Katolički odgovori

Obnovljena liturgija, a tako i kršćanska predaja, sugeriraju stojeći stav kod primanja Pričesti. Do 9. stoljeća Pričest se uvijek primala stojeći uz mali naklon. Ipak, primati Pričest klečeći danas nikome nije zabranjeno. Taj je stav nastao u srednjem vijeku kad se Pričest počela primati na usta, pa je kod pričešćivanja bilo najprikladnije kleknuti. Inače se do 9. stoljeća pričest redovito dijelila na ruku, o čemu nas izvješćuju sveti Oci (npr. sv. ćiril Jeruzalemski u 4. stoljeću).

Simbolika primanja pričesti na ruku je u tome da Tijelo Kristovo uvijek primamo ipak nedostojno. Pružanje ruke ima simboliku prosjaka koji prosi nešto što nije zaslužio, koji prosti dar. Tijelo Kristovo je dar nikako plaća. Isto tako Isus Krist na Posljednjoj večeri nije učenicima davao kruh u usta već u ruke.("Uzimite i jedite! Ovo je tijelo moje!" (Mt 26,26)) Tako svi oni koji misle da je primanje Tijela Kristova na ruke nedostojno primanje ipak nisu u pravu.

Pričest na ruku ponovno je vraćena za vrijeme Pavla VI, te je potvrđena od Crkve kao povratak na izvore prve Crkve. Ivan Pavao II i sada Benedikt XVI mogli su promijeniti tu praksu, ali nisu imali razloga za to, jer mnogi vjernici koji primaju pričest na ruku čine to s jednakom brigom, predanjem, i ljubavi kao i oni koji primaju na usta. Naravno, uvijek se može naći i problema i teoloških rasprava oko toga što je bolje.

Među nekim krugovima širio se govor o tome da je pričest na ruku-slobodno zidarski komplot te se "usmeno" širilo osuđivanje pričesti na ruku, ili se bar naglašavalo da je to nešto manje vrijedno i kao takvo manje u skladu s poštivanjem i ljubavlju prema Isusu.
Osobe koje govore o primanju sv. pričesti na jezik, a oštro se protive pričešćivanju na dlan, uglavnom pripadaju Zajednici sv. Šarbela. Pri svome "misionarenju" članovi spomenute Zajednice služe se unaprijed pripravljenim odgovorima kojima žele prikazati pričešćivanje na dlan nevažećim.
Međutim, ne trebamo se opterećivati na koji ćemo način primiti pričest da li na ruku ili na usta, pod jednom ili pod obje prilike.
Danas je, s obzirom na pričest, Crkva vjernicima ostavila alternativu: pričest u usta ili na ruku. Jedino je važno da se sakramentu Kristovog Tijela pristupa s doličnim (straho)poštovanjem, vjerom i, dakako, u stanju milosti. Osobe koje primaju pričest na ruke, svakako moraju voditi računa da su im, pri tom svetom činu, obje ruke slobodne (dakle, ne s torbama ili djecom na rukama, niti da pružaju samo jednu ruku), te da budu pažljivi prema svetim česticama koje im ostanu na dlanu poslije pričesti, te da i njih s poštovanjem blaguju.

Kako se vi pričešćujete?

Pričešćujem se samo na usta. Tako se moj djed i nona pričešćivali, otac i mater a i ja ću.

Osobno se prićešćujem na usta (jezik)...premda je i prićest
na ruku ispravna i dozvoljena od Svete Majke Crkve.
Bog gleda naše srce, a ne ispružene dlanove...!!
Što se tiće zajednice Sv. Šarbela...to su jadni zarobljeni ljudi,
skoro pa heretici...primaju poruke od izvjesnog "mistićara" Pebla ili malog kamenćića, iz Australije...i misionare sa njegovim porukama,
širom Hrvatske i po.. ex yu...podrućjima...Dakle od Vardara pa do Triglava...!! No, ovo je vrijeme apostazije, pa svi otpali od prave vjere,
misionare i "obraćaju", sve pred sobom...bilo virtualnim ili makadamsko-prašnjavim putem...!!

pričešćujem se na ruku,tako nas je učio vjeroučitelj i tako ostalo do sada

Jedan odgovor iz Glasa Koncila vezan uz ovu tematiku:
http://www.glas-koncila.hr/portal.html? ... 5&act=show

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Ja se pričešćujenm na ruku osim ako ne smatram kako su mi ruke dovoljno čiste, onda na usta.

I mogu iz iskustva reći dok sam kao akolit pričešćivao druge kako mi je uvijek bilo draže položiti Presveto na dlan nego davati direktno u usta.
Mnoge one jadne bakice nenamjerno malo više ispruže jezik pa onda dođe do "kontakta" s mojim prstom, a ja nakon njih moram pričestiti još 50 ljudi, dakle opet dodirivati Presveto, i još purificirati posuđe na kraju.

da, problem je to, jer kod pričešćivanja na usta se treba stvarno biti pažljiv, a ne polizati prste djelitelju, pa onda svi iza mene..što se tiče pričesti na ruku, neki pisci iz prvih stoljeća spominju da se prije konzumiranja pričesti njome doticalo oči, a Krvlju koja je ostala na usnama doticalo i vlažilo čelo, pa osjetila..zamislite danas to!

No je li to baš istina?

Najprije, da ne bi bilo zabune, prvi put čujem za Zajednicu sv. Šarbela i s dotičnom grupacijom nemam nikakve veze. Isto tako, ne osporavam da je pričešćivanje na ruku dozvoljeno i važeće. Ako je Crkva odlučila da je dozvoljeno, onda je očito dozvoljeno. Razboritost takve odluke je drugo piranje, o kojemu bi se moglo raspravljati, ali u to sad nemam namjeru ulaziti.

Ono što smatram dvojbenim, i zbog čega se zapravo javljam, jest upitna činjenična točnost gore citiranog navoda.

1. Izvori koji zastupaju tradicionalnu praksu pričešćivanja u usta, navode da je oko godine 650 održan sinod u Rouenu, koji izričito zabranjuje davanje pričesti u ruke laicima i zapovijeda da im se hostija stavlja u usta. Ovo, čini se, pobija tezu da je pričest na ruke bila redovita praksa sve do 9. stoljeća.

2. Što se tiče svjedočanstva sv. Ćirila Jeruzalemskog, autentičnost tog svjedočanstva je dvojbena. Dvojbe su potaknute bizarnim opisom "posvećivanja očiju, usana i osjetila" kojim tekst nastavlja neposredno nakon opisa pričešćivanja na ruku. Postoji teza da je riječ o kasnijoj interpolaciji u tekst. "Radi se zapravo o obredu iz mašte koji lebdi između zanesenjaštva i svetogrđa; a potječe od pisca Apostolskih konstitucija, nepoznatoga Sirca, gutača knjiga i neumornoga pisca, koji u svojim spisima prevrće uglavnom ono što je sam pročitao i začinio vlastitom maštom."
Zato me zanima: osim Ćirila Jeruzalemskoga, postoje li druga svjedočanstva svetih Otaca koja bi išla u prilog pričešćivanja na ruke kao univerzalne ranokršćanske prakse?

3. Prema izvorima koji zastupaju tradicionalnu praksu, postoje svjedočanstva Otaca koja bi išla u prilog tradicionalnoj praksi. Tako npr:

3.a. Sv. Eutihijan, papa od 275. do 283. godine, zabranjuje laicima nošenje posvećenih prilika bolesnicima, kako ih ne bi doticali rukama: "Neka se nitko ne usudi predati Pričest svjetovnjaku ili ženi kako bi ih odnijeli bolesniku" (PL 5, st. 163-168).

3.b. Sv. Bazilije (330-379) u Pismu 93 objašnjava kako "nije veliki grijeh ako osoba sama sebe pričesti vlastitom rukom za vrijeme progona ili dok u blizini nema svećenika ili đakona". Ovaj tekst, čini se, u najmanju ruku implicira da izvan navedenih izvandrednih situacija, pričešćivanje vlastitom rukom nije bilo dopušteno.

3.c. Papa sv. Leon Veliki (440-461), komentirajući 6. poglavlje Evanđelja po Ivanu veli "u usta se prima ono što se vjerom vjeruje". Nije eksplicitno, ali čini se da se barem implicira pričešćivanje u usta kao ustaljena praksa.

3.d. Papa sv. Grgur Veliki (590-604) pripovijeda kako je drugi papa, sv. Agapit (535. do 536.), otišavši u vrijeme nekoliko mjeseci svojega pontifikata u Carigrad, ozdravio gluhonijemoga tako da mu je "Tijelo Gospodnje stavio u usta" (Dijalozi III, 3). A za samoga Grgura Velikoga njegov živitopisac, đakon Ivan, svjedoči da je laicima pričest dijelio u usta.



Taj se argument često ponavlja, ali se zaboravlja da su Isusovi učenici na posljednjoj večeri ionako bili svećenici (odnosno prvi biskupi), za koje nije sporno da se pričešćuju vlastitom rukom. Taj argument, međutim, ne govori ništa o pričešćivanju laika.

P.S. Tema je otvorena na ovom podforumu, pa tu i odgovaram. Ako admin misli da bi ovaj odgovor bio primjereniji podforumu "Razgovori", neka ga premjesti.

"Tradicionalistički izvori" nisu autentični, ovdje tradicionalisti izvlače riječi iz konteksta sa ciljem dokazivanja svoje teorije. U stisci sam s vremenom pa ću ti opširno odgovoriti kasnije, možda nakon utakmice

Moramo znati da u prvom tisućljeću nije bilo uniformnosti u praksi pričešćivanja u cijeloj Crkvi. Tako je već 692 g. sinoda u Trullo-u, koja je bila daleko više autoritativna sinoda od one u Rouenu, zabranila pričešćivanje na bilo koji drugi način osim na ruku. Osim toga sinoda opominje ljude koji su drugačije primali, iako su možda imali dobre namjere u pobožnosti, ali se to s vremenom pretvorilo u primanje pričesti s arogantnim i drskim stavom.


Autentičnost citata sv. Ćirila potvrđuje i sinoda u Trullo-u, koja isti navodi u Kanonu 101:
"Pristupajući dakle svetoj pričesti, ne idi raširenih dlanova niti razdvojenih prstiju; nego držeći lijevu ruku poput prijestolja ispod one desne koja će primiti Kralja; te udubljenom desnom rukom primi tijelo Kristovo, odgovarajući: Amen."

Pričešćivanje na ruku nije univerzalna praksa u prvom mileniju, već prevladavajuća, a o tome postoje svjedočanstva i drugih Otaca (npr. sv. Ivan Krizostom, sv. Ivan Damašćanski, sv. Bazilije Veliki)


Očito oni koji tako tvrde nisu pročitali cijelo pismo, osim da pokažu jedan redak iz rada. Naime, Bazilije Veliki je rekao upravo suprotno:
"A čak i u crkvi, kad svećenik daje hostiju, primatelj je uzima s kompletnom vlasti nad njom, i tako je diže do svojih usana sa vlastitom rukom."
(usporedi kontekst cijelog pasusa na engleskom na linku: http://en.wikisource.org/wiki/Nicene_and_Post-Nicene_Fathers:_Series_II/Volume_VIII/The_Letters/Letter_94 )


I "tradicionalisti" (koji zagovaraju pričest samo na usta) i "liberalisti" (koji zagovaraju pričest samo na ruku) su u krivu kada pokušavaju svoje teorije projicirati na prvo tisućljeće kršćanstva, što je nepoznavanje povijesti Crkve.

Joseph Ratzinger je rekao: "Mi bi trebali brinuti samo u korist onoga prema čemu su Crkvena nastojanja usmjerena, i prije i poslije devetoga stoljeća, a to je poštovanje u srcu, unutrašnja pokornost pred otajstvom Boga koji se stavlja u naše ruke. Ne trebamo zaboraviti da nisu samo naše ruke nečiste, već i naš jezik i naše srce i da mi često više griješimo s jezikom nego rukama."

u pravu si Giovi, u prvom tisućljeću vladale su velike liturgijske slobode, puno obreda, puno raznih zaklčjučaka..tako da odluke jedne sinode nemoraju značiti ništa. isto tako bilo je puno teoloških mišljenja koja više ne vrijede, a prakticirala su se i u Rimu (npr.pretvorba dodirom). jedino ne razumijem zbog čega bi pričest na ruku bila lošija, a posveta osjetila "svetogrdna"(post od T.H.)?
radi se o liturgijsko-disc., a ne dogmatskim stvarima.

Ovo je u biti sve što sam želio čuti, jer je time povučeno ono što je rečeno ranije: "Inače se do 9. stoljeća pričest redovito dijelila na ruku". Ništa drugo nisam ni osporavao.

Možeš tvrditi da "tradicionalistički izvori nisu autentični" (misleći pri tome, očito, na one izvore koji tvrde da je pričešćivanje na usta bila redovita praksa), ail onda isto tako treba jasno reći da nisu autentični ni progresistički izvori, koji tvrde da je redovita praksa bila pričest na ruku.



Prevladavajuća? To ne slijedi iz do sada rečenoga, a rekao bih čak da je i inherentno nedokazivo.



Ostaje ipak činjenica da sv. Bazilije govori o pričešćivanju vlastitom rukom u kontekstu progona i kad u blizini nema svećenika, što se također može provjeriti na linku koji si dao. Ostaju također i navodi koje sam ranije dao (Leon Veliki, Grgur Veliki, itd), a koji nisu opovrgnuti.

Haim, nisam napisao da je posveta osjetila svetogrdna (premda postoje mnogi koji smatraju da je u najmanju ruku praznovjerna).

Riječ "svetogrđe" u mom prvom postu nalazi se u citatu preuzetom iz drugog izvora i ne odnosi se na posvetu osjetila, nego na cijeli taj opis koji je dvojbene autentičnosti.

nisam niti rekao da si ti to rekao, nego sam citirajuci giovija usput skrenuo na to pitanje i uputio gdje se to može naći (jer stvarno tu i nema ništa svetogrdno, a u kontekstu praznovjerja moglo bi se i pričešćivanje općenito nazvati, kao i cijeli sakramentalni život praznovjernim)

Nisam tu očito bio dovoljno jasan, pod redovito ne mislim da se isključivo dijelila na ruku, već da je to bio jedan od redovitih načina primanja pričesti. Međutim kada tvrdim da tradicionalistički izvori nisu autentični, ne mislim samo na ovo što si ti naveo, nego na to da su sami podaci pogrešni, tj. izvučeni su iz konteksta.



Ovo što navodiš je potpuno krivo. Ne radi se o pričešćivanju na ruku, nego pismo Bazilija Velikog govori o običaju čuvanja euharistije od privatnih osoba u njihovim vlastitim domovima za vlastitu upotrebu, bez kontrole crkvenih autoriteta, te napominje da takvo pričešćivanje kad nema svećenika (spominje npr. vojnike u pustinji) ili u vrijeme progona nije veliki grijeh.
Primatelj tog pisma očito nije imao skrupule u vezi čuvanja Euharistije generalno, njegova jedina dvojba bila je je li ispravno uzeti Euharistiju bez prisutnosti svećenika.

S druge strane, Bazilije u vezi pričešćivanja na ruku svjedoči upravo suprotno, kako u crkvi, kad svećenik daje hostiju (dakle u normalnim uvjetima), primatelj je diže do svojih usana sa vlastitom rukom.
Tradicionalisti često navode dio citata sv. Bazilija izvan konteksta kako bi bacili sumnju da pričešćivanje na ruku nije bilo dopušteno, međutim očito se radi o tendencioznom i krivom pristupu i nepoznavanju povijesti, kao ni samog pisma sv. Bazilija.