|
Draga Leja,
čitala sam tu knjigu "Grmljavina pravde" i moram ju najprije iskritizirati kao prepunu lažnih i nepriznatih poruka Blažene Djevice Marije i Isusa Krista, a mnoge proročke izjave raznih svetaca i blaženika kroz povijest Crkve nepravedno su smještene u njihov kontekst.
Ovo što si citirala u cjelini glasi ovako:
Richard Langley je u Znakovima vremenâ opisao povijesni presedan lika antipape. "U povijesti je bilo najmanje trideset i sedam antipapa. Veliki je zapadni raskol uslijedio nakon izbora Pape Urbana VI, dana 8. travnja 1378. Dana 2. kolovoza te iste godine, kardinali su izdali izjavu prema kojoj je taj izbor bio nevaljan, tvrdeći da su bili prisiljeni izabrati ga zbog straha. Tražili su da Urban VI napusti službu. On je to odbio, tako da su izabrali drugog Papu, koji se nazvao Klement VII i otišao u Avignon. Oba su pape međusobno jedan drugoga ekskomunicirali, uz optužbe kako je upravo onaj drugi posljedicom raskola i, kao takav, zbačen. Činilo se, međutim, da su obojica pravovaljano izabrana. Poradi toga došlo je do pravoga raskola među zemljama, Svecima Crkve, i vjerskim redovima. Franjevci su izabrali dvojicu Poglavara svojega reda - jedan je podupirao jednoga papu, a drugi drugoga. Vladala je pomutnja. Koga slijediti? Godine 1414., sazvan je Koncil u mjestu Constance, kako bi se ovo pitanje razriješilo.
"Sabor je u Constancu zaključio kako su opći koncili nadređeni papi, te je, kao rješenje Zapadnoga raskola, donio odluku da Crkvom imaju upravljati opći koncili. Nakon Koncila u Constancu, ta je ideja, kojoj su isprva pristupila oba tabora, kasnije odbačena od strane Martina V i njegovih nasljedovatelja, koji su svejedno bili sazvali nekoliko općih koncila. Koncilski kanoni kojima se to ozakonjuje, proglašeni su nevažećima, ali su preostali uglavnom ipak prihvaćeni kao važeći, te je tako Koncil u Constancu ubrojen među važeće crkvene koncile.
"Iako je načelo glasilo da samo papa može sazvati opći koncil, pojavila se zamisao da stvarni autoritet počiva na episkopatu u cjelini, te da su opći koncili nadređeni papinu autoritetu u svako doba, a ne samo u iznimnim slučajevima, što predstavlja pogled poznat pod nazivom "koncilijarizam". Papa je pritom smatran čelnom figurom. Kasniji su se pape morali izboriti za povratak svoje nadređenosti nad koncilima i biskupima.
"Ovaj je problem trovao Crkvu sve do proglašenja nepogrešivosti Pape od strane Prvoga vatikanskoga sabora održanoga 18. srpnja 1870. Taj je Koncil trajno obustavljen za vrijeme Talijanske revolucije, poradi ulaska Garibaldijevih trupa u Rim u srpnju 1870. Time je stav Crkve glede kolegijalnoga odnosa između svih biskupa svijeta kao tijela i pape ostao nepotpun. To je djelomično razriješeno Drugim vatikanskim saborom, kada je, između tri međusobno konkurentna tumačenja, od strane Sabora prihvaćen stav Pape Pavla VI, nakon njegove intervencije putem Preliminarne pojašnjavajuće note. Njegov je stav bio taj da je papa osobno nosiocem vrhovne vlasti u Crkvi, a također i kolegij biskupâ, kada su sjedinjeni sa svojom glavom, papom. To je značilo da biskupski kolegij ne može vršiti svoju vrhovnu vlast neovisno o papi.
G. Langley nadalje kaže: "Postoji izravna sveza između uspona na vlast državne biskupske konferencije i pojma kolegijalnosti. biskupske konferencije u državama, sabori biskupa... čisto su ljudske ustanove, budući da, kao što je to javno izjavio kardinal Ratzinger, nisu hijerarhijski postavljene. Međutim, povremeno znaju djelovati neovisno od Rima. Tim se se pridonosi ideji "državne crkve", što bi moglo dovesti do raskola."
To je zaista tako u grubim crtama i bilo, premda ne volim kada se takvi složeniji problemi predstavljaju u sličnom senzacionalističkom ruhu, "popularno-znanstveno", na gotovo zabavan način, ne volim tu amerikanizaciju - jer ipak mnogo više detalja treba za ispravniji prikaz - to je ipak dulji vremenski slijed događaja...
Ono što je u knjizi "Grmljavina pravde" loše jest što se taj citat upotrebljava za opravdanje lažnih proročkih poruka, citiram:
Katoličko nas proroštvo upozorava na teške probleme koji prijete papinstvu u ovim posljednjim vremenima. Jedan se od vjerojatnih vidova razvoja događajâ odnosi na progonstvo katolikâ koji slijede istinska Crkvena učenja. Kada Papa Ivan Pavao II više ne bude među nama, svi su izgledi - prema iskazima današnjih vidioca, kao i prema mišljenju pozornih promatrača događanja u Crkvi - da nas očekuje potpuni kaos. Papinsku će vlast zgrabiti antipapa, dok će vjerni elementi Crkve biti podvrgnuti jakim progonima. Proročanstva nam govore o dosad nezabilježenim progonima onih koji će slijediti Crkvena učenja. Oni koji će se čvrsto držati vjerskih istina bit će, prema riječima nekih vidjelaca, proglašeni najgorim krivovjercima.
Ova knjiga pogrešno prezentira kako će Antikrist biti ustvari antipapa, usprkos tome što povijest bilježi više antipapa od kojih nijedan nije bio ni blizu uloge Antikrista. Knjiga, na koncu, vodi sektaškom razmišljanju kakvo propagiraju primjerice sedevakantisti ili adventisti - i zato ju treba odbaciti.
Između ostalog, propagira se i lažna poruka iz La Salette-a "Rim će otpasti od vjere i postati sjedištem Antikrista". Mnogi katolici ne znaju kako je čitava poruka iz La Salette-a nastala u čudnim okolnostima i koliko obiluje dvosmislenostima (prava pitijska poruka). To je jedna od rijetkih koja je nekada bila priznata od Crkve (imala je imprimatur biskupov).
|