Katolički odgovori

Oni nisu šizmatici već punopravni dio Katoličke Crkve koju je osnovao Isus Krist i koju spominjemo u Vjerovanju.

I što na kraju kaže službena Crkva, može li se nazivati pravoslavce šizmaticima ili ne?

Kaže isto što i ovaj čovjek koji piše pod nickom JMertz1917 kaže;

Benedikta XIV. na sjednici Sv. Oficija 1752.: „Ne može se i ne smije se tako lako i tako općenito proglasiti da je komunikacija s krivovjercima u bogoštovnim činima zabranjena pravom u svim okolnostima“.[4]

Ublažavanje je nastupilo 27. ožujka 1957. Tada je Kongregacija sv. Oficija dala dopuštenje nuncijima i apostolskim delegatima da nekatoličkoj krštenoj djeci koja pohađaju katoličke škole i koja su bona fide mogu dati pričest.

Nakon Sabora valjanost sakramenata podijeljenih u Istočnim crkvama uopće se ne dovedi u pitanja:

Valjanost krsta, kako se podjeljuje u različitim istočnim Crkvama, nije uopće predmet sumnje. (…) U tim Crkvama sakrament potvrde (krizme) svećenik zakonito podjeljuje zajedno s krštenjem.[9]

Kada je u pitanju euharistija i bitna pitanja vjere, Direktorij, navodeći Dekret o ekumenizmu UR 14 i 15,[11] jasno govori:

Između katoličke Crkve i istočnih Crkava koje nisu s njom u punom zajedništvu, ipak postoji tijesno zajedništvo na području vjere. Štoviše „slavljenjem Gospodinove euharistije u tim pojedinačnim Crkvama gradi se i raste Crkva Božja“ i te Crkve, makar rastavljene, imaju prave sakramente, a poglavito, i to snagom apostolskog nasljeđa, svećeništvo i euharistiju.[12

U Dekretu o ekumenizmu, UR 15 jasno se priznaje valjanost euharistije koja se slavi u istočnim Crkvama. U istom se broju priznaju svi istočni sakramenti te se izražava duboko poštovanje prema načinu na kojem istočnjaci u bogoslužju, slave Blaženu Djevicu Mariju, te se izražava divljenje prema duhovnoj predaji istoka, osobito prema monaštvu. Zato su katolici pozvani to bogatstvo proučavati i cijeniti, što je preduvjet susreta i razumijevanja.


Glede euharistije, bitno je drugačiji stav Katoličke crkve prema kršćanskim zajednicama nastalim iz Reformacije. Te zajednice „nisu očuvale izvornu i cjelovitu bit euharistijskog otajstva navlastito zbog nedostatka sakramenta reda, one ipak – dok slave spomen smrti i uskrsnuća Gospodnjeg na Svetoj večeri – priznaju da se u zajedništvu s Kristom nazočuje život i iščekuje njegov slavni dolazak.“ (UR 22).

Na temelju spomenutih načela mogu se istočnim kršćanima, koji su u dobroj vjeri nalaze odijeljeni od Katoličke crkve, podijeliti sakramenti pomirenja, euharistije i bolesničkog pomazanja ako sami od sebe to zatraže i ako su pravo raspoloženi; štoviše, i katolicima je dopušteno zatražiti iste sakramente od onih nekatoličkih služitelja u čijoj Crkvi postoje valjani sakramenti, kad god to savjetuje potreba ili prava duhovna korist, a pristup je katoličkom svećeniku fizički ili moralno postao nemoguć.


U bilješci ovoga broja podrobnije se donose uvjeti za ovu praksu: 1) valjanost sakramenta; 2) dobra vjera i raspoloženje; 3) nužnost za vječno spasenje; 4) odsutnost vlastitoga svećenika; 5) isključenost opasnostî koje valja izbjegavati i [isključenost] formalnoga prianjanja uz zabludu.

OE 28 govori o zajedništvu u nesakramentalnim bogoslužjima:

Isto se tako na temelju tih načela i iz opravdanih razloga dopušta zajedničko sudjelovanje u svetim činima, stvarima i mjestima između katolika i odijeljene istočne braće.

Ovdje se radi o nesakramentalnim slavljima (communicatio in sacris extrasacramenatlis) kako se veli u bilješci samog dokumenta a to su:

Sveti čini. To su liturgijske ceremonije, ali uvijek nesakramentalne. Npr. može se prisustvovati euharistiji, ali bez pričesti (osim u gore spomenutim slučajevima), može se u tim bogoslužjima pjevati, čitati, biti kum ili svjedok…
Svete stvari. Katolici mogu posuditi ili ustupiti pravoslavnima liturgijske predmete, ruho, blagoslovljene stvari, blagoslovljeno ulje…
Mjesta: katolici mogu ustupiti svoju crkvu za pravoslavno bogoslužje, svoje groblje za pokop pravoslavnih vjernika i obratno.

3.1. Načelno
Katekizam katoličke Crkve[14] jasno ističe da je Crkva jedna, sveta, katolička i apostolska (br. 811). Nažalost, tijekom povijesti Crkvu su pogodili razdori u kojima su se neki odijelili od punog zajedništva Katoličke crkve (br. 817). Međutim, oni koji se danas rađaju u tim odijeljenim zajednicama ipak su pritjelovljeni Kristu i „s pravom se rese kršćanskim imenom“ (br. 818).[15] KKC naglašava kako je Kristova želja da dođe ponovno do jedinstva svih kršćana (br. 820). Za to je potrebno obnavljanje, obraćenje srca, zajednička molitva, međusobno poznavanje, ekumenski odgoj, dijalog i međukršćanska suradnja (br. 821).

Na temelju ovoga obično razlikujemo više stupnjeva bogoštovnog zajedništva:

Intercelebracija: slavljenje nekog liturgijskog čina, ne isključujući euharistiju, koji bi zajedno slavili dvojica ili više svećenika pripadnika Crkava koje nisu u punom zajedništvu. Sakramentalna intercelebracija nije dopuštena u Katoličkoj Crkvi. Naime, intercelebracija ne može biti put k jedinstvu, nego bi jedinstvo trebalo kao posljedicu imati intercelebraciju.
Interkomunija: kultno zajedništvo pri čemu jedna Crkva pripušta pripadnike duge (nesjedinjene) Crkve (kao vjernike) na svoje čine, uključujući i euharistiju. U određenim uvjetima do je dopušteno (u smislu spomenutih odredaba iz OE 27).
Otvoreno zajedništvo (communio aperta) – radi se o euharistijskom slavlju gdje u posebnim prigodama (npr. ekumenski susret) dopušteno članovima druge Crkve pristupiti euharistiji (ali to ne obvezuje na uzajamnost).[18]

Katolička crkva, dakle, u određenim okolnostima pripušta euharistijskom zajedništvu, bolesničkom pomazanju i sakramentu pokore vjernike drugih kršćanskih Crkava, ako imaju istovjetnu vjeru o tim sakramentima kao katolici, ako ne mogu doći do svoga službenika, te ako su pravo raspoloženi.[26] Međutim, ako se katolik nađe u takvim okolnostima, može te sakramente, naravno, tražiti samo od onih službenika pojedine Crkve čiji su sakramenti valjani, odnosno od služitelja koji je valjano zaređen.[27] To su praktično svećenici samo istočnih Crkava i Starokatoličke crkve, a isključeni su pastori Crkava nastalih iz Reformacije.

PC je šizmatička...pa zaključi onda dalje
KC nije donjela nikakvu doktrinalnu odluku gdje se mijenja definicije šizme!
Kao što je oko šizme doktrinalno vrijedilo napr. 1960 . godine vrijedi i danas

Ovi što ti donosiš , postaš danas nema veze sa šizmom o kojoj pričaš
Pričaš o zajedničkoj koncelebraciji, pričesti ...kakve to ima veze sa šizmom??

dok pravoslavne crkve ne priznaju autoritet pape KC do tada će biti šizmatičke...kratko i jasno

Mene zanima službeni stav KC a ne tvoj ili od Merza itd.
Činjenica jeste da pravoslavna crkva nije u formalnom jedinstvu a kako to službeno nazivamo to je predmet ove teme.

Mislim da ni jedan službeni dokument upućen PC ne počinje: sa braćo šizmatici...She'SMA the look nanana...

A zašto onda nas pitaš na ovoj temi?
Što ne pošalješ upit papi ili prefektu Dikasterija za nauk vjere

Kako sam kažeš ( vidi gore boldano) PC nije u jedinstvu sa KC i baš to službeno nazivamo : šizma!
Sve drugo je filozofiranje i izvrdavanje istine