Kad one ne bi plasirale u medije tričarije iz privatnog života nitko za njih ne bi niti znao da postoje. No nije mi jasno zašto de-fakto savjetuješ ignoriranje takvih osoba uz formalnu molitvu za njihovo obraćenje.
Zašto ne napišeš neki savjet kako bi se trebale ponašati i koje bi im pobožnosti pomogle?
Kada bih imao priliku približiti se takvim osobama onda bi moj izbor poticaja za njihov rast u vjeri izgledao ovako:
1. savjetovao bih im da pogledaju svjedočanstva od Gorana Ćurkovića i Nevenke Curić kako bi se uvjerile kako Bog čudesno mijenja ljudske živote;
2. nakon toga da pročitaju životopis nekog od 'novijih' svetaca ili blaženika poput majke Terezije ili P.G. Frassatija;
3. da pročitaju evanđelje po Mateju ili Ivanu;
4. zatim bi im trebalo objasniti važnosti svakodnevne molitve i upoznati ih s ljepotom molitve krunice;
5. nakon nekog vremena trebalo bi ih uputiti u nauk KC, npr. da pročitaju Katekizam sv. Pia X, koji je jednostavan (u formi pitanja i odgovora)
6. i na kraju kada sve ovo prethodno usvoje usmjeriti ih na pristupanje sakramentima.
Sve to vrijeme trebalo bi za njih puno moliti jer ipak je Bog taj koji ljude mijenja, a ne mi, i sve raditi s puno ljubavi jer takve duše su često poput ranjenih životinja i samo blag pristup s puno ljubavi može ih okrenuti prema Bogu.