Katolički odgovori

Dakle potpuno sam bila u pravu kada sam tvrdila kako blagoslova kuća ima, samo ga se treba zatražiti. Brže vidim stvarnost ne zato što sam brza već zato što ste vi spori.

Jesi li ikad primijetila da ti manjka poniznosti, a brza si u samohvali?

Nisam savršena to je istina. Daće Bog pa ću biti bolja i brža.

Hrvatski se piše "Dat će Bog". Ukoliko si iz BiH, oprosti na smetanju i zanemari..

Zašto bi zanemarila ksenofobiju koja se javlja i kod onih s fakultetom

Ne, ovo je bez ikakve ksenofobije, ispričavam se ukoliko si iz Bosne i Hercegovine. U tom slučaju zanemari moje jezične savjete

Nemaš problema ja i tako ne držim do tvojih savjeta

Suze krijem, one padaju...

Evo opet o mojoj crkvi.
Već sam pisala da je svećenik izbacio ono nakon čitanja Evanđelja : Po riječima svetog Evanđelja izbrisali se vaši grijesi.
Da već odavno nema nakon Božića blagoslova kuća već napravi masovni blagoslov u crkvi. (Kaže, ako ga tko hoće privatno pozvati, može u svako doba godine).
Sad vidim, već drugu nedjelju, ne čita više spomen na mrtve (ljude kojima je datum smrti u narednom tjednu).
Pitala sam ga na facu zašto, nije ništa odgovorio (još).

Evo, ako mene pitaš, nijedno od navedenih djela nije prekršaj, samo običaj koji se može promijeniti. Da sam na tvom mjestu ne bih se uzrujavala. Niti moj župnik ne čita spomen na mrtve, samo za koga je misa koji dan - ali niti to nije obaveza, ako mu je lakše napiše na župni listić nakane, to je više nešto kao običaj.. Nema tu prekršaja.

Pa ne mora biti prekršaj ali je bez veze. Zašto ukidati nešto što postoji oduvijek? Ma nije mu stalo, odrađuje što mora. Najdraže mu je, mislim, kad ga pozovu na gozbu nakon pričesti/ krštenja/ krizme. Ima dobar terenac, valjda su mu to prioriteti. Radi da odradi do mirovine, već bi išao, ali ga nema tko zamijeniti. Ali, kakvi vjernici, takav svećenik. Da nije izbjeglica iz Bosne i slavonaca, ne bi bilo ni 10 tak ljudi. U onom mjestu gdje bih željela živjeti crkva uvijek prepuna.

Možda je i on postao malodušan ili pak je doživio svašta.. Čini se da nema u župi puno podrške, a protivnika vjerojatno ima. Ali ipak je i on dio Crkve, važan dio - ne i najvažniji - iznad svih nas je Bog i nemoj zaboraviti, što god on napravio ili možda tebe osobno povrijedio u nečemu, on je prvenstveno sluga Božji, istovremeno čovjek od krvi i mesa koji može pogriješiti. Crkva je i grješna i prije ili kasnije svi se mi pomalo razočaramo u nju.. Nisi li možda imala prevelika očekivanja od njega? Gle, i Ivančić i Nikić kažu da treba naučiti opraštati, a gdje bi to naučili u našoj crkvi kad bismo svi bili savršeni?

Ma da, znam. Tako je kako je.
Jednom je bio biskup Vidović, jednom Tonči Matulić, jednom mladi svećenik iz drugog mjesta. Kakva promjena.

Podsjećaš me na ono: koji je župnik najbolji?
Pa, susjedni... - A što je kod njega bolje?
- Pa sve je tamo bolje!
(Možda je najteže prihvatiti bližnje, ali - svejedno - ako ti nije daleko skokni malo i kod susjeda, tek da se malko osvježiš)

Nije baš tako. Imala sam prvo župnika koji mi nije legao. Bila sam dijete a on je imao (za mene) dosadan pristup. Nisam tad vjerovala u Boga a on me nije nimalo zainteresirao da se upitam. Kad sam već bila u pubertetu, pojavio se novi, mladi svećenik (iz istog mjesta kao prethodni) koji se pomučio oko mene. Naime, tad već odavno nisam išla u crkvu ni na vjeronauk. On me lovao dok sam se vrtila okolo sa vršnjacima (12- tak g). Uspio me "dobiti" i uz pomoć none u roku od 2-3 g primila sam krštenje pa krizmu pa pričest. On je znao okupiti mlade, učiniti da osnuju neki muzički sastav, išli smo njemu na intelektualne razgovore uz čašicu šerija. U kojima me ubijedio u postojanje Boga. Kako sve lijepo kratko traje tako i to. Došao novi, neki vlaj. Ništa od intelektualnih razgovora. Sve se raspalo. Nema muzičkog benda, mladi prestali dolaziti. Poslje njega došao svećenik iz istog mnesta kao prva dvojica. Isticao se po tome što je vezao kozu i vukao je fićom. I što je trovao mačke i pse oko župnog dvora. I što mi se obraćao na javnim mjestima da ne plaćam ništa crkvi pa da neću imati crkveni sprovod kad umrem. Odvratno biće. Nisam puno godina išla u crkvu, prisilila sam se ovih zadnjih nekoliko. Trebalo mi je puno snage, pisala sam o tome. Ovog svećenika znam od prije, kad je bio u drugom mjestu. Već sam napisala što mislim o njemu (inače, pročitao je u ovu nedjelju mrtve iako je izbrisao moje pitanje na faceu).
Dakle, nema nikakve veze u kojem je mjestu, dobar svećenik je dobar svećenik. Znala sam ih puno (pada mi prvi npm pok. Slavko Pavin). Išla bih za dobrim svećenikom i u drugo mjesto. Kao što sam išla nekad i za dobrim zubarom dok me nije otkantao, imao je previše pacijenata i tamo gdje je radio, mislim, nije bio privatnik. Kad nađeš nešto dragocjeno, ne puštaš ako ne moraš. Svećenik u mjestu gdje radim je bio isto izvrstan, tuga me uhvatila kad su ga makli. Plakao je on i mi na oproštajnoj misi. Ovaj koji ga je naslijedio nije mi legao. S prvim sam dogovarala ispovjedi kad bi mogao, u župnoj kući (ne volim u sakristiji). Nakon ispovijedi izlazila bih lagana, kao da me nebo dotaklo. Probala sam i s ovim, ali, ne ide. Muk i tišina, kad sam se zbunila pa ga zamolila da me propita, keže da on to ne radi. Idući put poslao me u sakristiju. Gotovo je bilo s njim. Malo poduže pišem, ali poanta je da ne znači da je bolji svećenik u susjeda.