|
Najbolji članak koji sam o Međugorju pročitao:
Zoran Vukman
Međugorje je milost i poslanje Datum: 25.06.2011.
Trideset godina Međugorja! U hercegovačkim brdima, nebo je ostavilo trajan biljeg. Rukopis koji još ne razumijemo, nismo dešifrirali njegovo značenje. Postalo je i znakom osporavanja među Hrvatima. Ali što među nama ne bi postalo kamen spoticanja! Na desetu obljetnicu Međugorja, 25. lipnja 1991., Hrvatska i Slovenija proglasile su svoju neovisnost i započeo je lančani niz ratova, agresija koju je pokrenuo Beograd. Na tridesetu obljetnicu Međugorja, 25. lipnja 2011., Hrvatska završava pregovore s EU i postaje 28. članicom Unije. Sve to ima nekog dubljeg smisla i značenja. Skeptični smo zbog ljudi koji nas vode, ali ne bismo trebali biti skeptični prema izazovu da živimo u Europi, da preuzmemo baklju svoga poslanja. Svaki narod u Božjemu planu ima svoje mjesto i ulogu. Tako i mi.
"Kakav bi to Nazaret bio!"
Uoči 20. obljetnice Gospina ukazanja u Međugorju 2001., pisao sam iz svetišta reportažu za "Slobodnu Dalmaciju". Posjetio sam vidioce, Vicku, Mariju i Ivana Dragičevića, razgovarao s njima u njihovim domovima. Posjetio sam i žensku i mušku komunu za ovisnike, obišao sva važna mjesta, susretao ljude, dojmovi su bili presnažni: na djelu je velika milost, u toj maloj hrvatskoj župi koja je postala globalna, svjetska župa, događa se kršćanski život u velikom intenzitetu. Razgovarao sam tada i s fra Jozom Zovkom u samostanu na Širokom Brijegu. Bio je to velik i dojmljiv interview. U jednom trenutnku fra Jozo je sjetno uzviknuo: "Da su naši biskupi prihvatili Međugorje, kakav bi to Nazaret bio!" Te riječi – kakav bi to Nazaret bio! – odjekuju mi i danas u mislima. Odnose se na cijelu Hrvatsku, ne samo na Međugorje. I cijela Hrvatska, kakvu je šansu imala! Cijela Hrvatska mogla je biti Nazaret u smislu duhovnoga i kreativnoga procvata! A Međugorje je darovano upravo nama Hrvatima da bismo izvršili neko poslanje koje, osim one najvjernije jezgre, nismo posve razumjeli. Moj zaključak prije deset godina u javljanjima iz Međugorja bio je: Međugorje je veliki znak koji ćemo tek iščitati! Tek ćemo razumjeti njegov istinski smisao!
Jedinstvo naroda u Kristu
Nismo mogli dobiti snažniju vezu sa svijetom nego što je Međugorje. U jednom katoličkom listu prije desetak godina napisao sam da se tamo događa prava, duhovna Europska unija, da se u Međugorju osjeća jedinstvo i raznolikost naroda u Kristu. U marijanskim svetištima shvaćao sam i osjećao pravu, duhovnu narav kozmopolitizma. Tu sam se zaljubljivao u sve narode, i ništa se manje nisam osjećao Hrvatom! To je paradoks ljubavi, prepoznavanja u nečemu dubljem, ne gubiš svoje, nego tvoje raste, biva oplemenjeno u susretima s drugima! Nisu ovo ni fraze, ni idealiziranje, to sam osjetio u trenucima duhovne jasnoće. Volio sam na Podrbrdu i Križevcu slušati te molitvene rijeke, žamore "Zdravo Marijo" na raznim jezicima kako se milozvučno miješaju u jedan tonalitet srca. Volio sam ići na mise i na stranim jezicima u crkvi sv. Jakova, susretati se s duhom kršćanstva koje nam donose Amerikanci, Irci, Poljaci i drugi narodi s raznih strana svijeta. Vidio sam njihovu kulturu i ozbiljnost kojom pristupaju liturgiji, tu sam se najviše osjećao dijelom svijeta kojemu duhovno i kulturalno pripadamo. Ali mislim da smo propustili, u svojim unutarhrvatskim kapricima i sukobima, prihvatiti Međugorje kao našu veliku šansu za puno snažniju i raznovrsniju komunikaciju sa svijetom, da je i sama Hrvatska puno toga propustila učiniti preko Međugorja. Svijet je mogao čuti istinu o jednom malom, svjedočkom narodu, mogao nas je prepoznati u svjetlu življenoga kršćanstva. To se djelomično dogodilo, ali ne u mjeri u kakvoj je realno moglo biti. Ali nije ni danas kasno, puno toga se još može učiniti. Bog je strpljiv u svom neizmjernom milosrđu.
|