Barnaba je napisao/la:
Kao što sam već rekao bez poznavanja situacije u USA ne može se objektivno shvatiti taj članak pogotovo ono što sam sad boldao. Npr tko bi se racionalan usudio tvrditi to za situaciju u Hrvatskoj?
Upravo zato je i stavljen popratni uvod, da bi se čitatelja usmjerilo na opažanje konteksta situacije, prema kojemu treba izvući poruku za našu vjersku stvarnost, citiram:
,,Članak kojeg prenosimo daje pogled iz perspektive Crkve u Americi i problemi naznačeni u njemu su dijelom karakteristični za njihovo područje. No, suština problema nije lokalnog karaktera nego se odnosi na čitavu Katoličku Crkvu te stoga i prenosimo tekst u cijelosti.''Citat:
Tvrdnja o dužini i eventualnoj zamornosti je stvarno irelevantna ako se želi dobiti što objektivniji prikaz odnosno ako smisao nije samo napisati nešto "zabavno". I na kraju ako mu cilj nije jasno razgraničiti što je a što nije modernizam onda je tekst stvarno manjkav, što sam ja prije i jasno napisao jer u tekstu nema granice po kojoj se jasno može razgraničiti modrnistička nastojanja od onih koji teže obnovi i osvježenju određenih promjenjivih kategorija unutar Crkve.
Ipak mi se čini da je ova opaska, kao i prijašnja ničim potkrijepljena teza o Vorisu:
,,No budući članak dolazi iz miljea koji sebe voli nazivati „tradicionalnim“ a u biti zagovara konzervativni pristup ne samo nauka (što je sasvim legitimnoi) već i svih Crkvenih formi (što nije legitimno jer su se one mjenjale i mogu se mjenjati), možda je previše za očekivati pravljenje razlike promjenjive-nepromjenjive kategorije?'', više zanovijetanje i sitničarenje, iz neke ne do kraja razumljive averzije prema tradicionalnom pristupu, gdje su baš upravo ne vodi računa o nijansama nego se sve što miriši na pretjeranu revnost odmah smješta u neke negativne konotacije (što je inače boljka dobrog broja aktivnih katolika koju primijećujem). Time se ne postiže ništa dobra, nego naprotiv promiče se ton sumnjičenja i nepovjerenja prema ovom tekstu, i njegovu djelovanju koje je od iznimne koristi za Crkvu i za svjedočanstvo istine.
Rečeno je već, objektivna načela su vrlo jasno postavljena i iz njih se mogu izvući dosta nedvosmisleni zaključci, i tu ne vidim nikakve zapreke za 'osvježivanje i aggiornamento' (to na tebi ostaje da pokažeš, ne možemo se bazirati na argumentima da se samim nespominjanjem nečega ide protiv toga) – da se ide u navođenje i prosudbu svih mogućih konkretnosti dao bi se napisati ne članak nego cijela knjiga s casusima, a to je naravno stvar za neku drugu priču.
sara je napisao/la:
I ne vidim smisla klanjanju nakon euharistije - kao da njoj nešto nedostaje. To je kao ono kad treba izmoliti još 2 Očenaša iza mise.
Klanjanje je osobna ili zajednička pobožnost i ne može se nikako uspoređivati sa sakramentom
Poslušajmo što o tome kaže jedan eminentni autoritet:
,,Kuša nam se stalno dokazati i uvjeriti nas da su transubstancijacija (pretvaranje biti kruha i vina), klanjanje Gospodinu u sakramentu, euharistijsko štovanje s pokaznicom i procesijama sve same srednjovjekovne zablude i novotarije, i to zablude s kojima se jednom zauvijek moramo rastati. Euharistijski su darovi da ih blagujemo, a ne da u njih gledamo. Čuju se takve ili slične krilatice. Čudi nas samo lakomislenost s kojom se takve tvrdnje postavljaju i to nakon svih dubokosežnih povijesnodogmatskih, teoloških i ekumenskih raspri i rezultata što su ih ostavili veliki teolozi devetnaestoga i prve polovice dvadesetoga stoljeća, a sad se, čini se, pali u zaborav.’’ (J. Ratzinger, Duh liturgije, 87. str.)
,,Pučka je pobožnost humus, ono hranjivo tlo, bez koga liturgija ne može uspijevati. Nažalost, ta je pobožnost u dijelovima liturgijskoga pokreta te u reforma iza Sabora višestruko prezrena ili pak pogažena. Namjesto toga mi je moramo zavoljeti, a prema potrebi pročišćavati i usmjeravati, te je prihvaćati uvijek s velikim počitanjem kao prihvat vjere u srcima naroda, pa čak i onda kad nam se pokazuje stranom ili neobičnom. Pučka je pobožnost sigurno, jamstveno nutarnje ukorijenjenje vjere. Gdje se ona osuši, racionalizam i sektaštvo imaju lak plijen.’’ (Isto, 198. str.)
Citat:
Crkva svakako treba usmjeravati na oltar kao središte svega. Svetohranište treba biti smješteno prikladno za izvanliturgijsku pobožnost, bilo osobnu, bilo zajedničku.
Također, i ovdje slično:
»Odjeljivanje svetohraništa od oltara znači razdvajanje dviju stvari koje po svojoj naravi moraju ostati sjedinjene« (Pio XII, Govor na Međunarodnome liturgijskom kongesu, Asiz-Rim 18.-23. rujna 1956.)
Gdje sam ja govorila protiv klanjanja i kontemplacije? Samo smatram da te stvari ne spadaju ni uz ni u liturgiju.
Što se drugog navoda tiče, poštujem autoritet. Nemam vremena, no rado bih malo prokopala po odredbama o uređenju liturgijskog prostora danas. Uz to, dio crkava iz ranih vremena je već imao tabernakul sa strane, dapače u pokrajnjoj kapeli.
Nažalost, vrlo često vidim kako se obezvrjeđuje oltar, prođe mimo njega kao pored turskog groblja ili uz njega stane i pokloni pred tabernakulom, pod misom. A oltar je simbol Krista, žrtvenik i stol vječne gozbe kralja Jaganjca.