
Ovo je zanimljiv redak iz Pavlove poslanice Rimljanima i treba ga tumačiti u sklopu njegove teološke misli.
Za Pavla je prije svega bitan Krist; stoga obrezanje ili neobrezanje, jedenje ili nejedenje ''zabranjene hrane'' nema nikakvog smisla, kao niti ostali obredni propisi, jer to vodi u Zakon, a po Pavlu Krist nas je od Zakona oslobodio. Stoga on dovikuje: Nedajte se ponovno u ropstvo, jer po Zakonu si rob. Pod Zakonom misli Stari Zavjet.
''Slabi u vjeri'' su oni koji misle da se askezom slijedi Krista.
Zanimljivo je kako već u Pavlovo vrijeme imamo začetke asketske duhovnosti u kršćanstvu. Sigurno da Pavao nema ništa protiv same askeze, ali ne kao model za sve ili kao neki ekskluzivni put prema Kristu.
Bezmesna i posna hrana potpora je celibatu. Nalazimo je u nekim Dalekoistočnim religijama, napose u budizmu. Budizam nastoji vegetarijanstvo proširiti na sve vjernike, ali su mu vjerni samo redovnici.
Zapadnom čovjeku vegetarijanstvo je predstavljeno na loš način – kao nešto što je apsolutno najzdravije. Uzmemo li u obzir naš tempo života i potrebu za ''jačom hranom'' kako bismo mogli normalno funkcionirati; hrana asketa i isposnika sigurno nije najprimjerenija.
Zanimljivo, da i životinje koje su čisti vegetarijanci u nekim slučajevima imaju prirodnu potrebu za proteinima iz mesne hrane. Tako kad se okoti mlado srne, zečice, krave… majka pohlepno pojede košuljicu s tek okoćenog mladunčeta. Svinja koja je svežder, ali ipak jede uglavnom biljnu hranu, kad okoti mlade, ponekad ima toliku potrebu ra proteinima da pojede vlastite mlade. Seljaci to znaju pa takvoj krmači odmah daju oveči komad slanine i ona prestane s kanibalizmom.
Manje je poznato da su strogi redovi, poput kartuzijanaca uglavnom biljojedi. Jedu tek ribu i jaja – namirnice koje ne opterećuju, a izvanredno dopunjuju hranu potrebnim sastojcima za zdrav način života. Stoga nije čudno da je među njima bilo toliko stogodišnjaka. Isto tako oni imaju samo jedan glavni obrok pa se organizam uz smiren način života može ''odmarati'', a duh uzdizati k Bogu.