Jedino od koga ista očekujem sam ja sama.
Pa to nije baš OK, mi smo zajednica, Kristovo mistično tijelo i ta dimenzija Crkve je jako važna.
Nije bez veze to što zakon ljubavi ima samo dvije stavke: ljubi Boga i ljubi čovjeka.
Ne možeš se sama spasiti već samo sa svojom braćom/sestrama i kroz svoju braću/sestre.
Mogu li te pitati koliko ti je g i od kad si obracen? Evo ne mogu shvatiti ljude koji slusaju i trebaju Čovića?
Imam pedeset i par godina, nisam obraćenik, rođen sam u vjerničkoj obitelji i vezan sam uz Crkvu od kad pamtim sebe.
Formiran sam od strane par dobrih svećenika i za mene nikada nije prestao taj proces formacije.
I u ovim godinama me strašno fascinira koliko je Duh prisutan u našoj stvarnosti i koliko utječe na živote ljudi.
Volim čuti priče takvih ljudi, njihova svjedočanstva, strašno volim čitati i čuti razmišljanja drugih ljudi, pa i podijeliti svoja, naravno.
Nije samo Čović u pitanju, pratim na desetke kršćanskih podcasta, pročitam barem deset-petnaest knjiga duhovne tematike godišnje, susrećem se sa ljudima uživo.
To mi je svojevrstan kompas koji me pozicionira u duhovnom svijetu.
Naravno, to ne isključuje moju osobnu duhovnost, molitvu, periode tišine... sve je to dio vjerničkog života.
Pomodorstvo ti je upravo karizmatski pokret.
Sa ovim se ne mogu nikako složiti (mada se slažem sa tezom kako karizmatski pokret ima svojih opasnosti).
Povijest Crkve ima nekoliko zanimljivih faza i sada mi se čini kao da smo napravili puni krug, vraćamo se na prvu fazu, onu u kojoj je kršćanstvo marginalna društvena silnica.
Kada se u mislima vratiš u ta prva tri stoljeća kršćanstva, nije li ti fascinantno da je šačica od par tisuća ljudi, na potpuno nebitnom rubu carstva, uspjela preobraziti cijelo to carstvo!
Mnogim ateistima je samo to bilo dovoljno da otvore oči. Što je tu šačicu ljudi izdvajalo, što im je davalo snagu da glavu stave na panj? Postati biskupom u tom periodu Crkve je značilo garantiranu mučeničku smrt. Pa opet, Crkva je živjela, inspirirala, rasla, davala duhovne planine od ljudi... kao da usred brutalne pustinje neki cvijetić odolijeva svim uvjetima, preživljava i još se širi.
Prva Crkva je bila karizmatska Crkva, bila je prožeta Duhom, u prvoj Crkvi su duhovnici imali veliku ulogu, po Duhu i sa Duhom se molilo, liječilo, živjelo i umiralo, često i mučenički.
(usputno, topla preporuka za čitanje neobične knjige Davida Torkingtona "Mudrost kršćanskih mistika",
https://verbum.hr/mudrost-krscanskih-mistika-7253 )
A onda je Crkva dobila zaštitu carstva, krenula je druga faza i karizmatska Crkva se u kratkom vremenu pretvorila u institucionalnu Crkvu podjeljenu na Crkvu moći i Crkvu Duha.
Te dvije Crkve već tisuću i pol godina igraju neki čudan ples omotane jedna oko druge, ne mogu jedna bez druge, gotovo kao križ, jedna je horizontala u svjetovnoj moći, druga je vertikala u duhovnom svijetu. Valjda je tako moralo biti da se kršćanstvo proširi po svijetu i da Kristova učenja dođu u svaki kutak svijeta.
Treba pratiti znakove vremena. Danas svijet ulazi u postkršćansko razdoblje, kršćanstvo postaje slabo i prestaje biti silnica koja aktivno oblikuje društvo.
Iz nekog drevnog mraka na površinu opet izranjaju demoni koji su bili čašćeni u pretkrščanskom razdoblju. Nije to više ni skriveno, štovanja su poprilično javna.
Zbog toga mislim da će se i Crkva (u punini, i klerički i laički dio) morati vratiti u modus operandi prvih kršćanskih zajednica - ponovo postati karizmatska Crkva.
Dugo smo se oslanjali na instituciju i zanemarivali Duha, Bog je to dopustio i pokazao nam gdje nas je to odvelo. Neće tako moći dalje. Bar po mojem mišljenju.
O kakvom usputnom nedjeljnom krscanstvu pričas?
Nije to moja dosjetka. Kierkegaard je, razočaran mlakošću kršćana svojeg doba, zaključio kako su to "nedjeljni kršćani".
Oni koji odu na misu u nedjelju i tih sat vremena su kršćani, čim izađu iz crkve pretvaraju se u nešto drugo.
Mlakost je strašan, gotovo nepremostiv problem. Srčani ateisti i skeptici koji traže istinu će prije doći do istinske vjere nego mlaki nazovi-kršćani koji više ni ne znaju što su.
Nažalost puno je takvih.