Katolički odgovori

Ne, sa biskupom je nakon mise ostalo par ženskica koje nemaju veze sa javnom molitvom i njegov tajnik.
Molitelji su svi izašli vani, potpuno smeteni tom situacijom. Vjerojatno smo mogli i bolje reagirati, ali stvarno nas je zateklo.
I da, osjećaj da moliš ispred katedrale dok biskup moli unutra je strašan, mislim da je Sotona šampanjac otvorio.

Ja se do danas nisam smirio. I pitam se, zašto biskupe?!?
Je li trebalo četrdesetak muškaraca spremnih životom svjedočiti Krista dovesti u ovakvu situaciju?
Je li to mudrost pastira? Kako dalje?

1 Sam 15,22

Je li poslušnost Bogu isto što i poslušnost biskupu? Gdje je granica?

Frende, autor poznatog djela Duhovni boj, lorenzo scupoli u jednom drugom djelu Nutarnji mir govori o poslušnosti svima u svemu. Pročitaj to

Rekoh odavno da on nije onakav kakav se predstavlja

Hvala na preporuci, pročitati ću je, već mi je neko vrijeme na listi.

Ni ne pišem sve jer bi onda stvarno zašao u područje kritike i ogovaranja. Ali teško mi je ne pokazati razočaranje, imao sam velika očekivanja.

Baš je bila rasprava ne jednom drugom forumu a ticalo se molitvenih nakana, dost njih je bilo uznemireno radi tih nakana, mada je meni bilo to malo čudno pošto ih se većina izjašnjavaju kao ateisti, a Bog im je fikcija, na moje pitanje čemu galama, negodovanje, neki konkretan odgovor nisam dobio, ali, nakane si im trn u oku pogotovo gdje lijevi spektar ekipe stavlja u usta riječ "drugotna" te izazaiva zgražanje te iste ekipe, a na služenje gledaju kao na robijanje, nemalo puta sam znao okačit linkove kao i citate, al badava, koliko ne vide, tolko nit ne čuju, malo je teško bit u tom društvu pogotovo dok se mora pazit što se piše "da se ne povrijede nečiji osjećaji" ban se lako popije ukoliko se nečije mišljenje razlikuje od većine. Da ne pričam gdje riječ (u krugovima lijevo progresivne ekipe) tolerancija je ispred svega i ta riječ je zakon, nažalost, koristeći i zlouptrebljavajući tj izvrćući tu riječ, dolazimo do toga da otvaramo vrata paklu a da dobar dio ljudi nije nit svjesno toga.

Progresivni mediji dost favoriziraju Uzinića a i to njegovo (negdje sam pročitao komentar da je i to njegovo "poslanje" upitno u smislu njegovo služenja odnosno da bude pastir) dodvoravanje svijetu ne vodi ničemu, tvrda je to besjeda navještat evanđelje svijetu, očito dost njih poklekne pod pritiskom ovog svijeta.
Zanimljivo da spolnočka u Močvari nije suspektna, al zato je molitva krunice opasna za čovjeka.

Nedavno sam istraživao raširenost ove molitve. Trenutno se moli u 40 zemalja na svim kontinentima, uključeno je između 200 i 250 gradova (varira).
Forma je ista, muškarci mole krunicu javno na trgovima, jednim dijelom svi imaju iste nakane: naknada za uvrede nanesene Bezgrešnom Srcu Marijinu (Fatimska pobožnost), zatim da muškarci preuzmu ulogu duhovnog vodstva u obitelji i društvu, te za mir u svijetu i jedinstvo Katoličke crkve pod Papom. Pojedine zemlje imaju i dodatne nakane, sve ovisi o duhovnom boju koji se vodi u pojedinim zemljama.

Cijela ova inicijativa povijesno ima korijene u poljskom pokretu "Wojownicy Maryi" koji su krunicu na trgove iznijeli 2016. godine. Glavnu ulogu je igrao duhovnik salezijanac don Dominik Chmielewski. Pokret se omasovio 2018. godine.

Pokret je postao međunarodno vidljiv kada je prešao u Irsku 2021. godine. Za to je zaslužan Patrick McCrystal, izvršni direktor organizacije Human Life International (HLI) Ireland. U jeku pandemijskih ograničenja, McCrystal je pozvao muškarce da izađu na ulice Dublina i mole za "iscjeljenje nacije" i zaštitu vjere. Prva molitva održana je ispred Glavne pošte (GPO) u ulici O'Connell.

Ključni trenutak se dogodio 2022. godine kada su se koordinatori iz Poljske, Irske, Argentine i Hrvatske (koju je predstavljao Leon Hrženjak iz projekta "Muževni budite") udružili kako bi stvorili Svjetsku mušku krunicu. Inicijator je bio Argentinac Segundo Carafí. Prvi svjetski susret je održan 2. svibnja 2022. Tada su se prvi put muškarci u više od 20 zemalja (uključujući Hrvatsku) okupili istoga dana na svojim trgovima. Tu je vrlo važna i Australija koja je pokretu dala globalni vizualni zamah (Ivica Kovač i grupa Knights of the Precious Blood, sastavljena uglavnom od australskih Hrvata). Viralna snimka tridesetak muškaraca kako kleče na snažnom pljusku ispred katedrale u Sydneyu imala je milijunske preglede. Taj prizor "muškaraca na koljenima na kiši" postao je gotovo zaštitni znak pokreta.

Inicijativa je od početka vezana uz Fatimske poruke (1917.) i pobožnost Pet prvih subota. Gospa je u Fatimi zatražila od vjernika da se prve subote u mjesecu ispovijede, pričeste i izmole krunicu kao naknadu za uvrede njezinu Bezgrešnom Srcu. Moderni pokret je to "izvukao" iz crkava na trgove kako bi molitva postala i javno svjedočanstvo.

Zanimljiva je priča našeg Ivice Kovača, australskog Hrvata, koji je pokrenuo molitvu u Australiji:
https://youtu.be/bLLXwDlGpA4?si=0_t7eCmt6F1aLoJb


Zanimljivo je kako je danas Hrvatska predvodnik (bar u Europi) sa najbrže rastućom mrežom gradova koji sudjeluju u inicijativi.
Jedina dva grada gdje molitelji doživljavaju žestoko maltretiranje su Zagreb i Rijeka.

Gle ove, Mirjana Kučer

" Što se tiče ovih klečavaca, u Split su došli Poljaci, osnovali su svoju organizaciju u Splitu i tamo su klečali osuđeni silovatelji i osuđeni porodični nasilnici. Kao što je u Zagrebu klečao ratni zločinac Kordić.

Kad kažete Poljaci, mislite Poljaci koji žive u Hrvatskoj ili su stvarno Poljaci došli iz Poljske u Hrvatsku?

Ovdje u nekoj crkvici ima neki poljski pop, koji je došao iz Poljske tu da vrši službu. I onda je on doveo te Marijine ratnike, kako li se zovu. Oni su osnovali tu udruženje i oni su prva dva puta kad su klečali u palači Dioklecijanovoj, došli su autobusima iz Poljske. I onda recimo u Zagreb oni dođu, pozicioniraju se na trgu Bana Jelačića, a u Splitu dođu ujutro u sedam i onda naprave procesiju oko palače, dođu na trg i stave svoje zastave i onda tamo kleče. I OK, ko smo mi da od drugih zahtijevamo određeno ponašanje? Ako imamo slobodu za sebe, imaš i ti slobodu, radi što hoćeš. Ali meni je jako, jako teško prihvatiti da ima žena koje prihvaćaju da kad muškarci kleče, da one moraju stajati i da one dobrovoljno ne ulaze u njihov prostor. To je patrijarhat u najgoroj slici. Muškarci su tu, a žene oko njih nemaju pristup u njihovo društvo. Da se razumijemo, imamo mi toga u našim običajima, kod sprovoda, kod vjenčanja, gdje su žene na jednoj strani, muškarci na drugoj. Ali opet kažem, ovo je 2025. godina, a meni to baš ne ide u glavu.

To te u početku šokira, a onda malo pomalo ljudi se naviknu na sve. I to je nešto gdje moramo se zapitati gdje su granice našeg navikavanja, gdje je kraj, gdje počinje promjena? Mene jedino zabrinjava što… Recimo, žene iz Hrvatske su odlazile u BiH, odlazili su u Banjaluku jako puno. Zabrinjava me što taj konzervativni val prodire i u Bosnu i Hercegovinu. Na neki način me rastužuje. Bar da je to nekakva katarza koju svi zajedno moramo proći i to je to. Kad govorimo o prevenciji, moramo govoriti o onome što se dogodilo. Ratovi koji su iza nas, koji su proizveli nasilje i traumu, dok to ne izbije, nećemo se tako lako „izliječiti” od tog nasilja."

Kako ti ljudi razmišljaju... https://hcabl.org/mirjana-kucer-abortus ... -i-zarade/

Hrvatska lijeva aktivistička scena je vrlo aktivna, mada moram priznati da nisu toliko nasilni kao po zapadnim zemljama (osim kod naše molitve).
A što reći, imaju svoj film koji vrte u glavi i nebitno je kakva je priča u realnosti.

Da. Nema tu šanse za zajednički jezik, ma niti za mrvu (razum)ijevanja.

Samo da se osvrnem na ove zene koje mole do njih... prvo me cudi zasto zene uopce dolaze do njih kad jako dobro znaju da je to "muska" krunica. I onda tamo ko bogice skruseno prebiru svoja zrnca, stojeci, dok Vitezovi klece. Da moj frajer moli s njima, pila bi kavicu u gradskoj kavani i cekala ga, nema sanse da bi se gurala medju njih.
Mozda misle da je to dobro mjesto za upoznati decka... mozda i je iako mi na prvu 90% njih djeluje kao starija gospoda.

Dolaze kao podrška, to su naše supruge ili moliteljice iz drugih molitvenih grupa.
Presretni smo što imamo tu podršku i vrlo zahvalni i one to znaju.
A ne ulaze među molitelje jer poštuju cijelu inicijativu, svi smo mi svjesni da su muškarci gotovo pa nestali iz obiteljske duhovnosti i da svećenici ne bi imali kome držati dnevne mise da nema žena. Buđenje mušakaraca na molitvu je iznenađujući novi fenomen koji bi trebao biti više nego dobrodošao.

Ovakvo razmišljanje polazi od hedonizma i površnosti, jer molitvu svodi na društvenu scenu, a pobožnost na stil ili priliku za upoznavanje. Krunica nije „muška“ ni „ženska“, nego molitva Crkve, a tko dolazi moliti stojeći ili klečeći ne dolazi radi dojma, nego radi Boga.
Problem ovdje nije u ženama koje dođu i mole, nego u pogledu koji ne razumije kako se vjerski čin ne mjeri zabavom, kavom ni tuđim pretpostavkama, nego nutarnjom nakanom.