Katolički odgovori

privatne stranice s raspravama o suvremenim vjerskim temama
Sada je Čet pro 12, 2019 12:45

Vrijeme na UTC + 01:00 sata




Započni novu temu Odgovori  [ 41 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: Sub sij 15, 2011 21:39 

Pridružen: Sub sij 01, 2011 21:51
Postovi: 186
Malo su mi nejasne katgorije koje se javljaju kod opraštanja. sara je pisala o umu, volji i emocijama...

Nekad sam znao tražiti oprost od nekoga, a taj bi se čudio i rekao "ma nema veze..."
Uz pretpostavku da je bio iskren, zaključujem da ja svojim postupkom nisam njega povrijedio.
Jesam li se trebao ispričati? Zbog koga? Valjda zbog sebe.

Drugi primjer, na žalost donosim iz filma "Rođen 4.srpnja"(1989), no film je snimljem temeljem autobriografije vijetnamskog veterana Rona Kovica pa je vjerojatno dobar dio radnje autentičan...
Naime Ron u vijetnamskom ratu slučajno ubije svojeg suborca. Nakon tog događaja, mučen savješću, nakon mnogo godina odlazi obitelji ubijenog i kaže im istinu o smrti njihovog sina, muža i oca i moli ih za oprost (nisam sad baš siguran da ih je eksplicitno molio za oprost, ali takav je kontekst bio)
Supruga njegovog suborca mu nakon svega kaže "... ja vam to ne mogu oprostiti, ali Bog hoće..."
Tada mi nije bio upće jasan kontekst događanja ... možda ni sada...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub sij 15, 2011 22:15 

Pridružen: Uto stu 30, 2010 11:04
Postovi: 125
arsen je napisao/la:
Drugi primjer, na žalost donosim iz filma "Rođen 4.srpnja"(1989), no film je snimljem temeljem autobriografije vijetnamskog veterana Rona Kovica pa je vjerojatno dobar dio radnje autentičan...
Naime Ron u vijetnamskom ratu slučajno ubije svojeg suborca. Nakon tog događaja, mučen savješću, nakon mnogo godina odlazi obitelji ubijenog i kaže im istinu o smrti njihovog sina, muža i oca i moli ih za oprost (nisam sad baš siguran da ih je eksplicitno molio za oprost, ali takav je kontekst bio)
Supruga njegovog suborca mu nakon svega kaže "... ja vam to ne mogu oprostiti, ali Bog hoće..."
Tada mi nije bio upće jasan kontekst događanja ... možda ni sada...


Nije ga namjerno ubio nego slučajno. Trebala bi mu njegova supruga oprostiti pogotovo ako je tražio oprost.

Ima jedan drugi film koji sam samo malo gledao gdje zapovjednik ubije vojnika, jer bi inače njega ubili. Tu su stvari teže. Njega peče savjest i ne može si oprostiti i razboli se na živce i želi se ubiti. Ne znam kako je film završio.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned sij 16, 2011 10:53 

Pridružen: Sub sij 01, 2011 21:51
Postovi: 186
Mihael je napisao/la:
arsen je napisao/la:
Drugi primjer, na žalost donosim iz filma "Rođen 4.srpnja"(1989), no film je snimljem temeljem autobriografije vijetnamskog veterana Rona Kovica pa je vjerojatno dobar dio radnje autentičan...
Naime Ron u vijetnamskom ratu slučajno ubije svojeg suborca. Nakon tog događaja, mučen savješću, nakon mnogo godina odlazi obitelji ubijenog i kaže im istinu o smrti njihovog sina, muža i oca i moli ih za oprost (nisam sad baš siguran da ih je eksplicitno molio za oprost, ali takav je kontekst bio)
Supruga njegovog suborca mu nakon svega kaže "... ja vam to ne mogu oprostiti, ali Bog hoće..."
Tada mi nije bio upće jasan kontekst događanja ... možda ni sada...


Nije ga namjerno ubio nego slučajno. Trebala bi mu njegova supruga oprostiti pogotovo ako je tražio oprost.

Ima jedan drugi film koji sam samo malo gledao gdje zapovjednik ubije vojnika, jer bi inače njega ubili. Tu su stvari teže. Njega peče savjest i ne može si oprostiti i razboli se na živce i želi se ubiti. Ne znam kako je film završio.

Rasprava je na nekin način o tome na koji način je uopće moguće oprostiti vjerojatno u uskoj vezi s time koliko je čovjek ranjen počinjenim grijehom. Da ne idem u pretjerane analize filma, jer se ipak ovdje raspravlja o stvarnom životu,
samo ću reći da je tom trenutku žena Ronu dala najviše što je mogla, možda je to ono što je sara rekla o praštanju umom, voljom i emocijama. U tom trenutku, ona je mogla samo umom i naravno vjerom u Boga izreći zapravo riječi oprosta, ali emocijama će sigurno trebati puno više. Na žalost za emocionalnu razinu nisam mogao naći prikladnije riječi.

Što se tiče drugog filma koji spominješ, meni odmah pada na pamet Sofijin izbor (1982. s Maryl Streep) no priznajem da o takvim stvarima ne bih volio niti raspravljati...
Možda, kada bi se raspravljalo na razini konkurencije na radnom mjestu i(li) poslovnom svijetu gdje isto vrijede pravila preživljavanja, ...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto sij 15, 2019 18:32 

Pridružen: Čet tra 26, 2018 14:48
Postovi: 277
Opraštanje je jedan od temelja Isusova nauka. I ne samo nauka - ta umirući na križu zavapio je "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" misleći pri tome na one koji su ga osudili na smrt, mučili i konačno pogubili. Kako je s nama slučaj? Opraštamo li lako? Tražimo li preduvjete za oproštenje i očekujemo li mi, kada zgriješimo, priliku da se pokajemo i popravimo?
Kako oprostiti nekome tko vas ne podnosi, kad mu smeta i zrak koji udišete (jeste li takvo što doživjeli?)

Tiha je napisao/la:
Mogu oprostiti na način da se odreknem bilo kakvog postupanja protiv osobe koja mi je učinila zlo, pa i samog negativnog razmišljanja o toj osobi. To mi zapravo ne predstavlja problem. Problem su emocije koje prate dublju uvredu i ne nestaju samo tako. Zato mislim da je osim čvrste odluke da ću oprostiti potrebno dobiti i milost da uzmognem u potpunosti oprostiti, jer bez toga oprost za mene nije potpun.

Barnaba je napisao/la:
Opraštanje je jedan od temelja Isusova nauka. I ne samo nauka - ta umirući na križu zavapio je "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" misleći pri tome na one koji su ga osudili na smrt, mučili i konačno pogubili. Kako je s nama slučaj? Opraštamo li lako? Tražimo li preduvjete za oproštenje i očekujemo li mi, kada zgriješimo, priliku da se pokajemo i popravimo?
Kako oprostiti nekome tko vas ne podnosi, kad mu smeta i zrak koji udišete (jeste li takvo što doživjeli?)

Marijan je napisao/la:
Praštanje je Božja osobina, stoga mi ne možemo svojim silama od srca oprostiti nekome tko nas je duboko povrijedio ili onome tko nas je npr. u djetinjstvu ranio..., to može samo Bog uz naše htjenje, a to je neophodno da bismo napredovali u duhovnom životu.
Znači, naše je da želimo oprostiti, odnosno da kažemo u duhu čovjeku koji nas je povrijedio: "Ja ti oprašatam, a Ti Isuse u meni oprosti tom čovjeku i oslobodi nas međusobnih negativnih spona."


Slušam T. Ivančića - https://www.youtube.com/watch?v=wI2Qz7RAZ3I - i mislim se, evo mene slomljene. Slomljena sam i duhom i trepavicama i ne mogu više. Kako tada opraštati?


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned vel 03, 2019 21:15 
Avatar korisnika

Pridružen: Pet srp 24, 2009 22:03
Postovi: 3141
https://www.slideserve.com/fergal/opra-tanje

Dario Tokić, karmelićanin: O opraštanju


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Čet vel 07, 2019 10:01 

Pridružen: Čet tra 26, 2018 14:48
Postovi: 277
Lijepo je govoriti o tome kako smo svi puni oprosta, ali opraštati je užasno teško.
Gdje je granica oprosta?
Znači li da oprostiti znači dati osobi novu priliku - jednu u nizu? Mislim da ne.

Što je s lažljivcima? Što je s onima koji su u zabludi pa više ni sami ne znaju što je istina, a što laž?
Što je s onima koji kažu oprosti, a još više te rane, izdaju?
Što je s onima koji te namjerno povrijeđuju, koji su bezosjećajni, neempamatični?
Kako takvima opraštati?

Kako oprostiti osobi koja je sposobna neki "kiks" drage osobe, nešto što zasmeta "kazniti po svom" i onda to prizna u trenutku kad procijeni da bi to priznanje najviše boljelo? Kako opraštati takva zla?


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pet stu 29, 2019 12:38 

Pridružen: Uto stu 26, 2019 18:59
Postovi: 8
Vidim da je ovdje puno toga rečeno + poveznice na prezentacije i radove.
To je sve lijepo i korisno, no ja bih nešto nadodao.

Ja bih nadodao vlastito iskustvo molitve.

Po vlastitom iskustvu mogu reći da opraštanje nije samo dio mog života, moje ljudskosti.
Opraštanje je ukomponirano u moj život - u moj smisao življenja.

Ja mogu iz osobnog iskustva reći da je meni samom opraštanje nemoguće.
Ali, gle ovo, ja sam oprostio i opraštam.

Kako to?
Zato što znam da sam samo čovjek koji je griješan, slab, nesavršen, koji radi razne gluposti, bedastoće, nepromišljene stvari, kojem se razne misli motaju po glavi...
I baš takvog kakav jesam - ja se iskreno volim.

Kako je to moguće?
Iskreno meni to samom ne bi bilo moguće.

Najprije sam bio samo vjernik.
Kad su me snašle nevolje, ja sam si dao zadatak (htio sam!) da ne budem samo vjernik - zadatak je bio da se uvjerim.
Zadatak/test/ispitivanje je napravljeno i ja sam sad vjernik koji se htio uvjeriti i uvjerio se.

Test je bio ovakav:
Kad me jedna osoba "lijepo" izvrijeđala, ponizila, pogrdila i dala mi do znanja da sam ja "još zelen" prema njoj i sl. direktnim TI govorom
u meni su se tada počele javljati tzv. obrambene reakcije. Da pojasnim: po cijele dane bi mi se vrtjeli scenariji kako da se obranim kad mi ta osoba drugi puta nanese slične povrede, uvrede.
Jednom riječju bio sam pod stresom. Ništa drugo nisam mogao misliti, razmišljati, raditi, a da mi se neke ružne misli nisu vrtjele "po glavi".
Inače ja toj osobi nisam uzvratio ničim na uvrede, osim pozdravom.
Ta osoba možda nije niti bila svjesna da me povrijedila. U to nisam niti ulazio.

Znao sam se prije smiriti sa monotonim vježbanjem (dugim kros trčanjem, dugim plivanjem po nekoliko sati), a čak sam u mladosti imao priliku upoznati transcedetalnu meditaciju (ponavljanje mantre - nekog glasa). To je u biti dobro da se smirim, ali samo to. Ništa više.
Slično je to kao i droga, alkohol i sl. tvari koje donesu umirenje (i još puno gadnih nuspojava). Tvari nisam uzimao, a i sam alkohol pijem u mizernim količinama.
Znao sam i to da molitva Bogu treba donijeti promjenu kod mene.
I test je tu:
Idem moliti molitvu Oče naš na taj način da potpuno svjesno i voljno želeći izgovaram u sebi molitvu u miru sa razumijevanjem-posvješćivanjem i uz to sam još i blagoslovio tu osobu i izrekao oprost.
Kad sam završio osjetio sam neki muk u zraku, prazninu...
Kao odradio sam i to, testirao sam. Još jedan posao odrađen.
Nastavio sam dalje nešto raditi.

No tada, za cca. 10-ak minuta, odjednom u toku rada kao da je nešto eksplodiralo u meni.
Obuzeo me nevjerojatno ugodan osjećaj unutarnje radosti i smirenosti.
Takva radost da bih po cijele dane mogao smiješeći raditi, pun poleta...

Još je jedna stvar kod te zgode zanimljiva: osoba koja me povrijedila mi nije izgledala više kao neka prijetnja da mi nanese ponovnu nepravdu.
Da je tada ta osoba bila blizu, ja bih radosno razgovarao sa njom i družio se kao najbolji prijatelj :)
Onu nepravdu nisam zaboravio, ta nepravda je ostala samo kao informacija.

Ne samo da sam se riješio stresne situacije; tj. da mi se u mislima vrte neki obrambeni scenariji; ja sam {ali ne sam} uspio oprostiti.
Hvala ti Bože i slava! :)

Dakle ja od tada opraštam (a radim i druge stvari koje niti mislio nisam da mogu), ali to ne radim sam.
Ja sam to NE MOGU.

Nedaće u životu, moje breme, - kako to tek lako svladam, ali ne sam.
Ja sam to NE MOGU.

Hvala ti Bože na uvjerenju i spoznaji da sa tobom SVE MOGU.
Jer Ti Bože si Ljubav i Mir - ti možeš pobijediti svo zlo, loše, nemir,... oholost, uzvišenost,... glupost, bedastoću, bezvezne misli...
Trebam samo željeti to u Ljubavi i Miru u povezanosti sa tobom...
Ta veza donosi poseban osjećaj - osjećaj molitve :)

Dakle moj konačni odgovor je : Opraštam :)


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pet stu 29, 2019 16:24 

Pridružen: Čet kol 10, 2017 16:11
Postovi: 267
Ja kad molim očenaš nikada nisam ništa takvo osjetila?!
Mislim da nije u redu pustiti nekog izvrijeđati te,a ne ukazati mu na to.Kako će ta osoba znati onda da to nije bilo lijepo i pokušati raditi na tome?


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pet stu 29, 2019 17:55 

Pridružen: Čet tra 26, 2018 14:48
Postovi: 277
Vidim da je ovdje puno toga rečeno + poveznice na prezentacije i radove.
To je sve lijepo i korisno, no ja bih nešto nadodao.

Ja bih nadodao vlastito iskustvo molitve.

Po vlastitom iskustvu mogu reći da opraštanje nije samo dio mog života, moje ljudskosti.
Opraštanje je ukomponirano u moj život - u moj smisao življenja.

Ja mogu iz osobnog iskustva reći da je meni samom opraštanje nemoguće.
Ali, gle ovo, ja sam oprostio i opraštam.

Kako to?
Zato što znam da sam samo čovjek koji je griješan, slab, nesavršen, koji radi razne gluposti, bedastoće, nepromišljene stvari, kojem se razne misli motaju po glavi...
I baš takvog kakav jesam - ja se iskreno volim.

Kako je to moguće?
Iskreno meni to samom ne bi bilo moguće.

Najprije sam bio samo vjernik.
Kad su me snašle nevolje, ja sam si dao zadatak (htio sam!) da ne budem samo vjernik - zadatak je bio da se uvjerim.
Zadatak/test/ispitivanje je napravljeno i ja sam sad vjernik koji se htio uvjeriti i uvjerio se.

Test je bio ovakav:
Kad me jedna osoba "lijepo" izvrijeđala, ponizila, pogrdila i dala mi do znanja da sam ja "još zelen" prema njoj i sl. direktnim TI govorom
u meni su se tada počele javljati tzv. obrambene reakcije. Da pojasnim: po cijele dane bi mi se vrtjeli scenariji kako da se obranim kad mi ta osoba drugi puta nanese slične povrede, uvrede.
Jednom riječju bio sam pod stresom. Ništa drugo nisam mogao misliti, razmišljati, raditi, a da mi se neke ružne misli nisu vrtjele "po glavi".
Inače ja toj osobi nisam uzvratio ničim na uvrede, osim pozdravom.
Ta osoba možda nije niti bila svjesna da me povrijedila. U to nisam niti ulazio.

Znao sam se prije smiriti sa monotonim vježbanjem (dugim kros trčanjem, dugim plivanjem po nekoliko sati), a čak sam u mladosti imao priliku upoznati transcedetalnu meditaciju (ponavljanje mantre - nekog glasa). To je u biti dobro da se smirim, ali samo to. Ništa više.
Slično je to kao i droga, alkohol i sl. tvari koje donesu umirenje (i još puno gadnih nuspojava). Tvari nisam uzimao, a i sam alkohol pijem u mizernim količinama.
Znao sam i to da molitva Bogu treba donijeti promjenu kod mene.
I test je tu:
Idem moliti molitvu Oče naš na taj način da potpuno svjesno i voljno želeći izgovaram u sebi molitvu u miru sa razumijevanjem-posvješćivanjem i uz to sam još i blagoslovio tu osobu i izrekao oprost.
Kad sam završio osjetio sam neki muk u zraku, prazninu...
Kao odradio sam i to, testirao sam. Još jedan posao odrađen.
Nastavio sam dalje nešto raditi.

No tada, za cca. 10-ak minuta, odjednom u toku rada kao da je nešto eksplodiralo u meni.
Obuzeo me nevjerojatno ugodan osjećaj unutarnje radosti i smirenosti.
Takva radost da bih po cijele dane mogao smiješeći raditi, pun poleta...




Ok, ovo su prvenstveno nekakvi koraci hagioterapije, no ne odgovaraju svima ti koraci.
Ali da, slažem se da je opraštanje odluka, ne osjećaj. Kao što je i odluka ljubiti nekoga.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub stu 30, 2019 11:53 

Pridružen: Čet lip 12, 2008 18:03
Postovi: 420
Moje skromno mišljenje (i uvjerenje je) prvo moramo ŽELJETI oprosti. To je preduvjet.
Zatim moramo:
1.Znati ZAŠTO moramo oprostiti. ("…Kako i mi opraštamo dužnicima našim… ???);
2.Vjerovati da će nam Isus, Bog pomoći, dati nam snage da istinski oprostimo;
3.Moliti da i nama oproste SVI oni za koje možda i ne znamo da smo ih uvrijedili. Pri tome moliti Boga da nam umnoži vjeru, pouzdanje i ljubav prema Njemu i bližnjima;
5.I bez primanja sv. Pričesti(dakle Euharistije) i RAZGOVORA s Isusom…Ne vjerujem da se može oprostiti ni dugima ni sebi.
6. SVE je milost, pa i naš život. Zahvaljivanje Bogu baš za sve, dobro i loše, za znane i neznane dobivene milosti - jer samo moliti, dakle tražiti "daj mi, daj", a ne zahvaljivati i time i slaviti Boga, samo smo obično prosjaci koji sebe stavljaju na prvo mjesto.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub stu 30, 2019 16:36 

Pridružen: Uto stu 26, 2019 18:59
Postovi: 8
Ja kad molim očenaš nikada nisam ništa takvo osjetila?!
Mislim da nije u redu pustiti nekog izvrijeđati te,a ne ukazati mu na to.Kako će ta osoba znati onda da to nije bilo lijepo i pokušati raditi na tome?

Smatram da sam ispravno postupio - sačuvao sam Mir u sebi i u toj osobi blagosloveći je u sebi.
Jedino što mi je bilo nužno je Opraštanje. Bogu hvala - uspio sam / uspjeli smo :)
Mislim da Bog ima plan sa tobom i na tvoj način ćeš osjetiti njegovu blizinu.

Ja sam samo iznio vlastita iskustva.
Svatko od nas je jedinstven i Bog nas je stvorio takve jedinstvene.
Ja se vremenom mijenjam - jedinstveno se mijenjam.
Ne mjenjam se kao netko drugi, sličan meni.

Moja iskustva molitve mogu biti samo moja.
Moj način veze sa Bogom može biti samo moj način. Znate prispodobu o 10 djevica (nemoguće je podijeliti s drugim vrijeme provedeno sa Bogom...).
Molitva je intiman čin - svet čin.

Prije sam mislio da na svetim slikama su slikane aureole da istaknu dojam svetosti, no sad sam iskusio i sve više osjećam da taj osjećaj aureole u molitvi može svatko od nas postići bez problema.
Ne treba za to puno truda, znanja, vještine...
Što je najbolje osjećaj aureole se mijenja.
Meni je npr. zajedničko moljenje Oče naša na misi ponekad popraćeno sa ekstremnim osjećajem radosti u meni; aureola zavitla cijelu crkvu - a kulminacija osjećaja-doživljaja je kod Opraštanja, da bi završetak kad priznajem da sam samo čovjek na kraju molitve Oče naša doveo u meni do smirenja uzavrelosti.

Isus je rekao:
Mt 7
6 "Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas."

Molitva je moje blago , moj biser - moja svetost, moja intima sa Bogom.
Kad čovjek nađe blago, sakrije ga - intiman je.
I onda počne sav radostan sa obraćenjem - sa prodajom svega i kupnjom njive.

Dakle postoji proces.
Prvo trebamo htjeti tražiti blago. Kad ga nađemo - radosni smo u intimi - skrovitosti - svetosti i počinjemo proces obraćenja.
Proces života sa Bogom na 1. mjestu tj. kad nam je Ljubav i Mir na 1. mjestu je proces koji kod mene traje.

Hvala ti Bože što mi je molitva (jaram) sve slađi i breme-tegobe sve lakše :DD

Život mi je sve ljepši i ljepši. Volim život u punini u jarmu sa Isusom :)
Dakle molitva je kod mene ne nešto dodatno, ne neki sa strane dodatak životu. Molitva je srž mog života.
Molitva je osnovni dio mog smisla života.
Preko molitve (veze sa trsom) ja kao loza mogu dati plodove - grožđe. Mogu nadići sam sebe.

Mogu svojom jedinstvenošću tj. svojom posebnošću dati suučestvovanjem svoj doprinos sveukupnom življenju.
Ne želim samo proživljavati život ili još gore uništavati se grijesima i propustima, lošim mislima; želim uz Božju pomoć doprinjeti sveobuhvatnoj ljepoti ovog predivnog svijeta. :D

Hvala ti Bože na ovom predivnom svijetu, na ovoj ljepoti koja u svojoj kompleksnosti meni daje jedinstven osjećaj Ljubavi i Mira - osjećaj tebe Bože i tvoje blizine :)


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pon pro 02, 2019 11:45 

Pridružen: Čet kol 10, 2017 16:11
Postovi: 267
.

.





Ok, ovo su prvenstveno nekakvi koraci hagioterapije, no ne odgovaraju svima ti koraci.
Ali da, slažem se da je opraštanje odluka, ne osjećaj. Kao što je i odluka ljubiti nekoga.[/quote]

Ja molim i odlučim oprostiti...ali,neki događaj me vrati i pobudi gorčinu.Iako sam odlučila,ne ide... :cry:


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pon pro 02, 2019 13:40 

Pridružen: Uto stu 26, 2019 18:59
Postovi: 8
Ono kako ja sad razmišljam je:
Obraćenje i opraštanje je po meni radikalan proces na koji se treba odlučiti.
Nije to "kamilica" - to je po meni srž života. To je Radosna vijest.

Da se ne ponavljam - prenosim svoje riječi sa foruma o psihologiji na temu smisla života:

Smisao života je u mom slučaju usmjerenost djelovanja.

Nije mi samo smisao hraniti se, ugoditi si, zabaviti se, napraviti nešto, imati potomke ili nasljednike i sl.
Nije mi smisao života samo pomoći nekome/drugome i sl.
Nije mi smisao života samo biti u ljubavi i miru/smiraju.

Smisao života je i u tome, ali i puno više.
Kako sam rekao to je moja usmjerenost (matematičari bi rekli vektor).
Bilo kakve situacije budu u životu - usmjerenost ostaje.

Ja sam odabrao usmjerenost iz svoje nutrine - iskonskih osjećaja ljubavi, mira preko svjesnosti i misli prema van djelujući kako na sebe, tako i na ljude oko sebe davajući se (na kraju i primajući plodove davanja, no to nije smisao, već posljedica). Tom usmjerenošću nadilazim sam sebe mijenjajući se. Tako suučestvujem u kreiranju ljepote ovoga svijeta.

Ima i ona druga usmjerenost izvana preko misli i svjesnosti kad nam se stvaraju negativni osjećaji koji dovode na kraju do očaja, depresije, mržnje, patnje i boli...
To mi zasigurno nije smisao života, no često padnem i imam takvu usmjerenost.

Dakle bitno je polazište i usmjerenost. To je po meni trenutno gledajući ključno u životu i njegovom smislu.

Svako dobro!


Mogu to prevesti da bi i vjernicima poput mene bilo što jasnije:
Imam djelovanje/življenje iz polazišta iz trsa od Boga preko sebe loze djelujući plodonosno van.
Ovaj drugi smijer - mislim da ne trebam objašnjavati - to je usmjerenost ka osobnom uništenju... to je usmjerenost protivna onoj mog/našeg Spasitelja...

Ovo je mišljenje jednog sluge Božjeg, supruga, oca, sina, brata, inženjera... moje malenkosti.
Učenjaci će to još bolje dočarati ili ispraviti me...

BB


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pon pro 02, 2019 14:12 

Pridružen: Čet tra 26, 2018 14:48
Postovi: 277
.

.





Ok, ovo su prvenstveno nekakvi koraci hagioterapije, no ne odgovaraju svima ti koraci.
Ali da, slažem se da je opraštanje odluka, ne osjećaj. Kao što je i odluka ljubiti nekoga.


Ja molim i odlučim oprostiti...ali,neki događaj me vrati i pobudi gorčinu.Iako sam odlučila,ne ide... :cry:[/quote]

Ma jasno mi je.
Ja bih često ono - oko za oko, zub za zub.
Doduše, u mom je životu bila jedna osoba kojoj sam stvarno svašta opraštala, za koju sam pronalazila opravdanja i s kojom bih uvijek sve iznova i nanova. To je bilo nešto neobjašnjivo, drugačije, ludo... i... Dugo mi je trebalo da dođem sebi, a i dugo mi je trebalo da ponovno steknem samopoštovanje.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto pro 03, 2019 07:05 

Pridružen: Uto stu 26, 2019 18:59
Postovi: 8
Budući da je počelo vrijeme došašća kad smo pozvani da poravnamo staze, ja bih ovako javno iznio neke svoje misli.
[Vrijeme došašća mi je samo dodatan poriv za to - to treba činiti stalno - treba činiti sada!]

Često se čuje kako se trebamo sjetiti svojih najmilijih, onih najmanjih, onih u potrebi, onih u bolesti, onih u očaju, onih u depresiji, onih kojih život ne mazi...
Često se tu misli na usmjerenost sjećanja na ono što je moje - pripada meni [zbog sebičnosti-egoizma se ne govori da se treba sjetiti sebe najprije].
Tako se tu nađe moja supruga/suprug, moja djeca, moji roditelji, moji kumovi, moji prijatelji, moji kolege, moji susjedi, moj zavičaj, moj grad/selo, moja domovina, moji katolici vjernici, moji sveci, moji...

Sve to moje je lijepo i potrebno sjećanja. I sve u potrebi je potrebno sjećanja i poravnanja.
No ja ne bih bio ja, a da ne bih nadodao na to:

Poravnati staze znači iz srca (iz trsa) oprostiti. Dovesti Ljubav i Mir u svoju svijest.
Kad to činim - onda se sjećam svojih neprijatelja, svojih mrzitelja i to ne samo svojih - već i naših:
Neprijatelja nas katolika, mrzitelja nas katolika i Crkve; neprijatelja i mrzitelja hrvata i Hrvatske, neprijatelja i mrzitelja mog sela/grada, mrzitelja firme u kojoj radim, mrzitelja svetaca, mrzitelja mojih susjeda, mrzitelja mojih prijatelja, mrzitelja moje obitelji, mrzitelja mene, mrzitelja Boga, mrzitelja Ljubavi i Mira.

Kad neprijateljima oprostimo od srca, kad ih blagoslovimo - tada ravnamo staze - tada je Ljubav i Mir u nama, oko nas, kroz nas, preko nas.

Sjetimo se svojih neprijatelja najprije. Oni su u najvećoj potrebi i taj čin dovodi do najveće Ljubavi i Mira.
Donesimo tu odluku sada - sada je pravi čas za to. Nije dobro čekati i odlagati to. Odlaganje ne će ništa dobro donijeti.

Njih se svih trebam sjetiti i poravnati staze prema njima blagoslivljajući ih, moleći za njih opraštajući im njihove grijehe i propuste.

Ovime apeliram da se sve više misnih nakana pokrene na incijativu dovođenja Mira i Ljubavi u nas preko opraštanja svima koji nas ne vole, koji nas ne ljube, koji nas proklinju i mrze.
Lako je imati misnu nakanu za onog koji pripada meni - treba imati misnu nakanu za blagoslov onih koji nas ne vole, koji nas mrze, za one koji nas proklinju, za one koji nam nanose bol, muku, patnju...

Budimo hrabri i odlučni donoseći odluku da uz Božju pomoć počnemo ravnati puteve kako bi ovaj život svima nama (to znači na kraju - meni) bio predivan, prelijep, očaravajući, razdragan, radostan, veseo, sretan, zdrav, lak...

Živjela Ljubav i Mir!
Slava i hvala Bogu!
Mir ljudima cijelog svijeta :)


Vrh
 Profil  
 
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 41 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3  Sljedeće

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr