crusader je napisao/la:
Ova mogućnost je naravno preteška da bi je ljudi uzeli u obzir, upravo zato jer nas je društvo uvjetovalo da mislimo kako su zločin, korupcija i nepoštenje "stanje kakvo jest" i da će uvijek biti ljudi koji žele zlostavljati, nanositi bol i iskorištavati druge. Religija je najveći propagator ovoga zato što podjela na „mi i oni“ ili „dobri i zli“ promovira ovu lažnu pretpostavku.
Problem s ovim stavom je što on u sebi sadrži unutarnje proturječje.
Slično ovoj izjavi vidimo i u budističkoj priči o kralju koji je gledao razne predstavnike raznih vjera kako slijepi pipaju pojedine dijelove slona, jedan kljove, drugi rep, treći stomak, četvrti uši itd. i svaki iz svog iskustva govori što osjeti i svađa se s drugima koji osjete neki drugi dio. Tj. oni su se svađali jer nisu razumjeli da govore o istome na drugačije načine.
Iako ova priča ima dosta svojih poklonika, njen nedostak je u tome što i ona ima svog
kralja koji vidi cijelu sliku ispravno i koji vidi da drugi ne vide dobro.
Ono što želim reći je slijedeće: i ovdje se "jasno vidi" da je uzrok problema u drugima (konkretno Religiji). Da nema religija, onda bi sve bilo ok. Samim tim što je upro prst na drugoga, s time je učinio upravo ono što prigovara Religijama (tvrdnju istinitosti). U trenutku kad je rekao: "da njih nema, bili bi dobro" tada je sam sebe doveo u kontradikciju.
Naime, ne može se drugome prigovarati vjera u istinitost vlastitog stava i vjera da drugi stavovi nisu ispravni, ako u isto vrijeme i mi sami to mislimo.
Dakle, argument: ni jedna vjera nije istinita jer su sve međusobno suprostavljene... nije dobar argument. Jer, iako može biti da nijedna nije istinita, isto tako može biti da jedna uistinu jeste istinita.
Ako čovjek vjeruje da ni jedna vjera nije istinita, onda u taj skup nužno mora uključiti i vlastitu vjeru (stav). A ako mi vjerujemo da nije istina niti ono što mi sami vjerujemo, to nas dovodi u situaciju da ništa ne smijemo misliti... to je dolazak do konačnog stupnja skepticizma u kojem sumnjamo u samu sumnju.
Dakle, da bi čovjek uopće bio slobodan od jedne takve paralize uma, on nužno mora vjerovat u postojanje jedne prave istine. A kad to vjeruje onda sam sebi oduzima pravo na korištenje argumenta: postoje različite vjere koje se svađaju, dakle, nijedna nije točna.
Dakle, to što različiti ljudi različito vjeruju, ne znači automatski da nitko nije u pravu.
A kad to shvatimo, onda smo postavljeni u situaciju da tražimo što to prava Istina jeste.
Citat:
U konačnici ispada da, da bismo promijenili stvari na bolje, moramo se pozabaviti izvorom problema. Trenutni sustav „kažnjavanja“ u društvu je zastario, nehuman, i neproduktivan. Kada serijskog ubojicu uhvate, većina ljudi skaču gore dolje i urlaju tražeći smrt te osobe. To vodi samo unazad. Društvo koje je uistinu zdravo, koje razumije što smo i kako su stvoreni naši sustavi vrijednosti, takvo društvo bi uzelo tog pojedinca i saznalo razloge koji se kriju iza njegovog ili njenog nasilnog ponašanja. Takve informacije bi se tada davale istraživačkom odjelu koji razmatra kako zaustaviti da se takvi uvjeti ponovo pojave u obrazovanju.
Vrijeme je da se prekine takav kolaž. Vrijeme je da se pokrene novi društveni pristup koji je osuvremenjen današnjim znanjima. Nažalost, danas je društvo još uvijek većinom bazirano na zastarjelim, praznovjernim dispozicijama i odlukama.
Ovdje je također prisutna jedna pretpostavka koja nipošto nije činjenica... da je grijeh posljedica neznanja i pomanjkanja svijesti. Mi često vrlo dobro znamo što trebamo činiti, no nismo uvijek spremni to znanje i primjeniti. Sv. Pavle kaže:
"
Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. 15 Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim - to činim. 16 Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. 17 Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. 18 Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. 19 Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio - to činim. 20 Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. 21 Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. 22 Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, 23 ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. 24 Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?" Rim 7:14-25Kriva pretpostavka ovog članka je da je svijest o slabosti istoznačnica sa prestankom slabosti. A to nipošto nije tako. Željeti činiti dobro je u mojoj moći, no stvarno činiti... nije. To je milosni dar čovjeku. Iskustvo jasno govori da mi ne činimo uvijek ono što bi htjeli činiti. Dapače, često činimo ono što nebi htjeli. Samo to iskustvo je dovoljno da se vidi pogreška u polaznoj pretpostavci ovog filma.
Dakle, još jednom... reći: "znati=činiti" je pretpostavka koja nije činjenica, već je dapače, činjeničnim stanjem opovrgnuta. I za to ne treba gledati globalno stanje svijeta, dovoljno je držati oči otvorene za nas same.