Katolički odgovori

Početkom ove godine Međunarodna teološka komisija pripremila je dokument "Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj" u kojem analizira zaključke slavnog Nicejskog sabora 325. godine koje nam je donijelo "Vjerovanje" (koje molimo svake nedjelje na misi) i u kojem se pita: kakvo je Presveto Trojstvo koje se danas naviješta u Crkvi?

https://www.ks.hr/naslovnica/9062000-is ... xqChJcAlQZ

https://www.vatican.va/roman_curia/cong ... ea_en.html

Da , ove godine je veliki jubilej - 1700.godišnjica.
Na koncilu se formiralo prvo Vjerovanje , Simbol vjere većine kršćana
Na tom koncilu se normativno utvrdilo da je Isus Krist istobitan sa Ocem ( iste biti, odnosno da je Bog)

Nicejski sabor nam omogućuje da vidimo Krista u svoj njegovoj veličini- da je Isus uistinu Bog

Veličina Isusa - Spasitelja otkriva se i u preobilnoj punini ekonomije spasenja. Niceja predstavlja realizam djela otkupljenja. U Kristu nas Bog spašava ulazeći u povijest

Nicejska ispovijest vjere nije samo izraz krsne vjere, već je možda izravno proizašla iz krsnog simbola Crkve Cezareje u Palestini (ako vjerujemo onome što Euzebije kaže ). Dodana bi bila tri izraza: '...to jest, od biti Očeve', 'rođen, a ne stvoren' i 'istobitan s Ocem ( homoousios )'. Na taj se način s nadmoćnom jasnoćom utvrđuje da je onaj koji se 'utjelovio za nas ljude ... i trpio' Bog, homoousion tō Patri

Niceja je provjera pravovjernosti i danas...

Kažu:

23. Ne može se prikriti trenutna poteškoća vjerovanja u puno božanstvo i čovještvo Krista. Kroz povijest kršćanstva, pa čak i danas, postoji stvarni otpor prepoznavanju punog božanstva Krista. Isusa se lakše može promatrati kao učitelja koji uvodi druge u duhovni život ili kao političkog mesiju koji propovijeda pravdu, dok u svojoj ljudskosti živi svoj vječni odnos s Ocem. Ali postoji i velika poteškoća u priznavanju punog čovještva Krista, koji može iskusiti umor (Iv 4,6), osjećaje tuge i napuštenosti (Iv 11,35; Getsemani) pa čak i ljutnju (Iv 2,14-17) i koji, tajanstveno, ali istinito, ne zna određene stvari („samo Otac zna vrijeme...“, Mt 24,36). Vječni Sin odlučio je živjeti sve što jest zbog beskonačnosti svoje božanske prirode, koja prebiva u i kroz konačnost njegove ljudske prirode.

12. Otac također sve daje Duhu, koji je definiran pojmovima specifičnim i rezerviranim za božanstvo: 'Duh', 'Sveti' i 'Gospodin'. Kao što je Otac stvoritelj, a Sin Riječ po kojoj Otac stvara sve stvari, Duh se ispovijeda kao 'davatelj života'. Kao što je Sin rođen od Oca, Duh 'izlazi od Oca'. Izjave o Duhu namjerno odražavaju članak o Sinu. [18] Posljedično, Duh se može i mora štovati s Ocem i Sinom – to potvrđuje doksološki karakter Simbola.

13. Bitno je održati i božanstvo Duha kao 'trećeg' u Bogu i njegovu vezu s Ocem, kao i sa Sinom. Doista, čak i danas postoje poteškoće u razmatranju njega kao božanske Osobe same po sebi, a ne kao puke božanske ili čak kozmičke sile. Ponekad molimo Oca i Sina, izostavljajući Duha, suprotno molitvi Crkve, koja je uvijek upućena Ocu, po Sinu, u Duhu Svetom. Može se prepoznati pravedna važnost Euharistije, Djevice Marije i Crkve, a da se ne shvaća koliko su dragocjene upravo zato što im Duh daje život. [19] Nasuprot tome, drugi će dati središnje, čak i isključivo mjesto Duhu Svetomu, do te mjere da Oca i Sina guraju u drugi plan, što paradoksalno predstavlja oblik pneumatološkog redukcionizma, budući da je on Duh Oca i Duh Sina (Gal 4,6; Rim 8,9). Preobilna veličina Duha Svetoga izražena u vjeri u Niceji zaštita je od takvog redukcionizma.

https://www.vatican.va/roman_curia/cong ... ea_en.html

Evo Hrki za tebe:

Ali postoji i velika poteškoća u priznavanju punog čovještva Krista, koji može iskusiti umor (Iv 4,6), osjećaje tuge i napuštenosti (Iv 11,35; Getsemani) pa čak i ljutnju (Iv 2,14-17) i koji, tajanstveno, ali istinito, ne zna određene stvari („samo Otac zna vrijeme...“, Mt 24,36). Vječni Sin odlučio je živjeti sve što jest zbog beskonačnosti svoje božanske prirode, koja prebiva u i kroz konačnost njegove ljudske prirode.

Ne bi trebali ovu temu koristiti kao alternativu za onu koja vam je zaključana.

Kopitaru
možeš li ukratko opisati što ti vjeruješ o Duhu Svetom, zašto nam je potreban i gdje ga u Crkvi i svijetu (ili u svom životu) najviše doživljavaš?

Nicejski sabor je prvi ekumenski, na njemu je sudjelovalo puno više istočnih biskupa, nego zapadnih.. Razlikuje li se govor o Duhu Svetom danas na istoku i na zapadu?

Ovo je katolički forum i trebamo razgovarati s katoličke pozicije, a ne pozivati na raskolničku propagandu!

Ne implicira li ovaj komentar da je tema zaključana jer se o tome NE SMIJE raspravljati?
A na katoličkom smo forumu...
Nije li tema zaključana zbog neprestanih svađa koje stalno NETKO potencira?
I netko se stalno igra policajca i inkvizitora...

Na Nicejskom saboru nije bilo nikakvog raskola, tu su Istok i Zapad bili jedno, čak većina biskupa su bili s istoka, a Papa je priznao i prihvatio sve zaključke.. Teologija o Duhu Svetom s vremenom se počela razlikovati ( zbog različitih tradicija), oni su više naginjali duhovnosti i monaštvu, a Zapad razumskom shvaćanju.. Želja je Isusova da se raskol konačno prevlada i da ne bude neprijateljstva među kršćanima.. Da se zajedno slavi Uskrs kao u početku i da se prestane s (tradicionalnim) optužbama i sukobima.

Nicejsko- carigradsko vjerovanje je zajednički temelj...

Izgleda jednostavno pitanje ali kad treba govoriti na osobnom nivou onda je jako teško.
O Duhu Svetome vrlo malo znam i razumijem a pojam Boga doživljavam kroz Isusa. Tako da je Duh Sveti za mene Duh Isusov a također i Oca razumijem pod pojmom Isusov Otac.

Pitao sam na jednoj temi ljude što im prvo padne na pamet kad kažu Bog i zanimljivo je da većini Otac a nekima čak i Trojstvo.

Duha Svetoga i Oca možemo pojmiti po meni samo vjerom dok Isusa možemo na neki način opipati jer je kao i mi.

Ja bi zato ukratko i pojednostavljeno rekao da je Duh Sveti za mene Isusova i Očeva Ljubav koju osjećam kroz međusobni odnos.

Ovo što se tiče različitosti shvaćanja Duha Svetog mislim da generalno i u pravom duhu nema bitne razlike, postoje različitosti koje bi trebale biti na korist pa tako i famozni filiokve koji je po meni poslužio kao kamen spoticanja u određenom povjesnom trenutku i ako je postojao i puno prije i nije predstavljao neki veliki problem.

Ja osobno mislim ako je to zaista pravoslavnima najveći problem onda bi papa bez problema mogao vratiti početni simbol vjere po odlukama sabora i otaca koji su većinom istočni ali ako je to samo problem...

Kad razgovaram sa pravoslavnima branim filiokve a kad sa našim onda ističem prvenstvo Oca i pozivam se na nicejsko- carigradski simbol, čisto da se bolje upozna tema.

Meni je osobno bliže to da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina jer se time naglašava jedinstvo sve tri osobe odnosno i istina da je Bog jedan dok istočni vide to jedinstvo Boga isključivo po Ocu.

Slažem se s tobom da je Duh Sveti dosta nepoznata božanska osoba, a da je On ukratko "Isusova i Očeva ljubav" najbolje i najjednostavnije rečeno...
Čitajući Novi zavjet shvatila sam da bismo mi svi, nakon krizme, trebali "živjeti u Duhu" kako kaže sv. Pavao i dobro znati što to znači: tj. prepoznati Duha Svetoga u svakidašnjem životu, ali zbog razno raznih razloga krizma je za mnoge oproštaj sa Crkvom i sve se razvodnjava do razine formalnosti..

Dosta sam skeptična prema tendenciji da se kod nas teologija o Duhu Svetom ostavlja samo karizmatskim pokretima i njihovom načinu života i duhovnosti.
Prekretnica u mom životu je bila kad sam spoznala što je o DS pisao papa Benedikt: da se do Duha dolazi samo u Isusovoj blizini jer je On rekao: "...k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti." Mislim na Presveto Trojstvo.. Također i da čitajući Božju riječ dolazimo do Duha, jer Isusova riječ obiluje Duhom.
Duh Sveti je "ljubav Božja koja se prelijeva u srcima našim".
Duh Sveti "uvodi u svu istinu".
Duh Sveti je "branitelj i tješitelj".
"Gdje je Duh Sveti, ondje je sloboda."

Hvale vrijedne su i prošlogodišnje kateheze pape Franje o Duhu Svetom...
Nicejski simbol je zapravo vjera u otajstvo Presvetog Trojstva: kako su sve tri božanske osobe povezane u Jednom Bogu.. One se ne rastavljaju ni u molitvi ni u djelovanju, zato su mi dobri oni dijelovi (dokumenta s početka priče) gdje se govori o važnosti molitve Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijaše na početku tako i sada i vazda i u vijeke vijekova.
Kao što je Otac bio u početku, tako je i Sin od početka (prije utjelovljenja), a zatim i Duh Sveti je od početka...

Se si ti to lepo napisa prika moj! Ali probaj ti to utuviti čoveku koju je spreman izjaviti, citiram;







Ajde odgovori!

Jednostavno čovjek je naćitan.

kako su sve tri božanske osobe povezane u Jednom Bogu..

Ovo je po meni sporna točka odnosno različit način shvaćanja istoka i zapada ove vjerske istine.

Što za tebe znači da je Bog jedan?

Što je izvor ili nosilac jedinstva toga da je Bog jedan?

Mislim da je Bartolomej čovjek na mjestu.
Imate video susreta Pavla VI i carigradskog patrijarha Atenagore. Što mislite tko kome ljubi noge?
Kažem, Bartolomej se čini ok. Ali očito je previše ljudskoga u igri. Jer ako je bogočovjek postavio velikog svećenika na zemlji, onda se treba ozbiljno zapitati što ako je to istina.
Porfirije, intelektualac, slušao rok, duhovan, i izjavi da je Petar tipološko mjesto. Kao svatko se u tom liku može prepoznati. Da, samo to?

E, sad, sluga slugu Božjih, kako se još Grgur Veliki nazivao, ne može iz svoje kože. Što da KC radi? Da bude više ljudska ustanova,čovjeku po mjeri, a papa prvi među jednakima.

Ako je Isus Bog, a je. Ako je jednom čovjeku dao prvenstvo, a je. Ako ti razum kaže da jedan treba upravljati, a kaže. Onda bih se ja pitao, da sam pravoslavac, zašto se međusobno ne možemo skupiti na pravoslavni sabor?

Dakle, pitanje vjerovanja uključuje sve: vjeru u Boga i sve što Bog želi.
A to što Bog želi jest božansko, ne ljudsko. Kao što Petar mora proći kroz tu školu, tako i svatko, pa bio on i episkop, patrijarh. Ali tu smo na području križa.
I jedno je pitanje. Je li se Bartolomej usprotivio Kirilu radi ljudskih razloga, što je kod Porfirija suprotno. Ili Bartolomej slijedi poticaje Duha?