|
Isus Krist se rodio, živio i djelovao na području Judeje i Galileje, koje su tada bile dio Rimskog Carstva.
Mjesto rođenja Isus se rodio u Betlehemu, malom gradu u Judeji (današnji Izrael/Palestina). Prema kršćanskoj tradiciji, njegovi roditelji, Marija i Josip, bili su iz Nazareta, ali su zbog rimskog popisa stanovništva putovali u Betlehem, gdje se Isus rodio. Mjesto odrastanja Isus je djetinjstvo i mladost proveo u Nazaretu, malom selu u Galileji. Nazaret je bio provincijsko mjesto, daleko od političkog i vjerskog središta Jeruzalema. Djelovanje Galileja: Veći dio svoje javne službe Isus je proveo u Galileji, propovijedajući, čineći čuda i okupljajući učenike. Gradovi poput Kafarnauma, Kane i Genezaretskog jezera često se spominju u Evanđeljima. Judeja i Jeruzalem: Pred kraj života, Isus je otišao u Judeju, a njegova najvažnija propovijedanja i sukobi s vjerskim vođama događali su se u Jeruzalemu. Raspeće i uskrsnuće: Isus je uhićen, suđen i razapet u Jeruzalemu pod upravom rimskog prokuratora Poncija Pilata. Kršćanska vjera tvrdi da je uskrsnuo treći dan nakon smrti. Geopolitički kontekst Judeja i Galileja bile su dio Rimskog Carstva, ali su imale određenu unutarnju autonomiju. Herod Veliki vladao je Judejom u vrijeme Isusova rođenja, a nakon njega regiju su podijelili njegovi sinovi. U Isusovo doba, Judejom je upravljao rimski prokurator, dok je Galilejom vladao tetrarh Herod Antipa. Dakle, Isus Krist je rođen u Betlehemu, odrastao u Nazaretu, a najveći dio svoje javne misije proveo u Galileji i Judeji, s kulminacijom događaja u Jeruzalemu.
U vrijeme Isusa Krista, otprilike između 4. pr. Kr. i 30. po. Kr., svijet je bio vrlo raznolik, a različite civilizacije razvijale su se u različitim dijelovima svijeta. Evo kratkog pregleda situacije u drugim dijelovima svijeta:
1. Rimsko Carstvo Mediteran i Europa: Rimsko Carstvo bilo je na vrhuncu svoje moći, kontrolirajući velike dijelove Europe, Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka, uključujući Judeju gdje je Isus djelovao. Car Tiberije vladao je od 14. do 37. godine po. Kr. Rim je bio centar političke, kulturne i ekonomske moći, s dobro razvijenim cestama, pravnim sustavom i urbanim životom. 2. Kina (Dinastija Han) Istočna Azija: U Kini je vladala dinastija Han, koja je bila u zlatnom dobu. Han Kinezi razvijali su trgovinu na Putu svile, povezivali Aziju s Europom i Bliskim Istokom, te su napredovali u znanosti, tehnologiji i kulturi. U to vrijeme, konfucijanizam, taoizam i budizam oblikovali su društvo. 3. Indija Južna Azija: Indija je bila pod vlašću dinastije Kušana na sjeveru i Satavahana na jugu. Budizam i hinduizam bili su dominantne religije, a budistički učenjak Nagarjuna počeo je razvijati Mahayana budizam. Trgovina začinima i svilom bila je ključna za indijsko gospodarstvo. 4. Amerika Mezoamerika: U Mezoamerici su civilizacije poput Maja i Zapoteka napredovale. Maje su razvijale kompleksne gradove, kalendarske sustave i astronomiju. Olmeci su već bili u padu, ali njihova kulturna ostavština bila je značajna. Južna Amerika: Na području današnjeg Perua, civilizacija Moche počela je razvijati svoju kulturu, poznatu po naprednoj keramici i sustavu navodnjavanja. 5. Afrika Sjeverna Afrika: Bila je pod kontrolom Rimskog Carstva, s važnim gradovima poput Kartage i Aleksandrije, koja je bila intelektualno središte (posebno poznata po svojoj knjižnici). Subsaharska Afrika: Kraljevstvo Aksum (na području današnje Etiopije) počelo je rasti, a Nubija (Meroe) bila je središte trgovine i kulture. 6. Europa izvan Rimskog Carstva Keltske zemlje: Keltski narodi živjeli su u Britaniji i Irskoj, s društvom temeljenim na plemenskim strukturama. Germanska plemena počela su se širiti prema zapadu i jugu. 7. Bliski Istok izvan Judeje Partijsko Carstvo: Na istoku Rimskog Carstva, Partijsko Carstvo bilo je velika sila, često u sukobu s Rimom. Kontroliralo je teritorije današnjeg Irana i Iraka, te je bilo ključna točka na Putu svile. 8. Sjeverna i Istočna Azija Nomadska plemena: Nomadski narodi, poput Huna i drugih stepskih plemena, dominirali su u sjevernim dijelovima Azije. Njihove migracije imale su kasnije veliki utjecaj na Europu. Dok je Isus djelovao u relativno malom području Judeje, svijet je bio bogat različitim kulturama i civilizacijama. Trgovina, religije, ratovi i kulturna razmjena oblikovali su globalnu povijest, iako su ti dijelovi svijeta bili često nepovezani jedni s drugima. Kako su nastala Evanđelja? Evanđelja su zapisi o životu, učenju, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Ona su napisana između 60. i 100. godine po. Kr., a tradicionalno se pripisuju Mateju, Marku, Luki i Ivanu.
1. Usmena predaja (30. – 60. g.) Nakon Isusove smrti i uskrsnuća (oko 30. g.), njegovi su učenici širili njegov nauk usmenim propovijedanjem. Apostoli i prvi kršćani prenosili su priče o Isusu, njegovim čudima i poukama izravno zajednicama. Budući da je većina ljudi bila nepismena, usmena predaja bila je ključan način širenja vjere. 2. Prvo pisanje Evanđelja (60. – 100. g.) S vremenom su kršćani počeli zapisivati Isusove riječi i događaje kako bi ih sačuvali za buduće generacije.
Markovo Evanđelje (oko 60. – 70. g.)
Smatra se najstarijim Evanđeljem. Pisano za kršćane u Rimu, pod dojmom progonstava. Kratko i dinamično, fokusirano na Isusova djela i muku. Matejevo Evanđelje (oko 70. – 85. g.)
Napisano za židovske kršćane. Naglašava kako Isus ispunjava židovska proročanstva. Sadrži detaljne Isusove govore, uključujući Govore na gori. Lukino Evanđelje (oko 70. – 90. g.)
Namijenjeno poganima (ne-Židovima). Ističe Isusovu ljubav prema siromašnima, ženama i grešnicima. Luka je također napisao Djela apostolska, koja opisuju širenje Crkve. Ivanovo Evanđelje (oko 90. – 100. g.)
Najkasnije napisano, teološki najdublje. Naglasak na Isusovom božanstvu i duhovnom značenju njegovih djela. Kako su se Evanđelja širila po svijetu? Kršćanske zajednice kopirale su i razmjenjivale rukopise
Nove crkvene zajednice primale su Evanđelja i prepisivale ih ručno. Grčki je bio glavni jezik ranih Evanđelja, što je pomoglo njihovom širenju. Misijska putovanja apostola i učenika
Sveti Pavao širio je Evanđelje po Maloj Aziji, Grčkoj i Rimu. Ostali apostoli otišli su u Egipat, Siriju, Indiju i druge krajeve. Progonstva i širenje Crkve
Rimski progon kršćana (posebno pod carem Neronom) natjerao je kršćane na selidbu, čime se vjera širila u nova područja. Prevođenje Evanđelja
Do 4. stoljeća Evanđelja su prevedena na latinski (Vulgata), koptski, sirijski i druge jezike. Konstantin i legalizacija kršćanstva (313. g.)
Car Konstantin Veliki legalizirao je kršćanstvo Ediktom iz Milana. Crkveni sabori (poput Nicejskog sabora 325. g.) pomogli su u standardizaciji Biblijskih tekstova. Širenje monaha i misionara
U srednjem vijeku redovnici su prepisivali i širili Evanđelja po Europi. Kasnije su misionari donijeli Evanđelja u Ameriku, Afriku i Aziju. Zaključak Evanđelja su nastala iz usmene predaje, zapisana od strane evanđelista, prepisivana i širena kroz propovijedanje, prevođenje i misijska putovanja. Danas su dostupna na gotovo svim jezicima i predstavljaju temelj kršćanske vjere diljem svijeta.
|