Katolički odgovori

Evo i papine riječi od jučer. Kao naručene.
http://www.youtube.com/watch?v=T8SCGHYc4U8&playnext_from=TL&videos=yV6A3s-sL7Q&feature=sub

_________________
http://www.mhfm1.com

Očito govorimo različitim jezicima pa mi ne pada na pamet prepucavat se, osobito oko formulacija nekih stvari. Jednako tako možemo ić tražit citate koji će odgovarat meni ili tebi, a ja to neću. U Crkvi svi smo istoga dostojanstva, a službe su različite. Kako je klericima služiti Crkvi, tako je laicima svjedočiti Evanđelje svijetu - Crkva je pozvana naviještati Krista svima, a ne samoj sebi.

Nisam doživljavao ovaj razgovor kao prepucavanje, nego kao konstruktivnu raspravu. Ti si opravdano tražila da ti se pokažu dokumenti koji bi govorili da je svećeništvo višeg reda od bračnog statusa i taj tvoj zahtjev je bio opravdan.

Pokazani su citati najvišeg stupnja obvezonsti prihvaćanja i, po meni, tu bi svaka rasprava trebala završiti. Ako misliš da postoje citati koji govore suprotno onim ranije navedenim, bilo bi korisno da ih pokažeš kako bismo mogli vidjeti o čemu se radi.
Ako takvi postoje, onda ćemo, naravno, prvo pogledati da li je nešto dogmatska izjava ili nije.

Što se mene osobno tiče, ja znam na temelju čega sam formirao svoj stav. Ne treba mi dva puta ponoviti prijetnju anatemom da bih nešto prihvatio.

Znači da su, Mariamne i Haim, svojim stavovima protiv celibata, na sebe navukli anatemu odnosno prokletstvo.

Što se tiče teme, prliažem Papin govor u četvrtak, 10. lipnja, na bdijenju održanome na Trgu svetoga Petra, povodom svršetka Svećeničke godine http://www.radiovaticana.org/cro/Articolo.asp?c=400178 Sveti Otac, "se osvrnuo na kritike svećeničkoga celibata, koji je za svijet koji ne želi Boga, velika sablazan. Na neki način može iznenaditi to stalno kritiziranje celibata, u vrijeme u kojemu je sve modernije ne vjenčati se – napomenuo je Papa. Ali, ta ne-ženidba je nešto potpuno, bitno drugačije od celibata, jer je ne-ženidba utemeljena na želji za životom samo za sebe, za neprihvaćanjem nikakve konačne obveze, za životom koji je u svakome trenutku u potpunoj samostalnosti te se u svakom trenutku može odlučiti što činiti, što uzeti od života – upozorio je Sveti Otac. Svećeništvo je, naprotiv, konačan 'da'. Ono je čin vjernosti, upravo kao ženidba između muškarca i žene, koja je pravi temelj kršćanske kulture. Veliki je problem današnjega svijeta to što se više ne misli na Božju budućnost, čini se dostatnom samo sadašnjost. Zbog toga je celibat kao anticipacija budućnosti, znak Božje prisutnosti, shvaćen kao sablazan – primijetio je Sveti Otac. Znamo da uz tu sablazan koju svijet ne želi vidjeti postoje i sablazni naših grijeha, koji potamnjuju pravu i veliku sablazan. Ali, postoji i velika vjernost, celibat je veliki znak vjere – naglasio je Papa."

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Hm, nisam siguran da Drugi vatikanski koncil podržava ovakvu tezu. S obzirom da je navod kojeg si spomenuo star oko 500 godina, mogu samo konstatirati da su se od tada promijenile mnoge stvari i u samom crkvenom nauku, a nešto više spominje o tome fra Smiljan Kožul, o predkoncilskom i postkoncilskom poimanju braka, pa me čudi izbor baš ovog izvora s Tridentskog koncila, a ne primjerice 2. vatikanskog. Volio bih čuti kako se o tome izjašnjavaju teolozi, svećenici i drugi stručnjaci, sumnjam da bi itko podržao ovakvu tezu. Štoviše, dat ću si malo truda i porazgovarati s nekim ljudima koji se u to kuže, što kažu na to. Osim toga, ako pročitaš citat što si sam postavio, uočit ćeš jednu zanimljivu rečenicu: "Svećeništvo je, naprotiv, konačan 'da'. Ono je čin vjernosti, upravo kao ženidba između muškarca i žene..." Pa sad, mislim da to najbolje pobija gore navedenu tvrdnju...

_________________
Ljubi i čini što hoćeš...

Ono ranije navedeno nije teza nego dogma izrečena na dogmatskom ekumenskom koncilu. Od tada pa do danas ništa nije rečeno što bi bilo suprotno ovome, a što bi bilo istog autoritativnog nivoa. I naravno, ništa suprotno tome neće nikad niti biti rečeno na takvom nivou.
Istina jeste da te dokumente mnogi na razne načine pokušavaju razvodniti, no, hvala Bogu, dokumenti su pisani sa takvom preciznošću i jasnoćom da ih i antarktički pingvini lako mogu razumjeti.
Stoga, da mi milijun teologa i svećenika kaže suprotno od ovoga, ne bi ih poslušao.

Zašto? Zbog svoje tvrdoglavosti?
Ne. Jer nisam ja napisao tu dogmu pa da bih se za nju vezao kao za svoju umotvroinu. Kad čitam dokumente Crkve, nikad ne tražim potvrdu svog mišljenja nego čitam što piše i po tome formiram svoj stav. Da glasi drugačije, prihvatio bih je drugačije.

A što je najgore, u svim tim kanonima nema ništa loše, ništa čega bi se bilo tko trebao sramiti. Dapače, sve je na čovjekovu korist i dobro. Istina, često je suprotno našem modernom mentalitetu, no to je problem našeg modernog mentaliteta.
Čovjek se traba paziti da si ne slaže nauke koje prihvaća po onome što se njemu čini, jer u tome doista nema nikakve sigurnosti za ispravnost stava kojeg imamo:

"Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; 4od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati." (2Tim 4,3-4)



Nema u ovoj rečenici ništa sporno niti ona pobija ranije navedenu tvrdnju. Papina izjava samo govori o tome da je dobro čovjeku odlučiti se za poziv i onda mu biti vjeran. Istina je da je danas dosta ljudi (uključujući i mene) kao "čardak ni na nebu ni na zemlji". Niti sam oženjen da bi bio vezan za ženu, niti sam svećenik da bi bio vezan za Crkvu. Imam slobodu ali ne i obavezu. A celibat bez obaveze nije isto što i celibat sa obavezom. To je smisao ovog Papinog govora i tu je, naravno, u pravu.

Nisu, nego netko poput mate i njemu sličnih tumači crkveni nauk jednakim načinom kako protestantski fundamentalisti tumače Bibliju.

Kad govorimo o tridentu, ili bilo kojem koncilu, treba njegove spise tumačiti uzimajući u obzir povijesne okolnosti. Primjenjeno na trident, to je bio protureformacijski koncil. Što je rekao, rekao je da se odupre protestantizmu koji je rasturao Crkvu. Tako i ovo, izrečeno protiv protestanata koji su nijekali i celibat, i redovništvo, i hijerarhiju, sve.

I nemojte podmetati mariamni i haimu nešto što ne pišu, jer nitko ne dovodi pod upitnik celibat, nego njegov obvezatni karakter za kler, a za to i sama Crkva prizna da nije nužni uvjet za svećeništvo i da ga ne traži narav svećeništva. To je ljudski, crkveni zakon, podložan promjeni ili ukidanju, i reći da je netko pod anatemom zato jer mu se protivi, je glupo. U najmanju ruku.

I ne stvarajte izmišljene konflikte: 2. vatikanski jasno kaže u 32.broju LG kako sve službe u Crkvi imaju isto dostojanstvo i temeljne vjerničke zadaće. Koliko god celibat imao svoje vrijednosti, ima ih i brak, koji nastavlja Božje stvarateljsko djelo, i znak je Krista i Crkve.

Međutim, jeli bi brak na koji bi vjernik bio prisiljen, imao vrijednost? Nebi, štoviše, bio bi nevaljan. Tako i celibat, dragovoljni ima vrijednost, a ovakav je u najmanju ruku diskutabilan.

Dakle, haim i mariamne nisu pod nikakvim anatemama, nego netko nije ušao u bit vjere.

Nisam veliki stručnjak, ali otkad je celibat dogma? I nije li se Crkva kroz povijest mijenjala? Zašto toliki otpor mogućim pronmjenama, kad se crkveni nauk mijenjao u mnogim stvarima? I to uglavnom na pozitivno. Zašto bi promjene bile nužno loše? Činjenica je da se i stav prema braku i seksualnosti mijenjao, ma koliko ti ili netko drugi rekao da nije tako. Nekoć je seksualnost smatrana prljavom, danas se uzdiže do svetosti. A da ne bi poslušao milijun svećenika i teologa...nije baš za pohvaliti se.

_________________
Ljubi i čini što hoćeš...

Zanimljivo je da ja uopće nisam tumačio sporni kanon, nego sam ga samo naveo. Prema tome, ako ga nisam tumačio, onda je jasno da ga nisam mogao niti pogrešno protumačiti (eventualno sam mogao krivo prevesti, no zato i jeste ostavljen engleski da se provjeri).
Stoga, budući da problem nije u mom tumačenju (kojeg i nema) onda samo ostaje mogućnost da je problem u samom kanonu.



Fraza "uzimajući u obzir povijesne okolnosti" se najčešće koristi kad se ne želi vjerovati u nešto što piše. Onda u igru ulaze "povijesne okolnosti" koje bi trebale promjeniti smisao teksta.
No, ponovit ću, ja uopće nisam tumačio sporni kanon, pa je stoga jasno da ga nisam mogao krivo protumačiti. Ja sam ga samo naveo (što ću učiniti i ovaj put, da ne bude zabune o čemu se radi):

"CANON X.-If any one saith, that the marriage state is to be placed above the state of virginity, or of celibacy, and that it is not better and more blessed to remain in virginity, or in celibacy, than to be united in matrimony; let him be anathema. "
The Council of Trent, The Twenty-Fourth Session, DOCTRINE ON THE SACRAMENT OF MATRIMONY

"Ako bilo tko kaže da je bračni status iznad stanja djevičanstva ili celibata, i da nije bolje i sa više blagoslova ostati u djevičanstvu ili celibatu, nego biti ujedinjen u braku, neka je kažnjen prokletstvom."



Ovo je točno. Tridentski koncil je osudio mnoge zablude protestantizma, a među njima je osuđena zabluda da nije bolje i sa više blagoslova ostati u djevičanstvu ili celibatu, nego biti u braku. Ta protestantska zabluda je tada osuđena i ta osuda vrijedi i danas.

Doista mi nije jasno što bi u ovoj izjavi bilo sporno?



Tko je gdje rekao da je celibat dogma i tko je gdje rekao da će netko zbog nevjere da je celibat dogma biti kažnjen anatemom? Ja to na ovoj temi nisam vidio da je bilo tko napisao, a ja zasigurno nisam. Jesam pisao o celibatu, ali nešto drugo.

No, onaj tko se zaredi kao svećnik latinskog obreda a protivi se celibatu i ne provodi ga iz ovog ili onog razloga, taj nije osuđen po anatemi izrečenoj na koncilima nego po kršenju svog zavjeta. Naime, prije nego je zaređen, biskup kandidata pita da još jednom dobro razmisli o obavezi koju uzima na sebe. Svećenički zavjet nije labaviji od bračnog i kršenje svećeničkog zavjeta vjernosti ne nosi sa sobom manje, nego daleko veće posljedice od kršenja bračnog zavjeta.
Posljedice kršenja bračnog zavjeta su često vidljive odmah u razorenim obiteljima. Posljedice kršenja svećeničkog zavjeta će svima biti jasne na sudnjem danu.

Uglavnom, kršenje svećeničkog zavjeta ne samo da je težak grijeh, nego je to svetogrđe. Uistinu treba žaliti za onima koji u takvom stanju primaju euharistiju jer si tako nabijaju grijeh na grijeh (i to kakav grijeh!).
A još gore od ovoga je uopće poći za svećeničkim zvanjem svjesan da se zavjet neće održati. Tu se na sve još dodaje loša namjera pri samom ređenju. A kao što znamo, upravo je dobra namjera jedan od najvažnijih uvjeta za stupane u svećenstvo. Neka se Bog smiluje svakom tko tako čini.



Od kad je to citiranje dogmatskih koncila „stvaranje razdora“? To se može reći ako i samo ako se ne vjeruje onome što piše. Činjenica da smo i ti i ja (a i drugi ovdje prisutni) navedeni citat shvatili na isti način iako ja nisam niti pokušao tumačiti ga, jasno govori da su izrazi „čitanje u kontekstu vremena“ zapravo fraze kojima se na suptilan način pokušava negirati dogmatsko Crkveno učenje.

Što se tiče LG, treba pažljivo čitati o čemu smo mi ovdje uopće govorili jer vidim da su se malo pobrkali pojmovi.

Naime, prvo je Giovi ispravno rekao da je svećeništvo viši poziv od bračnog.
Na to je Sara tražila potvrdu tog stava u dokumentima Crkve.
Onda su ti dokumenti pokazani.

I onda se sa razlike u visini poziva (te blagoslova koji uz to ide) prelazi na razliku u dostojanstvu (kao da su to sinonimi, a nisu).

Naime, krštenjem čovjek prvi neizbrisivi biljeg i stječe dostojanstvo djeteta Božjega.

No, sa samim krštenjem, bez potvrde, čovjek ostaje bez jednog vrlo važnog dara koji mu omogućuje više blagoslova. Stoga, iako i jedni i drugi imaju isto dostojanstvo djeteta Božjeg, ipak među njima postoji stvarna razlika u visini poziva i poslanja (jer, nije isto biti sa potvrdom i bez potvrde), pa onda i nagrade za vjerno služenje.

Isto je i sa svećenstvom. Tu čovjek dobiva još jedan neizbrisivi biljeg na svoju dušu. I stoga, njegovo poslanje je višeg reda od onog kojeg ima u bračnom savezu. Dakle, razlika nije samo u razlici privremenog služenja, nego i u vječnom poretku i to iz istog razloga kao što postoji razlika između osobe koja je samo krštena, i osobe koja je uz to i potvrđena. Jer, svakim stupnjem se dobiva novo poslanje i nove obveze koje, ako ih se ispoštuje, rezultiraju većim blagoslovom u vječnosti. Naravno, ukoliko se nove preuzete obveze ne ispoštuju i kazna biva težom.

Stoga, negacija da je svećenički poziv viši od bračnog, i da uz njega ide više blagoslova, čovjeka stavlja pod anatemu. I tu anatemnu ne skida 2VK. Stoga, pažljivo sa negacijom Crkvenog nauka.



E ovo je potpuno pogrešna usporedba.

Naime, ako netko prisilno ulazi u brak taj brak je uistinu nevaljan. No u svećenstvo se, po definiciji, ne može ući prisilno. Pri zaređivanju te biskup lijepo pita: jesi li potpuno siguran da želiš prihvatiti obveze koje idu uz svećenstvo. I ukoliko sam kadidat kaže da prihvaća, onda je svaka priča o prisilnom pristupanju naprosto netočna.

Ako kandidat pristupa svećeničkom redu i pri tome dragovoljno pristaje na zavjete koje zapravo prezire i koje će zanemariti, onda se tu ne radi o upitnoj vrijednosti celibata, nego o upitnoj moralnoj vrijednosti kandidata koji svjesno pristupa redu čija pravila ne želi prihvatiti.



Što se tiče stava da celibat nije dogma, tu nitko i nije tvrdio da ste pod anatemom. No, što se tiče drugih stavova napisanih na ovoj (i drugim temama) jeste. Doduše, Miriamne je bila puno otvorenija u iznošenju svojih stavova, dok si ti malo više pazio što pišeš. No, više puta si ponovio „amen“ ne sve Miriamnine stavove tako da se može raći da je ono što je ona napisala, ujedno i ono što ti misliš. A u pitanjima spolnog morala, tu ne samo da ste u zabludi, nego je zastupanje vaših stavova Crkva doslovno nazvala svojim progonom.

Miriamne još mogu razumjeti jer mi je jasno da je njeno mišljenje formirano pod utjecajem ovog suludog svijeta, no ti ipak imaš puno manje opravdanja za pristajanje uz njene stavove.

Nitko na ovoj temi nije tvrdio da je celibat dogma. Barem ja nisam primjetio. Ako se varam, slobodno me ispravi i ukaži na to mjesto. A ako sam ja to negdje zabunom rekao (a poprilično sam siguran da nisam), ispravit ću se.

Što se tiče otpora promjeni discipline, taj otpor je uvjetovan drugim razlogom, konkretno, ničim potkrijepljenom tvrdnjom da će Crkvi biti bolje ako se obavezni celibat ukine.

Prije dva tjedna sam bio na jednom vjenčanju i u jednom trenutku je jedan od prisutnih rekao da bi se on odmah javio za svećenika kad bi se ukinuo celibat (inače je oženjen čovjek). A kao razlog je naveo da je to najlakše i najbolje zanimanje na svijetu. I on bi to sigurno učinio.
Ono čega on nije svjestan je da bi sa takvim stavom učinio svoj duhovni harakiri.

Uopće nije pitanje da li bi se s ukidanjem celibata povećao broj svećenika. Potpuno je izvan svake sumnje da bi se znatno povećao. No, da li bi to značilo i dobro Crkve? Teško.
Jer, ako se i sa obveznim celibatom u svećenstvo primaju ljudi koji nisu takvih osobina da bi bili prikladni za tu službu, što bi se tek onda dogodilo sa puštanjem još jedne grupe ljudi koja, najčešće, nema pojma što primanje te službe sa sobom nosi.
Nema sumnje da bi prva dva desetljeća bila sa povećanim brojem svećenika, no nakon toga, kad bi na površinu izašao sav mulj, e onda bi nastalo pravo rasulo.

I još jednom ću ponoviti, celibat nije uzrok problema u Crkvi pa je stoga jasno da ni njegovo ukidanje neće biti rješenje problema. Uzrok problema je čista i nepatvorena nevjera. Rastakanje Crkvenog učenja smišljanjem uvijek novih fraza koje bi kao trebale nešto značiti, a u biti samo služe za samoopravdanje uslijed nedostatka vjere.

Što se tiče seksualnosti, ona se ne uzdiže do svetosti. Jer, spolnost ima svoj smisao i svrhu u rađanju djece (te kasnijem njihovom pravilnom odgoju i obrazovanju) i ako se od toga odjeli i postane sebična (pa makar i u braku), tada sigurno nikoga ne posvećuje.

Eto, tu se govori o dogmi...i dalje, unatoč svemu, ne razumijem čemu ta krutost, ne dovodim u pitanje celibat, ali i dalje tvrdim da se crkveni nauk mjenjao u mnogim stvarima, pa zašto i celibat ne bi bio podložan promjeni i raspravi...štoviše, i sam se celibat pojavio nakon određenog vremena u Crkvi. Primjer sa vjenčanja koji navodiš sigurno nije jedini takav, ali zar nema i među današnjim svećenicima onih koji svoj poziv shvaćaju olako? A možda bi baš netko oženjen mogao biti izvrstan svećenik. E sad, nisam zapeo za ukidanje celibata pod svaku cijenu, samo mi nije jasna ovolika krutost oko toga pitanja i zanemarivanje pozitivnih aspekata vezanih uz moguće ukidanje. A oni svakako postoje. I zašto misliš da oženjeni ne bi znali što sa sobom nosi svećenička služba? Ovakve pretpostavke su samo to - pretpostavke. Slažem se, promjene bi bile velike, možda dijelom i bolne, ali ne mislim da bi posljedice bile loše.

Ali ono što me smeta i s čim se ipak nikako neću složiti, je tvrdnja da je svećenički poziv viši od bračnog. Mislim da me Bog neće prokleti, možda samo ljudi.

_________________
Ljubi i čini što hoćeš...

Nedavno sam naišao na vrlo dobar članak koji promatra celibat iz povijesne perspektive i daje odgovor na najčešće primjedbe, pa preporučam:

http://www.tfp.org/tfp-home/tfp-recomme ... ibacy.html

_________________
''Nikome nije dopušteno biti nemaran i besposlen dok prijete tolika zla i opasnosti, i dok se protivnici upinju toliko gorljivo da unište same temelje katoličke vjere'' (papa Pio XII.)

To se odnosi na one citirane kanone, a ne da je celibat dogma.



Socrates je dao link na odličan članak. Preporučam pročitati.
A osim toga, još jednom ponavljam, nema apsolutno nikakvog dokaza da bi ukidanje celibata dovelo do popravljanja stanja u Crkvi, tim više što celibat nije uzrok problema pa je onda jasno da ni njegovo ukidanje ne može biti riješenje. Dakle, ukidanje celibata bi bio eksperimnt. Na žalost, u zadnje vrijeme imamo i previše eksperimenata u Crkvi koji su trebali dovesti do novog procvata, a stvarno smo došli do doslovno kolapsa čitave civilizacije i odumiranja Crkve i tamo gdje je bila najčvršće ukorijenjena.
Naš osnovni problem je u tome što mislimo da sve znamo bolje i što nismo spremni poslušati svajete Crkve (jer Tradiciju praktično doživljavamo kao zločestu maćehu). No, kao što rekoh na drugoj temi, naš takav stav se i empiriski potvrdio kao pogrešan.

Što se tiče mjenjanja nauka Crkve, iznenadio bi se kad bi vidio kolika je razlika između onog što se u javnosti percipira kao promjena Crkvenog stava i onog što se dokumentima stvarno može pokazati da je Crkva promjenila.



Ima, ne znam koliko (nadam se ne puno), ali ima. I to je poseban problem. I taj problem se neće riješiti ukidanjem celibata. Ono što bi se promjenilo ukidanjem celibata je da bi u crkvu sasvim sigurno došao veći broj ljudi bez ispravnih motiva, što bi bilo pogubno i po njih ali i po mnoge vjernike.



Zadnje što crkvi treba su eksperimenti i donošenje odluka na temelju toga što netko misli. Iz nekog razloga se pokazuje da takvo djelovanje uvijek donese suprotno od onog što se očekivalo. Treba nam malo više vjere i vjernosti.



Sjećam se osjećaja kojeg sam imao kad sam prvi put čitao ovaj odlomak iz Biblije:

"Poznaje Gospodin one koji su njegovi i neka se kloni zloće tko god imenuje ime Gospodnje. 20 Pa u velikoj kući ima posuda ne samo zlatnih i srebrnih, nego i drvenih i glinenih; i jedne su časne, druge pak nečasne. 21 Očisti li se dakle tko od toga, bit će posuda časna, posvećena, korisna Gospodaru, za svako dobro djelo prikladna." (2 Tim 1,19-21)

Znam da me izraz: 'časne i nečasne posude' baš onako štrecnuo. Jer, ok, lako je kad je netko posuda za časnu upotrebu, no što je s onim tko je posuda za nečasnu upotrebu? Osjećaj je baš bio onako buntovno: 'pa kako to, nije li to nepravedno?'.

U takvim situacijama čovjek može reagirati na više načina. Može se povesti za svojim osjećajem, može zanemariti tekst s npr. riječima da je to rečeno u kontekstu onog vremena i da on zapravo nema za nas nekakav značaj, bar ne takav kakav se čini na prvi pogled. A može se reagirati i ovako: "To što mi osjećaj kaže da je to nepravedno, ne znači da je moj osjećaj ispravan, nego možda znači da meni treba nekakva korekcija kako bih mogao ispravno razumjeti."

Stav kojeg čovjek principijelno usvoji u ovakvim slučajevima je ključan.

Kažeš da se nećeš složiti s onim što ti smeta. Ok, no onda moraš biti svjestan da ćeš puno toga (nipošto ne samo ovo pitanje) zanemariti i odbiti. Ukoliko ćeš ovaj princip usvojiti i za npr. Stari Zavjet (ali i za novi), nikad ga nećeš shvatiti ispravno. Može ti se dogoditi da puno toga smatraš krivim iako sam Bog svjedoči da je pravo. Dobro sam upamtio jedu rečenicu iz SZ i uvijek je nosim u glavi:

"Ali dom Izraelov kaže: 'Put Gospodnji nije pravedan!' Putovi moji da nisu pravedni, dome Izraelov? Nisu li vaši putovi nepravedni?" (Ez 18,29)

Ok, možeš zanemariti ono što je koncil dogmatski izrekao jer ti se to čini nepravednim, no mislim da bi si ipak trebao dati još malo vremena za razmišljanje prije nego zauzmeš konačan stav. Ulog ipak nije mali.
I još jedno pitanje: što ti konkretno smeta u onoj izjavi? Što je to tako strašno u njoj da se ne može prihvatiti?

Smeta me što se brak spušta na razinu nižu od svećeničkog reda; kao da brak preostaje onima koji su nedstojni ili nesposobni za svećenički poziv.



Na koje eksperimente misliš?



Možda; ali onda je Crkva ta koja ohrabruje i potiče tu percepciju javnosti; meni je najbolji primjer "Teologija tijela", koja spolnost uzvisuje, a ne čini je prljavom. Dakle, promijenila se percepcija javnosti, možda ne i dokumenti, na poticaj jednog Pape.



Za ovo ne postoje dokazi. Naravno, ni za suprotnu tvrdnju.




I ja se nadam, ali sve manje vjerujem u to.

_________________
Ljubi i čini što hoćeš...

Vjerski mediji su malo popratili pa vrijedi ponoviti vjest iz 2009 godine koja je vezana za svećenike koji krše celibat:

Sveti je Otac 30. siječnja udijelio Zboru za kler neke posebne ovlasti. Prije svega ovlast da po kazni („in poenam“) može otpustiti iz svećeničkoga staleža, s razrješenjem od svih obveza koje proizlaze iz ređenja, svećenike koji su pokušali sklopiti civilni brak, a koji se unatoč opomeni ne pokaju te nastavljaju u nepravilnom i sablasnom življenju; svećenike krive za izvanjske teške grijehe protiv šeste zapovijedi. Osim toga, tu je i posebna ovlast izricanja pravedne kazne ili pokore za vanjsko kršenje Božjega ili kanonskog prava; u sasvim iznimnim i žurnim slučajevima kada okrivljeni ne očituje volju da se popravi mogu se izreći trajne kazne, čak i otpuštanje iz svećeničkoga staleža, ako to zahtijevaju posebne okolnosti.
http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=205 ... =9&index=9

Dakle Sveta Stolica intervenira da nađe lijeka sablazni, da uspostavi pravdu i prizove krivca stoga je potrebito i te napore uzeti u molitve kako bi se smanjila sablazan koju pojedini iz klera čine.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.