Katolički odgovori

Kod hrane gledaš, mirišeš pa probaš. Nekada se čovjek razboli, ali ako se nešto pokvari u prodaji ide Opoziv:proizvod se povlači sa polica.
No, umjetnost ostaje. Tko pjeva zlo ne misli, i ostale krilatice.Treba biti pozoran. Dobro je razumno.

Npr. većina pjesama vrti refren koji je apsurdan, a sažima se u sintagmi: žao mi je što te volim ili da te barem ne volim, a riječ je o sebeljublju.

Šokiranje je pak udar na lijepo. Iza toga stoji široki pravac koji tvrdi umjetnost je laž. Dakle, u njoj nema istine. Metafizika pak kaže bitak je dobar. Iz ovog proizlazi razmišljanje o objektivno spoznatljivoj stvarnosti (konaturalnost), a iz koje se izvode i transcedentali: dobro, lijepo i istinito, a koji se zrcale u vrijednom umjetničkom djelu.
Razlikovao bih snobizam i elitizam, iako je elitizam pretjeran pojam za nešto dohvatljivo. Ne bi zasada dalje tu.

Uvod u 2.razinu koju gore navodim.

Npr. tinejdžera i adolescenta može prevariti križ oko vrata repera, koji u istoj pjesmi psuje, govori o klanju i silovanju, ali radi ritma, melodioznosti i rime, i prije navedenog progutati će sve kao prihvatljivo, dapače slatko, ne propitujući.

Papa Lav XIV. primio je u privatnu audijenciju Boba Dylana, možda će se sada nešto pokrenuti u liturgijskoj glazbi.

Na toj pojavno-medijskoj razini Vatikan uhodano duži niz godina radi dobro.
Pape sustavno, takoreć, primaju sve i svakoga i ne može biti drugačije. Razlog je Evanđelje.

Kada rock zvijezde posjećuju papu to im može biti od koristi, ako Bog dopusti, da osjete dodir Duha posredstvom čovjeka posvećenog Bogu.
Ali i medijska objava takvog događaja može biti smjernica mladom čovjeku koji idolizira tražeći uzore.

Ako rock zvijezda i nobelovac ima potrebu nositi kapuljaču na audijenciji postavlja se pitanje zašto. Kapuljača služi prvenstveno kao zaštita od hladnoće. Ima doduše simboličko značenje, a iznimno se nosi u zatvorenom prostoru,a to radi drugih razloga. A koliko vidim slike sa susreta radi se o zatvorenom prostoru.

Ako je negdje Dylan govorio, kako čujem, o obraćenju, u što sumnjam, ne vidim potrebu tog infantilnog dodatka obzirom na okolnosti. Infantilan jer odskače od uobičajenog. Punk može biti faza - u srednjoj! Sve inačice kasnije signaliziraju prazninu.
Osim toga u zrelim godinama potreba isticanja sa strane promatrača može biti doživljena kao nešto neumjesno, ne samo neprimjereno.

Što se tiče glazbe za šire poznavanje nečijeg opusa treba se raditi o značajnim djelima, osim najpoznatijih koja su stvar kulture.

Ako je Krleža u Andriću imao antipod, iako je potonji problematičan u određenoj fazi, tako Dylan u tom najuzvišenijem izrazu umjetnosti - kako Schopenhauer o glazbi - ima Cohena.

Dylan je dobio Nobela za književnost, kažu radi lirike, dok je Cohen nešto i napisao, ali držimo se teme.

Pismo govori da je svaka stvar jedna nasuprot drugoj. Tako i u glazbi postoji dobra i loša shvaćeno pojednostavljeno, iako bi mogli govoriti o svetoj, pobožnoj, značajnoj, lošoj i opasnoj. Ovo bi bila osnovna podjela, a o svakoj bi se moglo podrobnije odrediti.

Kao umjetnički značajnoj ističem remek - djelo Leonarda Cohena, Lover, Lover, Lover (usp uživo iz Tel Aviva, https://youtu.be/adf6DUhtdxA?is=e0AsLCelCwrTMC47). Autor je napisao tu pjesmu u zrelim godinama svoga godinama. Ističem to djelo da ne bismo upali u zamku demoniziranja svega, iako vrijeme u kojem živimo ne ostavlja mnogo prostora za suprotno.

Navedena pjesma govori o padu i putu pokore.
Vezano uz navod i razlikovanja jedna pjesma može biti umjetnički značajna i religiozna i neliturgijska.

Bože koje blebetanje i završi u totalno nekatoličkoj glazbi. Znakovi opsjednuća zlom su svu očiti jer zlo se pozna po repu tj. po rezultatu i plodu.
Zato poslušajmo pravo katoličko pjevanje, Dušo Kristova https://www.youtube.com/watch?v=mQ1myt4-gX4