Katolički odgovori

Ovakav prigovor počiva na lažnoj suprotnosti koju istočni šizmatici nameću, a moderni ekumenizam nekritički preuzima: kao da Katolička Crkva polazi od „suštine bez osoba“, a Istok od „osoba bez suštine“. To nije katolički nauk, niti je to bio nauk Katoličke Crkve prvih stoljeća. Katolička tradicionalna teologija, a osobito sv. Augustin i sv. Toma Akvinski jasno uči kako je Bog jedan po božanskoj suštini, a trojstven po osobama.
Suština ne „prethodi“ osobama, niti osobe „razbijaju“ suštinu. Jedna božanska narav u potpunosti postoji u svakoj Osobi. Govoriti da katolici „polaze od suštine“ može samo karakterni podmetač (koji Katoličku vjeru predstavlja karikaturom), jer to nije nauk Katoličke Crkve u koju treba vjerovati i bez koje nema spasenja.

Slažem se da je suprotnost ‘suština bez osoba’ nasuprot ‘osobe bez suštine’ lažna i da ne odgovara ni katoličkom ni patrističkom nauku. Međutim, takvu tvrdnju nisam iznio, pa njezino pripisivanje mojoj primjedbi – uz kvalifikacije poput ‘karakternog podmetanja’ – ne doprinosi razjašnjenju teološkog pitanja. Moja opaska odnosila se isključivo na različite teološke naglaske i metode u promišljanju istog otajstva: u obje tradicije Bog se ispovijeda kao jedan po božanskoj naravi i trojstven po Osobama, a razlike su u jeziku i pristupu, ne u ontološkoj istini.

Suština: bit
Ličnost: osoba
Usvajanje familijarne terminologije omogućuje tečnije strukture definiranja određenih tvrdnji.

Jedan Bog a tri osobe već izmiče razumu stoga smo na području otajstva vjere. A vjeru kao takvu, božansku, ispovijedamo ne po spekulaciji već po Objavi Boga čovjeku.

Kod N. Kuzanskog nalazimo docta ignoratia, ali i kod Ćirila Jeruzalemskog i dr. Radi se o učenom neznanju do kojeg mnogi intelektualci nikada ne dolaze. Kod takvih se u javnim i drugim nastupima primjećuje dogmatičnost, agresivnost, tvrdoglavost itd.
Tzv. negativna teologija naći će se i kod Bazilija Velikog, kasnije Grgur Palama, a govori o nespoznatljivosti Boga u imanentnom smislu, odnosno što je Bog u sebi, za sebe.
Osobno bih napravio i distinkciju između negativne i mistične teologije. Kako bilo, između tvrdnje jedan Bog i tri osobe, pa do odnosa tih osoba određeni je put, pogotovo suvremenih teologa, iako ne pratim baš taj diskurs, gdje bi te relacije bile 'teološka mjesta' koja dopuštaju otvoren pristup. S druge strane, misaona struktura promišljanja unutarnjih odnosa Božanskih osoba, što se tiče katoličkog učenja, stoje na poziciji da Duh proizlazi i iz Sina. Rekoh prije, kao isti nadisaj. I kao što je razum ograničen 'tri a jedan' što nam (kršćanima) osporavaju drugi monoteisti, paradoks je potreba čvrstog misaonog uporišta. Utjecaj je tu sv. Anselma C. sa rationes necessariae. No, iz ograničene razumske spoznaje, koja se nerijetko previđa, proizlaze kontroverze i taborenja. Tako postoji šala da teologe treba poslati na otok da razmišljaju.
Ali ima ih koji zajedničke susrete obezvrijeđuju, iako su nužni koraci na putu jedinstva;mozda pripreme za Jubilej 2033.
Trebalo bi biti jasno da se ide prema euharistijskom jedinstvu: znak svijetu i unutarnjoj snazi Crkve.

Zanimljiva mi je bila izjava kardinala Nemeta koji otvoreno priznaje da carigradski patrijarh nema relevantnost kao nekada, čak naziva Carigrad kršćanskom 'periferijom'.
https://www.nin.rs/drustvo/vesti/98431/ ... i-i-srbiju

„Mislim da se ovdje prije svega radi o različitim teološkim naglascima i jeziku, a ne o suprotstavljenim učenjima. I u istočnoj i u zapadnoj tradiciji Bog se ispovijeda kao jedan po božanskoj naravi i trojstven po Osobama; razlike su u načinu promišljanja i izražavanja tog istog otajstva.“

To je tako. Ponavljam Bartolomej izjavljuje da filioque nije problem, a mislim da to nije tek tako bubnuo. I što? Idemo unatrag?
Kao onaj strastveni profesor koji satima crta i piše po ploči dok ga asistent prekine govoreći: Profesore, predavaonica je prazna!

Mislim da je tu globalizam pozitivno pridonio u smislu da je reducirao jaz različitih kultura; prije svega skraćeno putovanje, i egzaktnije uvide u prijevode odnosno veću mogućnost prevođenja. A tu je i zdrava kritička distanca prema povijesti teoloških izraza i razumijevanja ponekada opravdanih različitih teoloških naglasaka, ne govoreći o herezama.

O čemu mi zapravo želimo ovdje voditi raspravu?

Ponavljam Bartolomej izjavljuje da filioque nije problem...

Vidio sam i tvrdnju da 'pravoslavna Crkva nije crkva' što je neistina, jer katolička crkva uči da je pravoslavlje Crkva (usp. II. vat. konc).

Mislim da ne bi trebalo zanemariti ni emocionalnu inteligenciju. Nije to mala stvar.

Mislim da je važno za ovu temu istaći ako već nisam što kaže prof. dr. Ratko Perić, biskup i teolog, stručnjak za istočno bogoslovlje i ekumenizam, Jeronim je u Vulgati preveo grčki izraz ekporeuesthai (‘ishodi od Oca’) kao procedit (‘izlazi od Oca’), što nije potpuno precizan ekvivalent. Ta jezična nijansa pridonijela je povijesnim nesporazumima oko Filioque, i važno je razlikovati prijevod od ontološkog značenja Duha u Trojstvu – poanta je da ‘izlazi’ sugerira kretanje ili prostorni izlazak, dok ‘ishodi’ izražava proishodjenje Duha iz Oca kao izvora, što je ključni ontološki aspekt Trojstva.“¹
Izvor / fusnota:
Perić, Ratko. Filioque i problem prijevoda u Vulgati. Hrčak: Vrhbosnensia, 2020. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/file/429080


Također bi dodao i ovo kao doprinos temi:

Katolički povjesničari prenose da je papa Ivan VIII. u pismu patrijarhu Fociju (879./880.) napisao sljedeće:
„Što se tiče dodatka koji se spominje u Simbolu vjere, mi ga ne samo da ne izgovaramo, nego osuđujemo one koji su se prvi usudili da ga dodaju, kao krivotvoritelje božanske riječi i neprijatelje svetih Otaca.“
Ovaj sadržaj pisma prenosi se u katoličkim izvorima kao svjedočanstvo rimske zabrane mijenjanja Nicejsko-carigradskog Vjerovanja, a ne kao osuda same teološke doktrine o Duhu Svetom.
Katoličke reference
J. D. Mansi, Sacrorum Conciliorum nova et

Ovo je totalna modernistička laž koju oni što to ponavljaju ne mogu dokazati crkvenim dokumentima Katoličke Crkve, ali i sama realnost postojanja velikog broja zasebnih nacionalnih crkva (srpske, ruske, poljske ...) im ne smeta u ponavljanju laži.

UR 14-15 'istočne Crkve' ; 'u svakoj od tih Crkava...' i dalje
Dominus Jesus 16 'istočne Crkve.. Sestrinskim Crkvama'
Enc. Ut unum sint 83 's pravoslavnim Crkvama'
KKC 838 's pravoslavni Crkvama'; 1399 'Istočne Crkve...' i dalje

Dakle, draga, Crkva je i katolička i pravoslavna. To KC kaže, ne ja.