Papa je danas objavio najavljenu, svoju četvrtu encikliku kojoj je tema Presveto Srce Isusovo. U ovom svijetu "kojem kronično nedostaje srca".
*U društvu – piše Papa – koje vidi umnažanje “različitih oblika religioznosti bez pozivanja na osobni odnos s Bogom ljubavi”, dok kršćanstvo često zaboravlja “nježnost vjere, radost predanog služenja, žar poslanja od jedne osobe do druge”, papa Franjo predlaže novo dubinsko proučavanje Kristove ljubavi očitovane u njegovom Presvetom Srcu i poziva nas da obnovimo tu autentičnu pobožnost, prisjećajući se da “u Srcu Kristovu možemo pronaći cijelo Evanđelje” : u njegovu Srcu se “konačno prepoznajemo i učimo ljubiti”.
Papa naglašava da je trenutno obezvrjeđivanje srca “rođeno u grčkom i pretkršćanskom racionalizmu te u pokršćanskom idealizmu i materijalizmu”, koji su preferirali pojmove kao što su “razum, volja ili sloboda”. I ne nalazeći mjesta za srce, “nije dovoljno široko razvijena ideja o osobnom središtu koje sve može ujediniti, odnosno ljubavi”.
LINKKako je papa Benedikt primijetio u jednom predavanju: pobožnost Srcu Isusovu našla se početkom 20. stoljeća u krizi, pod utjecajem biblijsko-liturgijskih stilova duhovnosti koji su prevladavali među teolozima i svećenstvom. Ono što je osobitost ove pobožnosti - njena je utemeljenost na afektivnosti, osobnoj povezanosti s Isusom, povezanost s uskrsnim otajstvom i Isusovim čovještvom. Sjajan članak pape Benedikta kod nas je preveden u knjizi "Gledati probodenoga" (Verbum).
Kako sam dosad letimično pogledala engleski prijevod nove enciklike čini mi se dobrim što je papa Franjo povezao ovu pobožnost s duhovnim naukom sv. Ignacija, s "malim putem" sv. Terezije od Djeteta Isusa, duhovnim savjetima Franje Saleškoga i mistikom Ivana od Križa. Njima dodaje duhovnost "malog brata Karla", sv. Charlesa de Foucaulta, svete Faustine i mnogih drugih svetaca koji su, putem objava ili drugačije, bili povezani sa Srcem Isusovim.