Hvala ti, pokušat ću se informirati o tome...
Znači, Ivančić je svoj pristup zasnovao ne samo na psihologiji, nego i na teologiji i filozofiji, a područja do kojih je došao i nazvao ih "organi duhovne duše", zatim iz njih proizišle "duhovne bolesti" (u nekim papinim enciklikama nazvane "moralne patnje") teoretski zaokružio i zaštitio imenom "hagioterapija" da bi se razgraničio od ostalih psiho-teorija i učenja i da bi ih zapravo produbio u teološkom pogledu...?
Da. Naime, kad je Ivančić počinjao put hagioterapije, imao je podršku nadbiskupa Kuharića te su mu polazište bila saznanja neuroznanosti, antropološke medicine i logoterapije koje su otkrile da zlo i grijeh, laž i mržnja razaraju stranice mozga i antropološku duhovnu dušu.
Ivančić sam kaže da je hagioterapija model terapijske antropologije te u svojim knjigama često citira Haringa, Becka, Frankla, Amena.
Na početku knjige "Hagioterapija u susretu s čovjekom" kaže da je hagioterapija rezultat istraživanja filozofskih disciplina, neuroznanosti, teologije, fizike, biologije i psihologije.
Sjećam se da je meni najzanimljivije bilo čitati o epigenetici i činjenici da naš život ne zavisi o zapisima u genima, već o upisima koje stavljamo u gene.