Načelno, izvan Krista i Crkve nema spasenja. Kao što je vidljivo iz pomno navedenih biblijskih redaka, Krist je jedini izvor spasenja, kojeg posreduje preko Crkve, svoje Zaručnice, i mimo toga nije moguće zadobiti milost spasenja (koju daje jedino svemogući Bog). Smatram da je stoga naslovno pitanje zapravo suvišno, jer nijedna druga religija sama po sebi, mimo i bez Krista, ne može nikako posredovati spasenje. Isto to vrijedi i za Crkvu gdje preko sakramenata Novoga saveza Bog na redovan način prenosi milost, koju bez i mimo Crkve nije moguće zadobiti. To bi bila objektivna načela, uz koja je potrebno uzeti u obzir i subjektivno stanje čovjekove svijesti, znanja, savjesti, i prema tome odgovornosti. No najbolje da se osvrnem na pojedinačne točke gdje možemo ovo pomnije izložiti:
hrki je napisao/la:
1) jeli točna teza da je Bog Ljubav ( ivanovo evan.) i da Bog naravno želi da se što više ljudi = duša spasi...da što više duša završi u Raju...da što više ljudi uskrsne na vječni život i da gledaju Boga licem u lice...
Naravno, sve je ovo točno, s time da bih dodao kako Bog nije samo apsolutna ljubav, nego i pravednost, no uzmimo također u obzir da je čovjeku predana slobodna volja, po kojoj i sam odlučuje o svom spasenju. Odnosno, hoće li prihvatiti Božji poziv i ponudu ostaje samo na njemu. U Božjoj volji zasigurno jest spasenje svih ljudi, no On ne može oduzeti čovjeku dar slobodne odluke – u kojoj postoji i mogućnost odluke protiv Boga. Tada ne možemo Boga kriviti što nije ostvaren spasenjski poziv, već čovjeka koji se pozivu nije odazvao i odbacio ga te tako sam sebe osudio.
Citat:
2) šta će biti s ljudima koji ne vjeruju u Isusa , tj. nisu kršćani
mogu li oni biti ikako spašeni a da ne budu krščani .,. ako mogu šta je njihov temelj za spas: da li život po savjesti ( Rim 2,23-27 ) , odnosno vršenje dobrih djela koja svakom čovjeku sama savjest nameće( valjda svi ljudi imaju tu Božansku iskru u sebi- savjest koja im govori šta je dobro , a šta zlo, pa svoje ponašanje ravnaju po tom unutarnjem osjećaju-savjesti)
ako ne bi bilo spasa izvan Gospodina-Isusa kako samo Sveto Pismo kaže !( ako uzmemo da je Isus jedini spasitelj Dj 14,10; 13,45 ) i da je krštenje i novorođenje iz vode i duha uvjet za spasenje i život vječni, onda ispada da za nekršćane nema spasa
čini mi se da je upravo tako ispovijedala i učila KC sve do 2. vatikanskog koncila ( 1962-65)... ne znam da li je bilo sukladno svemu tome i učenje da nema spasa izvan Crkve
U skladu s teološkim zaključcima koji su navedeni prethodno, Katolička crkva postojano uči da izvan Crkve nema spasenja, što možemo vidjeti i u službenim dokumentima Drugog vatikanskog sabora:
‘’Sveti Sabor obraća se dakle prije svega na katolike. On pak uči, oslanjajući se na Sveto Pismo i Predaju, da je ova putujuća Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svome tijelu, koje je Crkva; a On naglašavajući izričito potrebu vjere i krštenja (usp. Mk 16, 16; Iv 3, 5), potvrdio je time i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi, koji, iako im nije nepoznato da je Katolička Crkva od Boga ustanovljena po Isusu Kristu kao potrebna, ipak ne bi htjeli ili u nju ući ili u njoj ostati.’’ (Lumen gentium, 14)Kao što je rečeno, ovo je objektivna norma uz koju valja razmotriti i subjektivne faktore prisutne u određenoj situaciji. Osobu koja pati od nesavladivog i ispričivog neznanja kršćanske objave, ne možemo smatrati u punom smislu odgovornom za nedostatak izričite vjere u kršćanska otajstva. U tom slučaju – kao što sv. Pavao navodi, Bog će osobu suditi s obzirom na ono što joj je dano, tj. onaj nesavršeni pojam Božje zbilje koja joj jest bila dostupna. Tu dolazimo do pojma implicitnog krštenja željom, koje posreduje spasenje u situaciji, kada za pojmom i učincima krštenja osoba teži u svojoj savjesti. Tako je moguće, primjerice, da muslimanka iz Irana, koja nije mogla na pravi način čuti za kršćanstvo, ako vjerno obdržava propise islama koji sadrži jednu nesavršenu sliku Božje objave, bude spašena po svojoj težnji za spasenjem (koje donosi krštenje), iako u religiji koja je ljudsko iznašašće. S druge strane, ne bi se mogao spasiti onaj, koji je upoznat s Crkvom, pa čak je i primio sakramente, nikako ne mari za nauk Crkve i ljubav prema Bogu. Tog čovjeka tada ne ispričava krivo formirana savjest, jer objektivna istina mu je bila dostupna, ali ju je on odbacio.
Citat:
3) gledajući čisto ljudski , gledajući nekako u kontekstu teze da Bog želi da se što više ljudi spasi, gledajući u kontekstu pravde , kontekstu subjektivne krivnje -odgovornosti, gledajuću u kontekstu da je Bog ljubav itd... postavlja se pitanje :šta je bilo i šta će biti sa onima koji nisu čuvši Božju riječ, evanđelje , nisu čuli za Isusa kao spasitelja , nisu imali prilike čitati bibliju i bratiti se, tj. postati kršćani... šta će biti sa milijardama takvih ljudi
danas takvih ima barem 4 -5 milijardi , a tko zna koliko milijardi duša je bilo od 1. do 20. stoljeća koji nisu bili čuli za Krista , Isusa, Gospodina po čijem se imenu spašava pojedinac i svijet
da li oni neće biti spašeni zato što nisu kršćani?...ako je odgovor: biti će spašeni po svojoj savjesti i ponašenjem u skladu sa svojom savješću ( to bi bilo tzv. " krštenje u duhu") onda se postavlja začarano i teško pitanje vjerskog relativizma ili nametanje nekakvog sinkretizma, new agea isl
netko će opravdano reći takav zaključak i učenje nas dovodi do vjerskog relativizma, tj. sve religije ( pa čak i ateizam ... ako se ateisti ponašaju u skladu sa svojom savješču i pravedno žive ) mogu dovesti do spasa duše...
Mislim da kod ovakvog pojma spasenja, koji je posve logičan, nema nikakvog straha od vjerskog relativizma, ako imamo na umu objektivnu nužnost pripadnosti Kristu i Crkvi. Jer pazi, mi ne govorimo o sudu po glasu savjesti kao pravilu, nego izuzetku koji vrijedi u određenim okolnostima, a situacija je još delikatnija ako uzmemo u obzir svu kompleksnost subjektivnosti, gdje nikad nije moguće utvrditi točno stanje čovjekove svijesti i odgovornosti. Ovdje bi se dala primijeniti izreka slična onoj sv. Ignacija: moli i djeluj kao da postoji samo objektivni faktor, nadaj se (za spasenje drugih) kao da vrijedi samo subjektivni. Jer uistinu, riječ je o najvažnijem pitanju ljudske egzistencije.
Citat:
a) zašto bi nebo bilo zatvoreneo za sve one koji ne svojom krivnjom nisu mogli spoznati i prihvatiti Isusa ( u tom smislu da li bismo iz biblije retke Mk 16,15-16 tumačiti : tko poslije propovijedanja evanđelja čuje Božju riječ inakon što je čuo NE uzvjeruje, osudit će se! ...znači mogli bismo reći da se te riječi tumače subjektivno a ne objektivno....znači nije bit na 1. dijelu retka " Tko uzvjeruje i pokrsti se" nego na 2. dijelu :tko čuvši evanđelje i poslije toga što je čuo .." a tko ne uzvjeruje , osuditi će se")
U svakom slučaju, vjera je potrebna za spasenje, jer: ‘’bez vjere nemoguce je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže’’ (Heb 11,6). I kao što smo rekli, ukoliko čovjeku nije dostupan onaj potpuni pojam vjere koji je objavljen, Bog će zasigurno uvažiti tu okolnost i suditi čovjeku s obzirom na ono što mu je bilo dostupno.
Citat:
b) mnogi atesiti, agnostici kažu i pitaju: hoće li biti prije spašen onaj kršćanoin koji vjeruje u Boga a manje je moralan, čini /puno) manje dobrih djela , negoli neki ateist koji se ravna po savjesti živi moralnije od mnogih kršćana, čini manje grijeha i zlih djela od mnogih kršćana
šta reći takvima???
moja pripadnost krščanstvu, nauk , doktrine i dogme moje Crkve , a i sama biblija ( ako zanemarim možda Rim 2,23-27) mi nalažu da odgovrim da neće moći biti spašeni izvan vjere u Isusa i vršenjem njegovih zapovijedi ( ovo zadnje podvlačim jer nas nauk KC uči da je uz vjeru potrebno i vršenje njegovih zapovijedi...sada iz ovoga bi se moglo postaviti pitanje šta to znači? da li vršenje zapovijedi su dobra djela, Mojsijev dekalog koji je primio od Boga Oca...hoću reći, da li opet dolazimo na taj način do vršenja dobrih djela... jer i u otkrivenju Bog kaže da su duše koje se nalaze u vječnom ognju ili knjizi života bile suđene po DJELIMA SVOJIM!??... znači ne po vjeri , nego po djelima)
U raspravi s ateistima biblijski argumenti su od male ili nikakve koristi (štoviše, mogu samo voditi u nedoumicu), i potrebno je preferirati filozofske i logičke argumente o opravdanosti vjere u Boga. Konkretno, ovdje je malo besmisleno za ateista pitati što bi bilo s njime da postoji Bog, kad ne vjeruje da postoji. Dobro primjećuješ da bismo kršćanstvo sveli na legalizam, točnije – pelagijanizam, ako bi čovjek mogao biti spašen samo po djelima. No, čovjek je spašen samo po milosti, koja se prihvaća vjerom, a usavršuje vjerom i djelima. Naime, Tridentski sabor izričito definira dogmu da se opravdanje pred Bogom ne može steći djelima (nasuprot pelagijanizmu), nego je za spasenje potrebno pred Boga stupiti u stanju milosti. I milost se prenosi redovnim putem vidljivih znakova Novog saveza – sakramentima. Krštenjem stječemo početno opravdanje, u ispovijedi ga natrag zadobivamo ako smo ga izgubili teškim grijehom, a Euharistijom se tješnje združujemo s Kristom. Ovo je pravilo, sve ostalo su izuzetci.
Dakle za ateista i agnostika u našoj situaciji, nakon što su upoznati s evanđeljem, stoji nužnost njegova prihvaćanja. No to je sad vrlo kompleksna situacija, jer ako imamo u pitanju stvarnog ateista i agnostika, dakle ljude koji ne vjeruju u Božju opstojnost, smatram da bi trebalo krenuti u evangelizaciju na skroz temeljnoj razini dokazivanja Božje opstojnosti, Njegova značaja, naravi, i darova koje nam nudi.
Citat:
često sam pokušavao obratiti mnoge ateiste ka vjeri u Isusa Spasitelja i Otkupitelja i kada bi me pitalo ovo ili slično ovim problemima, nisam im mogao reći nešto što bi ih na kraju uvjerilo da se obrate
Što se tiče pitanja samog kršćanskog nauka, smatram da je potrebno pošteno, bez uvijanja izložiti prave stavove, iako kao što rekoh, nema prevelikog smisla o tome raspravljati ako osoba ne prihvaća one posve fundamentalne istine vjere. Cilj takvog izlaganja može biti jedino da se dokaže koherentnost kršćanskog nauka. U ovome slučaju naveo bih primjerice biblijski iskaz o Bogu kao ‘’ognju koji proždire’’, dakle neizmjernog savršenstva, ljubavi i pravednosti pred kojom čovjek kao nesavršeno biće bez posebne milosti ne može opstati. Ovo je istovremeno argument i za istine pakla i čistilišta (usp. također primjer kad Mojsije zakriva lice da ne bi poginuo). Ako se u čovjeka uperi svjetlo ili zvukovi iznimnog intenziteta, doći će do oštećenja organa, zato jer po svojoj naravi čovjek tome nije prilagođen. Ako je tako za obične svjetske pojave, koliko to više vrijedi za Boga, kojeg čovjek ne može pojmovno obuhvatiti. O ovoj temi preporučam izvrsne govore jednog od najuglednijih apologeta prošlog stoljeća, nadbiskupa Fultona Sheena:
http://www.bringyou.to/SheenLast.mp3A što se tiče samog dokazivanja Božje opstojnosti, tu postoje argumenti različitog tipa čija primjena ovisi o konkretnoj situaciji. Ako govorimo s ljudima znanstvenog kova, tu se uklapaju kozmološki argumenti, tj. oni koji polaze od zbivanja u svijetu (tzv. pet putova sv. Tome). Ako li s čovjekom na kojeg se može utjecati preko emocija (tj., koji traži pravi životni smisao, sreću, radost i sl.), tada su prikladni subjektivni dokazi: o Bogu kao punini smisla, sreće, istine, ljubavi itd.
Login
Registracija
FAQ
Traži
