Katolički odgovori

Soren! Daj i ti napiši nešto. Ova žena se nije šalila kad je rekla da će nas razmontirati.


Budite podložni biskupu. Jer, budući da ste podložni biskupu kao Kristu, čini mi se da ne živite po ljudskom načinu, nego po Kristu, koji je za nas umro, kako biste vjerujući u Njegovu smrt mogli izbjeći smrt. Stoga je potrebno da, kao što doista činite, tako i bez biskupa ne činite ništa, nego da budete podložni i prezbiteriju, kao apostolu Isusa Krista, koji je naša nada, u kojem, ako živimo, konačno ćemo se naći. Na sličan način, svi neka poštuju đakone kao postavu Isusa Krista, biskupa kao Isusa Krista, Sina Oca, a prezbitere kao sinedrij Božji i skup apostola. Bez njih nema Crkve. U vezi s tim, uvjeren sam da ste istog mišljenja. St. Ignatius "Epistle to the Trallians"

"Vrijeme je da preispitamo sebe i vidimo koji nas to duh vodi, jer ako se protivimo posluhu Crkve i držimo da je naše mišljenje ili iskustvo, ili unutarnji doživljaj savjesti iznad toga i ispravniji, onda sumnjam da iza toga stoji Duh Sveti. Đavao na sebe može staviti svaki plašt, osim plašta poslušnosti. Može govoriti kao Isus, ukazati se kao Isus, Marija i sveci, ali nikada, baš nikada ne može biti poslušan jer zbog neposluha je i pao."
fra Mate Bašić

Kristova poslušnost, na koju se poziva Poslanica Hebrejima, nije bila slijepa pokornost ljudima nego poslušnost Ocu i istini. Zato i apostoli jasno kažu kako se treba većma pokoravati Bogu nego ljudima. Katolička tradicija uvijek je držala da je poslušnost kršćanska samo kada je u skladu s vjerom i moralnim zakonom.

BRAVO Adrijana. Prekrasno je čitati tvoje postove.


O Isuse, koji iz ljubavi prema meni bijaše voljan podvrgnuti se svojim vlastitim stvorenjima, nauči me slijepo poslušati. Kada Boga vidimo u našem nadređenom, poslušavamo bez rasprave ili uzaludnog razmišljanja i bez odgađanja: Christus jubet, sufficit – Krist zapovijeda, i to je dovoljno. Što mi više treba, kad znam da su zapovijedi moga nadređenog zapovijedi samog Boga? Čak i ako je ono što je zapovijeđeno teško ili bolno, moja sigurnost da Gospodin to od mene očekuje dat će mi snagu da to odmah izvršim, bez ikakvog otpora. Slijepa poslušnost je poslušnost koja ide iznad svake osobne prosudbe ili mišljenja i pridržava se zapovijedi nadređenog, isključivo zato što u njima prepoznaje Božju volju. Ta poslušnost je slijepa jer razum gubi vlastitu svjetlost kada mu nije dopušteno razmatrati vlastito mišljenje, istraživati razloge nadređenog ili raspravljati o njegovim zapovijedima; ona je slijepa jer se temelji jedino na vjeri, jer vjerom znamo da se Božja volja očituje kroz našeg nadređenog. Kao što je vjera „nejasno“ znanje, možemo reći da je poslušnost koju nadahnjuje „lišena prirodne svjetlosti“ i stoga slijepa. Drugim riječima, slijepa poslušnost nije temeljena na rasuđivanju koje uključuje ljudske motive, nego na jedinom motivu vjere, koja zna da tko sluša nadređenog, sluša Boga. „Tko vas sluša, Mene sluša.“ Gabriel of St. Mary Magdalen "Divine Intimacy"

Zašto đavao ne bi mogao biti poslušan biskupu ako biskup djeluje protiv Katoličke vjere i moralnog zakona? Naravno kako može.

Soren daj napiši nešto. Ne dopusti da nas razmontira.


Izvrsna pouka od Sv. Ivana od Križa kaže: „Nikada ne gledaj na svoga poglavara, tko god on bio, s manje poštovanja nego na samoga Boga“. Ako nemamo taj nadnaravni duh koji nas navodi da u osobi svoga poglavara vidimo Boga, naša poslušnost ne može biti nadnaravna. Potrebno je biti duša koju pokreće samo ovaj motiv: poslušam jer moj poglavar za mene predstavlja Boga i govori mi u Njegovo ime; moj poglavar je za mene drugi Krist: Hic est Christus meus. Ovo je moj Krist. Budući da je motiv ljudskog povjerenja u poglavara manjkav temelj poslušnosti, moramo je temeljiti na nadnaravnom povjerenju, na pouzdanju koje proizlazi iz spoznaje da Božja providnost djeluje kroz poglavare koje nam je Bog dao. Čak i kad bi naši poglavari bili manje pravedni ili manje kreposni, ne bismo imali razloga za strah. Vjera nas uči da Bog upravlja svime i da nijedna ljudska volja ne može izbjeći Njegovu božansku vlast. Ovo je sigurno: Bog nas vodi preko naših poglavara i oni nisu neovisni o Njemu. On se njima služi kao oruđem kojim raspolaže po svojoj volji. Stoga se poglavaru moramo obraćati s povjerenjem, jer se preko njega susrećemo s Bogom i slušamo Boga kad slušamo njega. Takva poslušnost potpuno je nadnaravna i stavlja nas u izravan dodir s Božjom voljom. Postupamo li drukčije, upozorava Sv. Ivana od Križa „nanijeli bismo sebi veliku štetu spuštajući svoju poslušnost s božanskog plana na ljudski… Ako želite da vaša poslušnost ima punu vrijednost, usmjerite svoj pogled samo na Boga kojemu služite u svome poglavaru. Ne daj Gospodine da nikada tako ne postupim. Slijedit ću Te kamo god me vodiš putem svete poslušnosti. Gabriel of St. Mary Magdalen "Divine Intimacy"

Dakle, nešto o neposlušnima.
Kada bi priznali da je tako bio bi to korak naprijed.
No, upravo je to njihov najveći problem, što ga ne vide, a slijedom toga ne mogu ga priznati. U tom smislu uzaludna je svaka rasprava.
Npr. urednik nečitanog portala Katolik hr izjavi da papa piše masonske pamflete, da je nadbiskup kukavica ili heretik. Zasljepljenost. Ustvari grijeh duha. Najopasniji jer ga osoba ne vidi. Ovo je grijeh palih anđela: neposluh.
Dakle, osoba napadom očituje nepodložnost, često bez ikakvog povoda.
Koji je lijek: posluh. Jednostavno, osim iznimnih i rijetkih situacija nagovora na grijeh, a što neposlušni uzimaju kao opće mjesto prikazujući to sve općim, ustvari nešto čega nema. Kao Eva u razgovoru sa Sotonom tumačeći Božju zapovijed na način da ju zaoštri, stavljajući Bogu u usta nešto što Bog nije nikada rekao (usp. Post 3,3b).

Kao što se mnogim ljudima u svijetu diže kosa na glavi na spomen svećenika, tako su neki vjernici (dakle sa određenim spoznajama) alergični na biskupe, jer se radi o višem duhovnom redu. A poneki biskup na papu. Teške povrede, iako laici imaju puno manju odgovornost.

Ipak su odgovorni kada krivo postavljanju stvari kao konflikt između savjesti i poslušnosti, kao da ih netko nagovara na grijeh.

Npr. Quo vadis stavlja naslov: Između savjesti i poslušnosti! kao da bi jedno sa drugim bilo u koliziji. Uostalom, Lefebvre je slijedio savjest.
Radilo se o bolesnom čovjeku, i nije to problem, pa ni to što se radilo o bolesnom biskupu, nego o činu koji ga je doveo do ekskomunikacije. Znajte da se radi o vrlo teškim stvarima koje povlače automatsku ekskomunikaciju, između ostalog, ređenje biskupa bez papina odobrenja. Tu spada i fizički napad na papu, obeščaćenje posvećenih hostija, abortus i dr. (usp Kanonsko pravo).

Pogledao sam davno prije video nastup Lefebvrea a dovoljno je bilo 5 min. Jadnik se u svom izlaganju sam sebi smiuljio svako malo.
I sada njegovi duhovni sinovi najavljuju nova ređenja. Jer, Crkva je u grijehu, Crkva ih, što!, navodi na grijeh? Pojednostavljujem i pokazujem drastične primjere, slučajeve do kojih se ne dolazi preko noći.

Usijanih glava ima, nisu sve jednako zapaljive.

No, za poslušne stvari stoje drugačije. Sv. Ivan od Križa za takve govori ne samo da slušaju već i traže upute drugih. Ovo je učinak osjetne noći čišćenja.

Čuo sam čak pravoslavne monahe kada ne bi znali što kako bi pitali prvu osobu na koju naiđu. Ovo je emfatiziranje, ali nije daleko od istine opće poslušnosti.

I kod sv. Ivan od Križa postoji vrlo jasno učenje o granicama poslušnosti, osobito u njegovim asketskim spisima. Iako snažno naglašava vrijednost poslušnosti u redovničkom životu, on nikada ne uči slijepu poslušnost protiv savjesti ili protiv Božjeg zakona. Iako fatalisti navode baš njega kao mjerilo za svoje stavove i on drži kako poslušnost ne vrijedi u onome što je protiv Boga!
U djelu „Uspinjanje na goru Karmel“ (Subida del Monte Carmelo) sv. Ivan jasno kaže da se ne smije poslušati zapovijed koja vodi u grijeh. Razlog je jednostavan jer svaka ljudska vlast podložna je Božjoj. Načelo koje slijedi potpuno je isto kao kod sv. Tome Akvinskog koji propovijeda kako poslušnost vrijedi u svemu što nije protiv Boga i savjesti.
Katolicima šizmatički monasi nikada nisu bili mjerilo vjernosti i ponašanja, ali u pomanjkanju argumenata fatalisti će posegnuti za svakim krivim učenjem samo da bi otrgli Katolike od istinske prave vjere.

Prije svega! Hvala ti za post. I nedaj se smesti. Slobodno piši, pogotovo onda kad znaš da si u pravu.


To sam primjetio da se i meni događa. Kod mene je to znak određenog stupnja blage retardacije, kod spomenutog čovjeka, vjerovatno znak neke bolesti.

Đavao često koristi i obične i neobične grijehe klera kako bi ljude odvukao s mise, kako bi prekinuli suradnju i rad na zajedništvu župe... jer eto "dobili smo lošeg svećenika"... "u propovijedi je rekao to i to - sigurno je mason"... "ako ovaj nije mason, onda je neki teški nepopravljivi liberal"... "neću ići kod njega na ispovijed"...

Ali zapravo...
Na Misu idemo radi Isusa. Isus je platio za nas i otkupio nas svojom krvlju, to nije učinio nijedan svećenik.
On dolazi k nama usprkos svim nedostojnim službenicima - koji su ipak samo ranjeni, grješni ljudi i često ne razumiju svoj dostojanstven poziv.
Koliko ih je samo zbog "nedostojnih svećenika" napustilo Katoličku crkvu - jer nisu shvatili što Crkva zapravo jest?
Noina arka.

Pa načelno se slažem sa ovim što si napisala i drago mi je kako si razumjela da je promašena teza kako Đavao uopće ne može biti poslušan jer nema logike da ne bude poslušan lošem biskupu koji djeluje protiv Katoličke vjere i moralnog zakona. Također je odlična usporedba Katoličke Crkve bez koje nema spasenja kao Noine arke.
Nego zar ti nije čudno što je najednom Kopitar licemjerno za poslušnost biskupu, a inače nije za cjelovitost i nepromjenjivost Katoličke vjere i moralnog zakona?

BRAVO!!!

Gomila se grešnika u njoj - a to smo svi mi — u svim razdobljima Crkve više ili manje idiotski ponašala, pogotovu kad je tvrdila da lukavim manipulacijama, nekom vrstom čarobnjaštva, može ostvariti sadašnje ili buduće kraljevstvo Božje na zemlji, ali rijetko kada idiotskije nego danas kad svatko, nosom na razvodnoj ploči, napeto čeka jesu li strukture dovoljno promijenjene da konačno proradi motor dolazećeg Kraljevstva. »Ne znaju što čine«. Zašto (unatoč tomu) ostajem u Crkvi? Zato što je svi mi idioti začudno još uvijek nismo uspjeli ubiti svojim mjerama. Hans Urs von Balthasar "Pojašnjenja"


...i Crkva nije samo duhovni organizam nego i tjelesni, tj. sastavljen od nas ljudi koji ne možemo preskočiti stoljeća, nego se probijamo, griješimo, padamo i dižemo kao i u svakomu društvenom organizmu djeca određenoga vremena. Duhovni vidik Crkve, unutarnji, milosni, koji se sastoji od djelovanja Duha Svetoga što Crkvu vodi preko nas ljudi, uvijek je utjelovljen u ovo ljudsko zbivanje pa je sasma moguće, a zato se i događa, da priječimo slobodno djelovanje Duhu Svetomu. Ivan Fuček "Vjerovati - Živjeti"

To si dobro primjetila samo je to skupina koja i nije nešto previše vezana za Crkvu ali postoji i ona kojima se ne sviđa svećenik ili biskup ali kažu dobro idem radi Isusa žrtvovati ću se, moli ću se za njega itd. kao nema veze vidi Bog ja ću na pravdi Boga trpjeti a njemu neka Bog prosvjetli pamet.....

Nisu li ovi pravednici gori od onih koji odmah odu jer im se ne sviđa svećenik i koji će od ovih dvije skupine prije priznati vlastitu grešku?

Nešto slično onomu dvojici sinova jedan bludnik koji je prokockao Očevu imovinu a drugi je cijelo vrijeme uz Oca poslušan i dobar, vrši sve svoje dužnosti...

Ne razumijem prvu rečenicu. Zar ti se svećenik baš mora "sviđati" da bi ostao i išao redovito u crkvu?

Postoje slučajevi kad svećenik zaista sablazni ili povrijedi nekog - i nisam onda ja gori pravednik ako ostajem - jer u tom slučaju treba vjerovati u Božju ljubav i čuvati svoje dostojanstvo u Bogu (tj. uzdati se u Božju milost, pa da, čak i da je Bog na tvojoj strani - lijek je očuvati prijateljstvo s Bogom).

U suprotnom, ako povjeruješ da je svećenik u pravu što ti je nanio neku nepravdu - i nanosi ti možda lažnu krivicu, te sebe smatraš grešnikom zbog toga - upadaš u samosažaljenje, a đavao upravo to hoće. Time zapravo i sudjeluješ u njegovu grijehu (osobito ako se radi o drugim ljudima, a ti šutiš).

Takva lažna poslušnost se zove "laički klerikalizam" - to je ono dodvoravanje, držanje uz svećenika samo radi osobnih probitaka, možda statusa u društvu ili u zajednici, biti slijep i nekritičan za sve što on (tebi ili drugima) radi loše.

Zbog onoga što pretrpi nauči slušati, kaže Poslanica.
Ne kao da bi savršen čovjek - Krist, i u jednom trenu bio neposlušan, jer i u Hramu kao dječak ispunja obvezu posluha Bogu Ocu, ali i roditeljima. I kao što prima krštenje na Jordanu, ne kao da bi mu trebalo čišćenje, već kao anticipaciju ispunjenja sve pravednosti - radi nas, i nama za primjer (Lk 12,50)

Dakle, nauči slušati, kao čovjek koji raste u milosnoj spoznaji. Neprokušani malo toga zna, kaže se.

Patnje su nutarnje i vanjske. Netko je prodorno rekao: boli su proroci.

Krist je trpio uvijek i od svih (Nutarnji život Isusa Krista, službenica Božja M. C. Baij) jer je imao osjetljiviju dušu. O ovome možda kasnije.

Pada mi na pamet kardinal Pell, javno optužen i osuđen, kasnije oslobođen lažnih optužbi. Kod nas Kordić. Oboje, i kardinal i vojnik u ćeliji čitaju Ivana od Križa. Prvenstveno se tu misli na nutarnje patnje, pasivna čišćenja, a koje se kod vrlo rijetkih manifestiraju i izvanjski, što ne znači da su vanjske patnje nepogrešivi znak nutarnjih.

Isti svetac uči obzirom na grijeh oholosti opisujući ponašanje takvih duhovnih osoba, i prije nego dovršiš misao skidaju ti riječ sa usta. Jer, već sve znaju.

No, sasvim suprotno pasivna čišćenja proizvode učinak posluha. Reći ću da me dobro razumijete: mijenjaju nutarnju konstituciju. Dakle, ne po sebi, nego poradi patnji duše koja se ne može osloniti više na vlastito promišljanje.

Moze se javiti pitanje zasto je onda rat u Crkvi. Jedni protiv drugih na svim razinama. Zasigurno kukolja ima, i ne može bez toga.
No, drugi je razlog što Dobri Bog ne dopušta patnje svima jednako, ni obzirom na životnu dob, ni stalež. Ovo me Pell uvjerio pišući dnevnik u zatvoru, u poznim godinama, kao kardinal tada prvi puta čita Ivana od Križa.
Podvrgavanje zakonima može biti po pravdi ali i nepravdi, a potonje osobito spada u nespoznatljive Božje razloge.

Posluh, dakle, dolazi preko patnje, i to one vrsti koje do toga dovode, kako nutarnje, tako vanjske. Ovdje se, dakle, ne bavimo djecom kojoj si uzeo igračku pa viču. Viču oni što ne znaju što je vatra.

Neoskolastički komentatori upravo reakcije na ispravljanja pripisuju nezrelima, tj. neprokušanima.

Tako posluh biva znakom autentična puta.