Srce me boli kad citam ovakve umne i povrsne komentare o ovako strasnoj temi....puno puno price, previse....premalo receno. Gdje je tu stvarna ljubav, stvarna bol? Ono sto izlazi iz stvarnosti, a ne puke rijeci, umovanje bez cvrste osnove u Duhu Svetom?
Izgleda da dok ne dozivis ne znas o cemu pricas. Tako i vi. Bogu hvala sto niste imali tu patnju jer ta je jedna od najgorih koje se zli dosjetio. Obicno kad netko prica o abortusu kao osobnom iskustvu odmah se misli da je ta osoba bila majka. Zasto? Tu je taj jad, ta nepravda! Jer dijete nema glasnice da vristi za sebe, da preklinje majku za svoj zivot!
Pa tako nisam imala ni ja. Predodredjena za smrt dok sam jos bila "nakupina stanica" kako bi neki rekli....jel vama jasno da ova nakupina stanica govori?! Ona zivi i zeli zivjeti!!! I cak zna pisati, zamislite, pise na forumima kao sto je ovaj?! Mora da ipak nije stvar, da je zivo bice, osoba kao vi....zalosno....koliki jad....ne mozete ni zamisliti tu patnju kad shvatite da vas je majka zeljela ubiti na samom pocetku. U mom slucaju se nije dogodilo jer je doktor zakljucio da sam taman presla granicu za jedan postupak ubijanja i da bi sad to bilo rezanje nazivo nogu, ruku i glave i vadjenje dio po dio. Mene! Jel vi to shvacate?! Mene!!!
Kako ste puni rijeci i komentara, nemate pojma sto je to. Bogu hvala nisu me raskidali nazivo....i mama se pokajala kad je cula za nacin abortiranja i ipak odlucila riskirati s jos jednim djetetom. Koje sada zavrsava studij matematike. I ja manje vrijedim od vas? Sva ta ubijena djeca, svakodnevno, milijuni.....dusa mi se strese i jeca svaki put kad molim za njih, za njihove izgubljene majke, cijele obitelji...kolika je to bol ne mozete pojmit. Bila sam izgubljena kad sam cula sto mi se moglo dogoditi kad sam bila mala, kao da mi je netko maknuo tlo pod nogama, kao da me je tada iscupao iz maternice...ali to me nije sprijecilo da volim svoju mamu. Kad nekog volis, volis ga sta god ucinio. To se ne mijenja. I zelis ga spasiti pod svaku cijenu. Bogu zahvaljujem sto me ucinio ovakvom i dao mi priliku da zivim jos neko vrijeme ovdje na zemlji u nadi da cu Ga jednom gledati lice u lice. Jel sta je ovaj zivot nego sam porod gdje u se u mukama i patnji ucimo, oblikujemo, obracamo Bogu i radjamo spremni za vjecnost s Njim.

I koji covjek ima pravo taj Bozji dar uskratiti drugome?! Mi trebamo biti cuvari jedan drugog, poticatelji za ostvarivanje potencijala koji nam je On podario, a ne ubojice! Treba pobijediti strah,a ne predati mu se!
Zato treba imati pouzdanja u Boga, On pomaze ako Mu se obracas s ljubavlju. U Njemu treba naci sigurnost. Evo ja sam zivi dokaz, moj zivot.
Shvatite, da se svakom tom ubijenom djetetu, nasoj braci i sestrama, dalo prilike za rasti u zivotu, svako od njih bi vam reklo da je zeljelo tu priliku, da je imalo pravo glasa preklinjalo bi za svoj zivot....svako od njih. Osjecam se tako bliskom njima, posebno mojem bratu ili sestrici koje je prije mene zaceto i koje nije imalo sanse. Tako je mama tad odlucila. I pred svoju smrt mi je rekla da nikad nije prezalila tu svoju odluku. Jel shvacate tu patnju, tu bol koja se prosirila u cijelu obitelj?
Dan kada zena abortira je dan kada ona i beba umiru, ne samo beba, razumijete? Zena koja ima imalo Boga u sebi to ne moze prezalit do smrti. Zato mi je to i priznala prije nego je umrla od raka. Nije se mogla pomiriti sa tim strasnim zlocinom kojeg je postajala sve svjesnija i svjesnija dok je promatrala mene kako rastem. Shvatite da kad vam se iscupa dijete iz maternice da ostaje praznina do smrti, ta nijema praznina u dusi, dokaz zlocina. Tako je jako patila....i molila sam i molim Boga da joj oprosti tu veliku pogresku, kao i mom ocu koji je igrao tu isto veliku ulogu u odluci.
Ovo sam sve napisala jer se trebate sokirati, trebate shvatiti tezinu ovog grijeha. Treba se boriti za te malisane. Govoriti u njihovo ime!!!
Abortiranje je najstrasniji grijeh protiv Boga i svetosti covjekovog zivota, najveceg Bozjeg dara.