Kad govorimo o pričesti u ruke, najbolje je poći od sadašnjeg stava Crkve koji je takav da preferira primanje na jezik a iznimno dopušta primanje na ruke. Također, za primanje euharistije na ruke je potrebno odobrenje lokalnog biskupa, koje se može ili ne mora izdati. Tako imamo dosta područja u kojima je euharistija na ruke izričito zabranjena, dok s druge strane takav proglas nitko ne može donjeti za primanje euharistije na jezik. Dakle, ta dva načina nisu ravnopravna i primanje na jezik je u svakom slučaju preporučljivo, iako na ruke ne mora biti zabranjeno (ovisno o području i biskupovom odobrenju).
U konačnici, znamo iz vremena rane Crkve da je bilo dopušteno u vrijeme progona i u nedostatku svećenstva nositi Euharistiju doma te je sam uzimati, no razlog tome je bila opasnost od mučeničke smrti koja je prijetila vjernima.
Evo što o tome govori "MEMORIALE DOMINI"
http://www.ewtn.com/library/CURIA/CDWMEMOR.HTM"It is certainly true that ancient usage once allowed the faithful to take this divine food in their hands and to place it in their mouths themselves.
It is also true that in very ancient times they were allowed to take the Blessed Sacrament with them from the place where the holy sacrifice was celebrated. This was principally so as to be able to give themselves Viaticum in case they had to face death for their faith."
No, mi iz dogmatske definicije Tridentinskog koncila znamo da je pričešćivanje iz ruku svećenika dio apostolske tradicije:
"Now as to the reception of the sacrament, it was always the custom in the Church of God, that laymen should receive the communion from priests; but that priests when celebrating should communicate themselves; which custom, as coming down from an apostolical tradition, ought with justice and reason to be retained."
The Thirteenth Session, Chapter VIII.,
http://www.internetpadre.com/trent.htmE sad, da ne bude zabune što znači da je apostolski običaj da laik prima pričest od svećenika, a svećenik da sam sebe pričešćuje, najbolje je pogledati ranije navedeni dokument:
"At the same time in recent years a fuller sharing in the eucharistic celebration through sacramental communion has here and there evoked the desire to return to the ancient usage of depositing the eucharistic bread in the hand of the communicant, he himself then communicating, placing it in his mouth."
http://www.ewtn.com/library/CURIA/CDWMEMOR.HTMDakle, onaj tko uzima euharistiju u ruku te je onda sam nosi do usta, taj sam sebe pričešćuje. A kao što nam svjedoči dogmatski Tridentski koncil, apostolska predaja kaže da je običaj da svećenik pričešćuje, što znači pričest na usta. Dakle, nije točno da je pričest na usta nešto naknadno dodano.
Također, MEMORIALE DOMINI nam kaže da pričest na usta mora biti zadržana ne samo zbog tradicije nego i zbog poštovanja spram Euharistije.
Također nas isti dokument upozorava na slijedeće:
"A change in a matter of such moment, based on a most ancient and venerable tradition, does not merely affect discipline. It carries certain dangers with it which may arise from the new manner of administering holy communion: the danger of a loss of reverence for the august sacrament of the altar, of profanation, of adulterating the true doctrine."
Ne možemo reći da nismo upozoreni. Ne možemo reći da ne znamo. Promjena u staroj praksi pričešćivanja na usta sa sobom nosi opasnost od gubljenja poštovanja spram sakramenta, profanizranost te čak i gubljenje prave vjere.
Na žalost, ovo ovdje opisano jeste ono što se može vidjeti kod mene u župi. Promatrajući kako ljudi većinom pristupaju pričesti, vidio sam da je velika većina prima sa rukama. Također sam primjetio da skoro 90% onih koji pristupaju euharistiji uopće niti ne klecnu koljenom, a kamo li da zaista kleknu. Ja bih volio da je u pitanju samo nedostatak izvanjskog čina, no iskreno ne mogu zamisliti kako netko tko zna što prima i tko vjeruje u istinitost onog što čuje, kako može primiti Tijelo Kristovo a bez da se makar malo pokloni. Stoga, pretpostavljam, većina ljudi koji pristupaju pričesti ili ne zna što prima, ili ne shvaća što znači pristupiti Tijelu Kristovu, ili ne vjeruje da to jeste pravo Tijelo Kristovo. Ili sve to skupa.
Na žalost, to nije slučaj samo sa primanjem euharistije na ruku, nego također i na usta, no tu se ipak osjetno više ljudi pokloni pred hostijom, što, pretpostavljam, znači da znaju što primaju i vjeruju u istinitost stvarne Kristove prisutnosti.
No, Memoriale Domini nam donosi još jedan zanimljiv i indikativan podatak, naime tada su biskupima svijeta postavljena tri pitanja na koja su se trebali očitovati:
1. Mislite li da bi trebalo obratiti pozornost na želju se prinzna i odobri obred primanja sv. pričesti na ruke.
Da: 597 biskupa
Ne: 1233 biskupa
Da, ali s rezervama: 315 biskupa
Nevažeći glasovi: 20
2. Je li vaša želja da novi obred bude isproban u malim župama, sa odobrenjem biskupa.
Da: 751
Ne: 1215
Nevažeći glasovi: 70
3. Mislite li da će vjernici, nakon ispravne katehetske priprave, primiti rado ovaj novi obred?
Da: 835
Ne: 1185
Nevažeći glasovi: 128
Dalje se zaključuje: iz ovih rezultata je jasno vidljivo da velika većina biskupa ne želi promjene u sadašnjoj disciplini i smatra da bi takva promjena bila uvredljiva i loša za duhovnost biskupa i vjernika. To je bilo davne 1969. godine. Danas, šezdeset godina kasnije, pitam se kakvi bi bili rezultati. Da li bi se današnji biskupi složili sa svojom starijom braćom? Iskreno, ne znam.
No, ono što se može znati i bez da čovjek viri u tuđu glavu i čita misli, jest što se dogodilo nakon ovog dokumenta. Dogodio se neposluh. Na žalost, mnogi svećenici su zanemarili upozorenja data u dokumentu i uveli pričest na ruke kao stanard u krajeve gdje to nikad nije bila praksa. I onda, tako učinivši, su se pozvali na isti taj dokument da ozakone svoj postupak. Jer, kažu, evo što u njemu piše:
"Where a contrary usage, that of placing holy communion on the hand, prevails, the Holy See—wishing to help them fulfill their task, often difficult as it is nowadays—lays on those conferences the task of weighing carefully whatever special circumstances may exist there, taking care to avoid any risk of lack of respect or of false opinions with regard to the Blessed Eucharist, and to avoid any other ill effects that may follow."
Ono što je Crkva dopustila kao iznimku, učinjeno je pravilom. Zanemarena su upozorenja da to nije samo pitanje discipline, nego da u takvim okolnostima prijeti opasnost gubljenja osjećaja svetosti spram sakramenta, opasnost profanizacije i opasnost gubljenja prave vjere. Također je zanemaren poziv na posluh Apostolskoj Stolici koja je ponovila vrijednost starog zakonika po ovom pitanju, te posluh izraženoj volji većine biskupa. Na žalost, pokazalo se da je dokument bio u pravu kad je istaknuo što se može dogoditi, jer se sve ono nabrojano i dogodilo.
Ovdje je najbolje objašnjeno, i nema smisla dalje komentirati.....Amen! Sve ostalo je puko filozofiranje.