|
Evo još malo...Inače, on je doktorirao na Gregorijani baš s ovom temom:
Michael Heinrich Weninger rođen 18. veljače 1951. u Bečkom Novom Mjestu. Bio je austrijski diplomat i rimokatolički duhovnik u rimskoj kuriji.
Mudrost. Snaga. Ljepota. Naslov disertacije monsinjora Michaela Heinricha Weningera, o kojoj sam ovdje već napisao, govori o pomirenju Katoličke Crkve i redovnog masonstva (Tesi Gregoriana – Series Spirituality, GBP, Rim, 2019., str. 523.). Sada iznosim i komentiram neke točke ove doktorske teze, koja je u cijelosti uzeta za redovno englesko (Ujedinjena velika loža Engleske, UGLE) i anglofilsko masonstvo (npr. Velika loža Austrije, GLvÖ). Monsinjor Weninger otkriva zanimljivu pozadinu: Kad je tadašnji rektor Papinskog sveučilišta Gregoriana (P. Francois-Xavier Dumortier, 2010.-2016.) Saznao da monsignor Weninger priprema knjigu o masonstvu, predložio mu je da dođe u Gregorianu kao doktorand i preda svoj rad kao disertacija na Institutu za duhovnost (str. 5.).
Cui prodest? Tko ima koristi?
Monsinjor Weninger zahvaljuje visokim uglednicima Velike austrijske lože (GLvÖ) i Ujedinjene velike lože Njemačke (VGLvD), koji su mu omogućili da pregleda materijal za svoja istraživanja. Među njima, želio bih se pozvati samo na Michaela Krausa (“MK”), bivšeg Velikog meštra GLvÖ, Georga Semlera (“GM”), trenutnog Velikog meštra GLvÖ, i Christoph Bosbacha (“CB”), Grand Gospodar VGLvD-a. Također zahvaljuje kardinalu Jean-Louisu Tauranu što je pratio njegovo djelo i duhovnoj subraći koja su također braća u masonstvu (str. 5-6). Monsignor Weninger izričito ne otkriva svoje masonsko članstvo, koje je objavljeno na engleskom masonskom web mjestu još 2014. godine.
Monsinjor Weninger tvrdi da su Crkva i redovno masonstvo kompatibilni s onim što naziva predrasudama i nesporazumima. Smatra da Crkva nije mogla razlikovati redovno i neregularno masonstvo (str. 8.-9.); želi pokazati (“objektivno”) da postoje temelji za potpuno pomirenje između Crkve i redovnog masonstva (str. 10., str. 451.-453.); pravo redovito masonstvo koje ima tri stupnja (str. 14) kao što su UGLE i GLvÖ; Slobodno zidarstvo nije tajno društvo, njegovi su rituali poznati (str. 27) i nemaju nikakve veze sa sotonskim, alkemijskim, čarobnim ili ezoterijskim obredima (str. 28., str. 63.); i konačno, masonstvo nije ni religija ni vjerska zajednica i nema dogmi (str. 436.). Ove me izjave ne uvjeravaju. Nažalost, monsinjor Weninger ne objavljuje rituale Velike austrijske lože u dodatku, niti ih detaljnije objašnjava. Osim toga, činjenica da je objavio doktorski rad na Institutu za duhovnost (a ne na Institutu za povijest) sugerira da je masonstvo ipak oblik duhovnosti. To zauzvrat otkriva nešto od suštinskog odnosa između redovne masonerije-ezoterijske magije, koju autor uzalud pokušava poreći ili barem umanjiti. Ipak, tu i tamo ostavlja neke tragove kad, na primjer, prizna:Masonski ritual čini unutarnju preobrazbu čovjeka eksperimentalnom i ne daje religijsko ili konfesionalno učenje (str. 30.). Masonska misterija je individualno i ritualno iskustvo masona u masonskom hramu (str. 31.-32.). Simbolično, masonska se loža proteže od istoka prema zapadu, od sjevera prema jugu, od zemlje do neba i od zemljine površine do njenog središta (str. 33.). Pa, središte zemlje. Tada monsinjor Weninger objašnjava da se mason u ritualu oslobađa od prostačkog svijeta i ulazi na sveto mjesto (“u fanum”, str. 33.). Svaki slobodni zidar vidi u formuli Velikog graditelja svemira, ime kojim masoni nazivaju Boga, Boga njegove religije (str. 33., str. 42.). S metafizičke točke gledišta, primjećujem da mason može svojim ritualima (kako nas razumije monsignor Weninger) doprinijeti savršenstvu čovječanstva te harmoniji i očuvanju svemira (str. 33.) i tako vršiti sektašku službu ili božanskog ili demiurgijskog (gnotičkog) djelovanja unutar inicijacijskog, simboličkog, simboličkog, simboličkog okvira. Masonska magija?Monsignor Weninger predstavlja tri stupnja s antropološkog gledišta kao simboličke faze poboljšanja čovjeka između braće i svijeta (str. 35.-37.) i priznaje da je Kantovo prosvjetiteljstvo do danas utjecalo na filozofske temelje masonskog ja -slika (str. 84.) i da postoje masoni (također iz GLvÖ) koji masonstvo smatraju kćrom prosvjetiteljstva (str. 85.).Prema autoru, okultisti su se sredinom 18. stoljeća infiltrirali u čisto masonstvo, ali to nije imalo nikakve veze s rozenkrojcerima, magijom itd. (str. 91.-96.). Weninger tvrdi da suvremeni masonski znanstvenici također isključuju da to dolazi iz duha i iz rozenkrojcerske, kabalističke, templarske tradicije (str. 108.). Prema autoru, “ezoterija” je iskustvo i unutarnja spoznaja o sebi, proces unutarnje preobrazbe (str. 109.-111.) koji neki masoni također mogu razumjeti u mističnom smislu (str. 111.). Weninger priznaje da su masonski rituali bogati “hermetičkim razmišljanjem” (str. 110.). Tada govori o okultizmu i magiji (str. 111.-112.), te da Katolička Crkva prepoznaje legitimne i djelotvorne čarobne radnje („Katolička crkva poznaje legitimne radnje magično-tajanstvenih, a time i čarobno učinkovitih djela“, str. 113.) kao egzorcizam i blagoslov (“egzorcizmi”, “formula blagoslova”, str. 113.), a tu “magiju Katolička Crkva nije i ne osuđuje”, (str. 113.).Da su to istine, imali bismo paradoks koji katolički mason (čak i svećenik) ne bi dočarao da je radio u loži (“Bratstvo slobodnih zidara, s druge strane, ne poznaje čarobne rituale, ne prakticira magiji, baš kao što okultizmu nije mjesto u masonskom radu “, str. 113.), ali dočarao bi ako bi sudjelovao u posebnim obredima ili blagoslovima Katoličke crkve (ili slavi ako je svećenik)! Ovo je primjer preokreta i ujedinjenja suprotnosti koji fascinira inicijativne krugove. Weninger potvrđuje da masonski rituali “oblikuju duhovni, intelektualni identitet, a ne slobodni ili okultni” (str. 114.); da je masonska inicijacija jednostavno primanje kandidata u masonstvo i da se ne odnosi na drevne misterije i nema religijsko ili mistično značenje, iako su neki masoni (ovdje autor citira G. Imhof, Kleine Werklehre) uvjereni u to (str. 178.).Kasnije sadrže vjerski relativizam ili indiferentnost (str. 240.). Ponavljam, s druge strane, da ritual inicijacije i superkonfesionalna religioznost masonerije zajedno predstavljaju poseban oblik magije: masonski obredi (npr. Prosvjetljenje, smrt-ponovno rođenje) sa simbolima i prizivima Velikom graditelju svemira (u kojem svaki mason vidi Boga svoje vjerske ili inicijativne “ispovijesti”) u svrhu osobnog zajedništva i univerzalnosti, koje niti biblijski Bog nije otkrio niti je potvrdila ili predložila katolička tradicija (dogmatska, doktrinarna, liturgijska i kanonska ). To je tvrdnja, kao u biblijskoj pripovijesti o zgradi kule u Babelu, koju nisu slučajno barem implicitno pohvalili engleski masoni s početka 18. stoljeća da se uspne na nebo. Pored toga, redoviti masoni, uključujući njemačko govorno područje, svjedoče o iluminatoru i ezoteričnosti masonerije i jasno daju do znanja da masonistička mistika obuhvaća one “znanosti” i “tradicije” (hermetika, kabala, magija …) iz kojih Weninger pokušava rasteretiti čisto masonstvo. Konačno, uvjeren sam da među izvorima redovnog masonstva koje je autor naveo (str. 497.-498.) postoje i neki (koji se nama “neupućenima” prešućuju) koji sadrže dublje razloge nespojivosti crkve i masonerije.Otac Paolo Maria Siano član je Reda franjevaca Bezgrješne (FFI); doktor Crkve smatra se jednim od najboljih katoličkih poznavatelja masonstva, kojemu je posvetio nekoliko standardnih djela i brojne eseje. Katholisches.info objavio:
Paolo Maria Siano,
|
Login
Registracija
FAQ
Traži
