budemo sami suđeni…

I može li se, konačno, saznati zašto se vjernici ne ponašaju onako kako se od vjernika očekuje?

Zato što su grješnici, a ne savršeni.
Ipak, ne vidjeti i htjeti priznati dobro koje su kršćani činili kroz povijest i čine danas pokazuje na zlu namjeru i ne priznavanje istine. Jer, od kršćanstva počinje uopće priznavanje ljudskih prava, a dalje neću nabrajati. Tko ima poštenja, sam će lako do istine.

Ja sam se krstio kao odrastao,u mojoj se obitelji nije puno razgovaralo o vjeri.Mama je bila vjernica,otac ateist.E sad,dali me mama kao maloga trebala krstiti,mislim da je,ali radi mira u braku vjerovatno nije.Sad da ne pišem o obiteljskoj povijesti oko vjere,to nije ni tema,ali sam ovo naveo samo kao uvod.
Mene je vjera zanimala kao povjesni fenomen pa sam dosta čitao,a kao ljubitelj povjesti,često sam u knjigama nailazio na vjerske tematike.Nisam imao želju postati vjernik i to me nije zanimalo u tome smislu.Međutim,imao sam kasnije neka osobna duhovna iskustva nakon kojih sam odlučio postati vjernik.A odabrao sam katoličku vjeru jer mislim da ona najbolje tumači Kristov nauk.Bez obzira na to što katolicizam nije baš omiljen kod drugih radi dekadencije nekih svojih članova,vjerujem kako je Krist osnovao upravo katoličku crkvu,a i samo ime joj prevedeno s grčkog glasi sveopća crkva,što u konačnici i je Kristova nakana da se općenito svi ljudi spase.
Iako ju prozivaju zbog pompe,bogatstva,pompoznih obreda mise,načina odjevanja svećenika tijekom vršenja službe,to ništa Crkva nije izmislila sama nego za sve ima temelj u bibliji.
Točno je da među katolicima ima i takvih koji joj ne služe na čast,nadam se da su takvi u manjini,ali osobno mislim da oni ne bi trebali utjecati na to da napustim vjeru i katolicizam koji mi je drag.Svugdje ima loših ljudi.Mi bi trebali razgovorom,osobnim primjerom,poučavanjem jedni drugih i na kraju,ili najprije molitvom,činiti tako da se ljudi,vjernici,ponašaju u skladu onoga što Krist od nas želi,a ne da se ponašaju tako da ljaga pada na ostale koji nisu takvi.A osim toga radi se i o njihovim dušama koje ne bismo smjeli dopustiti da propadnu kada se već oni sami za njih ne brinu.I među apostolima je bio loš čovjek,Juda koji je izdao Isusa.Radi njega apostoli nisu prestali širiti nauk,a Juda kada je uvidio što je učinio,objesio se.Nije imao hrabrosti suočiti se sa svojim grijehom i tražiti oprost,nego si je učinio još jednu ružnu stvar,u svojoj tvrdoglavosti dopustio je da mu duša propadne.
I na kraju,Pavao na svojim putovanjima stalno opominje i poučava kršćane,vraća natrag izgubljene,podiže posrnule.Tako bi i mi svi trebali činiti.
A što se tiče da li me je vjera promjenila,pa vjerujem da je.Moj kućni odgoj je oduvjek bio takav da poštujem sve ljude bez obzira na bilo kakvu pripadnost koji se ponašaju i žive normalno.Tako sam živio i prije nego sam postao vjernik,a od kada sam postao vjernik,pokušavam biti još bolji prema drugima ukoliko to mogu.I stekao sam vjerom još jednu pogodnost,upoznao sam Boga i Krista,još uvijek ih upoznajem,u njima imam nadu,spas,utjehu,snagu i nikada nisam požalio što sam prihvatio Krista.
A oni koji u ime vjere čine loše stvari,ili misle da mogu raditi što hoće,neka se malo zamisle.
To je moje viđenje,nadam se da sam uspio objasniti.

Znači mirni ste s time. Čini se da neki uopće ne vjeruju a katolici su jer mogu uživati u "raznim pobožnim egzibicijama i cirkusima". Tako se jedan vjernik izrazio na križu-života. Ne može se iz ponašanja vjernika zaključiti da je dobro biti vjernik. Da sam ateisti onog bi Miroslava i Alan Forda i masu tipova s križa-života, vodao i pokazivao što sve vjera može učiniti čovjeku.

Ti bi vjerojatno bio dobar čovjek i da nisi vjernik!

Može i te kako može.

Upravo se zbog ponašanja vjernika ljudi obraćaju.
(da se opet ne ponavljamo tko je vjernik, a tko nije ........ne da mi se opet......)

I u ovoj temi se zaboravlja jedna ozbiljna stvar. Vjernici razgovaraju s Bogom, Marijom, anđelima.
I meni nekada razgovor ide lakše, nekada teže.
A ne možeš s nekim razgovarati i onda reći da On ne postoji.

Hoću ovdje naglasiti da postoje "vanjski" pokazatelji o postojanju Boga kakvog ga ispovijeda katolička crkva, a i "unutarnji".
Kako znamo da je katolička Crkva prava.
To ti ovdje ne mislim dokazivati, ali rasprave radi uzmimo to kao činjenicu.
Znači katolička vjera je prava i ISTINITA.
Ako je istinita onda je njen utemeljitelj sam Bog.
Bog je najsavršenije biće, iz kojega sve dobro izvire, svaka svetost izvire iz njega.
I on prebiva u katoličkoj Crkvi.

I u konačnici zašto biti Katolik?
Meni je cilj u ovom životu postati najbolji što mogu postati. Postati svet.
Najbolji način da to ostvarim je da se stavim u prisutnost Božju najbliže što mogu ovdje na zemlji, a to je da postanem katolik.
Znači biti katolik nije cilj, nego sredstvo.

p.s.
Hvala na pitanju, naveo si me u zadnje vrijeme da razmišljam o tome, odnosno o tome kako da to objasnim nekom nevjerniku.

Nakon ovoga, ako smijem primijetiti, iz svog skromnog iskustva vidim da gotovo i ne bi bilo ateista koji su ujedno i istinski dobri ljudi da ne žive u ovom, kakvom-takvom, nesavršenom kršćanskom okruženju. Da ne bi sad ispalo da prodajem neku već davno rasprodanu maglu, ali istina je da sve što je uistinu čovjeka vrijedno i dostojno sadržano je u našem nauku (od poštivanja života i vjernosti bračnom drugu do nedjeljnog odmora od rada). Nije mi za osuđivati što su neki vjernici zapravo ljudi nedozrele ili djetinjaste vjere, koji se Bogu obraćaju jedino kad im je koristan, i vjeruju tek djelomično (samo u neke istine vjere), jer Bog zna svačiji put, pa i onaj nevjernika i agnostika, i sve čeka kao milosrdni Otac svog izgubljenog sina (današnje Evanđelje). Mi znamo zašto se ne može biti istovremeno i "dobar čovjek" i daleko od Oca.

Nisam se htio uplitati u odgovore vjernika Stimrolu, ali neću prijeći preko nečega što ja držim kao osobnom uvredom.

Ja se iskreno nadam da svi kršćani tako ne misle, jer bi to bilo uistinu tužno. Mišljenje da se može biti dobar čovjek samo ako je netko vjernik i da je nevjernik dobar samo zato što živi u vjerničkoj sredini je mit koji si vjernici sami sebi tepaju. Ako ja smijem primjetiti, iz svog skromnog iskustva vidim da sve oko nas govori suprotno: nevjernici nisu više nasilni, ne čine više kaznenih djela (naprotiv), u prosjeku su obrazovaniji, imaju veću toleranciju prema suprotnim stavovima i prema različitosti općenito. Manja tolerancija prema različitim vrijednostima derivira iz činjenice da vrijednosti vjernika imaju karakteristike apsolutnog, jer po njihovom mišljenju dolaze od Boga, što automatski implicira da su različite vrijednosti za osudu i iskorjenjivanje.
Pošto već predviđam da će kritika voditi ka tome da smo već imali prilike vidjeti ateistička društvena uređenja na djelu, odgovoriti ću unaprijed. Države koje bi bile uređene od suvremenih ateista bile bi po modelu Francuske, Nizozemske i skandinavskih zemalja, a ne NR Kine, Sjeverne Koreje ili SSSRa. Suvremene ateiste vodi ideja sekularnog humanizma i kao ideale vide upravo one zemlje koje sam naveo, dok su komunističke su zemlje bile kakve su bile jer su oblikovane po određenoj ideologiji, a ne iz razloga što su ateističke.

Fini ideali - poput Danske koja će iskorijeniti Downov sindrom jer će pobit svu začetu djecu koja nisu dovoljno zdrava da se rode?! A zemlje koje si naveo će uskoro imat ogromnih problema zbog imigracije drugih kultura, jer sami izumiru. Tko zna što se tu još krije? - možda kako je Francuska deportirala Rome, a da nitko nije čmrknuo, a Hrvatska platila zbog navodne segregacije Roma koje su pokušali naučit osnovnim higijenskim navikama i hrvatskom jeziku, a roditelji zaštiti svoju djecu od zlostavljanja.