Vidim da je ovdje puno toga rečeno + poveznice na prezentacije i radove.
To je sve lijepo i korisno, no ja bih nešto nadodao.
Ja bih nadodao vlastito iskustvo molitve.
Po vlastitom iskustvu mogu reći da opraštanje nije samo dio mog života, moje ljudskosti.
Opraštanje je ukomponirano u moj život - u moj smisao življenja.
Ja mogu iz osobnog iskustva reći da je meni samom opraštanje nemoguće.
Ali, gle ovo, ja sam oprostio i opraštam.
Kako to?
Zato što znam da sam samo čovjek koji je griješan, slab, nesavršen, koji radi razne gluposti, bedastoće, nepromišljene stvari, kojem se razne misli motaju po glavi...
I baš takvog kakav jesam - ja se iskreno volim.
Kako je to moguće?
Iskreno meni to samom ne bi bilo moguće.
Najprije sam bio samo vjernik.
Kad su me snašle nevolje, ja sam si dao zadatak (htio sam!) da ne budem samo vjernik - zadatak je bio da se uvjerim.
Zadatak/test/ispitivanje je napravljeno i ja sam sad vjernik koji se htio uvjeriti i uvjerio se.
Test je bio ovakav:
Kad me jedna osoba "lijepo" izvrijeđala, ponizila, pogrdila i dala mi do znanja da sam ja "još zelen" prema njoj i sl. direktnim TI govorom
u meni su se tada počele javljati tzv. obrambene reakcije. Da pojasnim: po cijele dane bi mi se vrtjeli scenariji kako da se obranim kad mi ta osoba drugi puta nanese slične povrede, uvrede.
Jednom riječju bio sam pod stresom. Ništa drugo nisam mogao misliti, razmišljati, raditi, a da mi se neke ružne misli nisu vrtjele "po glavi".
Inače ja toj osobi nisam uzvratio ničim na uvrede, osim pozdravom.
Ta osoba možda nije niti bila svjesna da me povrijedila. U to nisam niti ulazio.
Znao sam se prije smiriti sa monotonim vježbanjem (dugim kros trčanjem, dugim plivanjem po nekoliko sati), a čak sam u mladosti imao priliku upoznati transcedetalnu meditaciju (ponavljanje mantre - nekog glasa). To je u biti dobro da se smirim, ali samo to. Ništa više.
Slično je to kao i droga, alkohol i sl. tvari koje donesu umirenje (i još puno gadnih nuspojava). Tvari nisam uzimao, a i sam alkohol pijem u mizernim količinama.
Znao sam i to da molitva Bogu treba donijeti promjenu kod mene.
I test je tu:
Idem moliti molitvu Oče naš na taj način da potpuno svjesno i voljno želeći izgovaram u sebi molitvu u miru sa razumijevanjem-posvješćivanjem i uz to sam još i blagoslovio tu osobu i izrekao oprost.
Kad sam završio osjetio sam neki muk u zraku, prazninu...
Kao odradio sam i to, testirao sam. Još jedan posao odrađen.
Nastavio sam dalje nešto raditi.
No tada, za cca. 10-ak minuta, odjednom u toku rada kao da je nešto eksplodiralo u meni.
Obuzeo me nevjerojatno ugodan osjećaj unutarnje radosti i smirenosti.
Takva radost da bih po cijele dane mogao smiješeći raditi, pun poleta...
Još je jedna stvar kod te zgode zanimljiva: osoba koja me povrijedila mi nije izgledala više kao neka prijetnja da mi nanese ponovnu nepravdu.
Da je tada ta osoba bila blizu, ja bih radosno razgovarao sa njom i družio se kao najbolji prijatelj

Onu nepravdu nisam zaboravio, ta nepravda je ostala samo kao informacija.
Ne samo da sam se riješio stresne situacije; tj. da mi se u mislima vrte neki obrambeni scenariji; ja sam {ali ne sam} uspio oprostiti.
Hvala ti Bože i slava!

Dakle ja od tada opraštam (a radim i druge stvari koje niti mislio nisam da mogu), ali to ne radim sam.
Ja sam to NE MOGU.
Nedaće u životu, moje breme, - kako to tek lako svladam, ali ne sam.
Ja sam to NE MOGU.
Hvala ti Bože na uvjerenju i spoznaji da sa tobom SVE MOGU.
Jer Ti Bože si Ljubav i Mir - ti možeš pobijediti svo zlo, loše, nemir,... oholost, uzvišenost,... glupost, bedastoću, bezvezne misli...
Trebam samo željeti to u Ljubavi i Miru u povezanosti sa tobom...
Ta veza donosi poseban osjećaj - osjećaj molitve

Dakle moj konačni odgovor je : Opraštam
