znam da nisam, ne mogu tu etiketu prilijepiti na čitavu svoju osobnost. Nije to hir, nego više kao neka napast, kao da me Bog iskušava.
U "Oče naš"-u molimo
"ne uvedi nas u napast". Možda zvuči apsurdno, ali napast sama po sebi nije nešto loše, već realnost na ovom grešnom svijetu (kao i narav). Pristanak na tu napast je nešto loše, što zovemo grijehom. Ali odupiranje toj napasti, samu napast pretvara u kušnju. I jedini način na koji se mi grešnici možemo oduprijeti kušnji je uz pomoć Božju, kao što molimo
"nego izbavi nas od zla". To je nešto što ne možemo sami, već je Bog jedini koji nas može izbaviti i spasiti od zla. Tako napast kojoj se odupremo, uz pomoć Božju, posvećuje onoga koji joj se odupire.
"I natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe." (2Tim 2, 5)
Kao što nije grijeh biti sklon krađi (kleptomanija) već je grijeh ukrasti, tako i homoseksualnost kao sklonost (iako realna poteškoća) sama po sebi nije grijeh. Grijehom ju čini naš pristanak. Pristanak na razmišljanje o homoseksualnosti (grijeh mišlju) koji kroz neko vrijeme dovodi do situacija kada se misli mogu provesti u djela tj. smrtnog i protunaravnog grijeha; što je svojevrsna gradacija relativiziranja stvarnosti.
Kada je netko sklon npr. alkoholu bilo bi dobro da izbjegava situacije u kojima će biti u prilici konzumirati alkohol. Tako i netko tko ima sklonost ili naznaku sklonosti, bilo bi dobro izbjegavati teme i situacije, koje bi mu raspirivale (grešnu) maštu. Znači ne negirati raspravu i samopropitivanje, već to raditi na mjestima koja će ti više koristiti. Tako treba činiti i pri izboru onih od kojih očekujemo pomoć. Bilo da je riječ o psihologu (katolički psiholog neće imati isti pristup problemu kao drugi koji u prakticiranju homoseksualnih čina ne vidi problem) ili duhovniku (jedan će razumjeti tvoju patnju, kušnju i težinu križa koju nosiš; dok će te možda jedan drugi formalno otpustiti).
Više će ti koristiti ukoliko ti netko ovdje može preporučiti psihologa (stvarnog) katolika ili uputi na duhovnika (npr. don Stojića) već da ovdje o ovoj temi raspravljaš s nama koji nismo niti stručni, niti kopetentni. Jedino što ti stvarno možemo ponuditi bila bi molitva i podrška da ustraješ u ljubavi, da se priviješ uz Krista i u trenucima kušnje, sakriješ u Njegovo probodeno Srce. Budi svaki dan u molitvi, nedjeljom idi na misu, vodi redovan sakramentalni život (ispovijed-pričest), pokloni se Kristu u Presvetom Oltarskom Sakrametu, uzmi najdražu pobožnost ili devetnicu na čast Djevice Marije ili svoga sveca zaštitnika. I nemaš se čega bojati, jer
"tko je kao Bog"?
