Frane, odlično kazano.
BRAVO Hrki prijatelju moj!
Jako me zasmetala ova rečenica, da ne vidim svojim očima, teško bi mi bilo za vjerovati da netko može ovo napisati, citiram;
... imamo pravo na svoje mišljenje. Koje je uvijek bolje nego nabacivanje citatima.
Da ne povjeruješ. Bolje. U kojem smislu je bolje?!

U kojem to smislu, tvoje ili npr. moje privatne mudrolije mogu biti bolje od nauka Katoličke Crkve?!

To stvarno nemerem dokučiti, a ulažem podosta truda.

I nije ovo prva rečenica od Totus Tuus koja zvuči zabrinjavajuće, zabrinjavajuće u smislu da ide kontra nauka Crkve ili u dva slučaja čak kontra dogmi Katoličke Crkve. I vidi šta na tu temu mišljenja piše Majkićki, citiram;
Ali shvati, imam pravo na svoje mišljenje a ti nemaš pravo omalovažavati ni moje mišljenje ni mene.
I na drugim forumima ovo bi išlo pod "ad hominem" i bila bi neko vrijeme u kazni, za početak, dok ne naučiš.
Majkićka ju ispravlja jer vidi da udara ko Maksim po diviziji i ide direktno potiv dogme, dok s druge strane ona (Totus Tuus) poziva na: "neko vrijeme u kazni, za početak, dok ne naučiš." Zamisli to. Ne da ova (Totus Tuus) koja ide protiv dogme ode na: "neko vrijeme u kazni, za početak, dok ne nauči", nego (Totus Tuus) poziva da Majkićka (koja ju s punim pravom upozorava da ide kontra nauka) ode na: "neko vrijeme u kazni, za početak, dok ne nauči." Ako ovo nije ironija dečki moji, onda ja ne znam kaj jest.
DS i naučiteljstvo ( te sami koncili ) je stoljećima razmatralo, bistrilo i raščišćavalo sve sporne stvari u nauku...mi nismo tu da ga mijenjamo
Naravno Hrki.
Za sve knjige koje Crkva prima kao svete i kanonske, vrijedi da su napisane u potpunosti i u cijelosti, sa svim svojim dijelovima, po nadahnuću Duha Svetoga; i toliko je nemoguće da se ikakva pogreška može spojiti s nadahnućem, da nadahnuće ne samo da je po svojoj naravi nespojivo s pogreškom, nego je i isključuje i odbacuje jednako nužno i apsolutno kao što je nemoguće da sam Bog, vrhovna Istina, izrekne nešto što nije istinito. To je drevna i nepromjenjiva vjera Crkve, svečano definirana na saborima u Firenci i Tridentu, te naposljetku potvrđena i još izričitije formulirana na Prvom vatikanskom saboru. Ovo su riječi potonjega:
„Knjige Staroga i Novoga zavjeta, u cijelosti i sa svim svojim dijelovima, kako su navedene u odluci istoga sabora (Tridentskog) i u drevnoj latinskoj Vulgati, treba primati kao svete i kanonske. A Crkva ih drži svetima i kanonskima ne zato što su, sastavljene ljudskim trudom, kasnije od nje bile odobrene; niti samo zato što bez pogreške sadržavaju objavu; nego zato što su, napisane pod nadahnućem Duha Svetoga, Boga imaju za autora.“
Stoga, budući da je Duh Sveti upotrijebio ljude kao svoja oruđa, ne možemo reći da su ti nadahnuti pisci možda pogriješili, a ne prvotni Autor. Jer, nadnaravnom snagom, On ih je tako pokrenuo i potaknuo na pisanje — bio im je tako prisutan — da su ono što je On naredio oni najprije ispravno razumjeli, zatim vjerno htjeli zapisati, i naposljetku izrazili prikladnim riječima i s nepogrešivom istinom. Inače se ne bi moglo reći da je On autor cijeloga Svetog pisma. Takvo je uvijek bilo uvjerenje crkvenih otaca. „Stoga“, kaže sveti Augustin, „budući da su zapisali ono što im je On pokazao i izrekao, ne može se tvrditi da On nije pisac; jer su njegovi udovi izvršili ono što je njihova Glava nadahnula.“ A sveti Grgur Veliki ovako izjavljuje: „Posve je suvišno pitati tko je ovo napisao — vjerno vjerujemo da je Duh Sveti autor knjige. On ju je napisao jer ju je nadahnuo za pisanje; On ju je napisao jer je nadahnuo njezino izvršenje.“ Iz toga slijedi da oni koji tvrde kako je pogreška moguća u bilo kojem istinskom odlomku svetih spisa, ili iskrivljuju katoličko poimanje nadahnuća, ili Boga čine autorom takve pogreške. I tako su jednodušno svi crkveni oci i naučitelji držali da su božanski spisi, kako su ih ostavili hagiografi, posve slobodni od svake pogreške, da su marljivo nastojali — ne s manje umijeća nego poštovanja — međusobno uskladiti ona brojna mjesta koja se čine neskladnima; upravo ona mjesta kojima se u velikoj mjeri bavi tzv. „viša kritika“. Jer su bili složni u tvrdnji da su ti spisi, u cijelosti i u svim svojim dijelovima, jednako proizašli iz nadahnuća svemogućega Boga, te da Bog, govoreći po svetim piscima, nije mogao zapisati ništa osim onoga što je istinito. Papa Lav XIII., enciklika "Providentissimus Deus"