Giovi je napisao/la:
Da se vratimo temi, ne znam što si tu htjela reći u vezi pape Franje?
Evo još jednom: papa Franjo u gore citiranom govoru navodi kako svaki narod prima Božju objavu i tumači je u skladu s vlastitom kulturom, razrađuje ju, pročišćava, usustavljuje. To je rečeno u kontekstu teme međureligijskog dijaloga kad njegov sugovornik (rabin Skorka) opravdava religijski pluralizam i tome stavlja oprjeku u vjerovanju u jednu Apsolutnu istinu koja, prema njegovim riječima, vodi fanatizmu.
Papa Franjo je tu na tragu onih teologa koji u različitim kulturama diljem svijeta vide djeliće Božje objave i koji, na kraju krajeva, izjednačavaju "božansko" u ne-kršćanskim religijama s Bogom u kršćanstvu.
Papa Franjo slično zbori, u puno jačoj formi, u svojoj enciklici "Evangelii Gaudium" (115 - 118). Za njega je kršćanstvu pogodna multikulturalnost i od evangelizacije traži samo "bit", središte Evanđelja. To središte on odvaja od svake kulture, opravdavajući svaku kulturu kao pogodno tlo za širenje kršćanstva.
Enciklika GS (koju Giovi gore citira) jasno kazuje naprotiv da se Bog objavio
svome narodu, tj. jednom narodu, ali navodi i nešto što su kasnije mnogi teolozi iskrivljeno tumačili i zbog čega je papa Benedikt XVI. zapravo napisao "Dominus Iesus" - encikliku o spasenjskoj univerzalnosti i jedincatosti Isusa Krista i Crkve.
(Ako se sjećate, papa Franjo je kao kardinal bio dosta kritičan prema toj enciklici i mislio, kao i mnogi drugi, da Benedikt pretjeruje i da je suviše nazadan i konzervativan.)
Što se tiče kultura svijeta, danas se voli zaboravljati da je suprotnost kršćanskoj kulturi zapravo - poganska kultura koja ima razne oblike diljem svijeta. Kršćani vole zaboravljati da se zapravo sustav vrjednota (koji je za neke duboko na iracionalnoj bazi) nalazi u temeljima neke stvarne kulture i skloni smo prihvaćati sve ono što je egzotično i što ima pridjev "božansko" kao doslovno Božje. Čast iznimkama koji u tome prepoznaju zamku new agea i novog poganstva. Skloni smo velikodušno prihvaćati novu kulturu (npr. urbanu, alternativnu) ne promatrajući je u vjerničkom ključu (iza kulisa bismo mogli vidjeli svašta: čisti hedonizam, animalnost, pretjeranu seksualizaciju, potrošački mentalitet, crnilo, pobunu protiv Boga, autodestruktivnost - što je sve oprječno Bogu i, iako naizgled svjetovno, ima duboke poganske korijene).
Zašto su mnogi redovnici i redovnice nakon 2. vatikanskog koncila otišli istraživati druge religije i tražiti u njima "božanske tragove", tragove Božje objave, povezivajući kršćanstvo s nečim što je samo naizvan "drugačija kultura", a iznutra poseban razrađen religijski sklop? Uvodili su u kršćanstvo transcendentalnu meditaciju, zen, druge istočnjačke prakse. U Latinskoj Americi olako se gledalo na korištenje "narodnih ukrasa", zapravo amajlija starih, narodnih božanstava (ponekad i uz bok Kristu). Netko im je to dao za pravo.
Dobro je Sara rekla da Učiteljstvo nije nikad precizno odredilo koliko koja kultura sadržava Objave, jer su se sva dublja teološka istraživanja vraćala na isto - prema novotarijama bili su redovito restriktivni i uvijek su se vraćali na ono staro. Stara, iskušana praksa više je odgovarala teologiji kršćanstva nego multikulturalnost. Stoga dokumenti Učiteljstva (točnije Kongregacija) nikad nisu bile popularne među onima koji vole eksperimentirati. Vjeroučitelji inače, danas mi se čini, nekako zaobilaze novije teorije kulture koje govore koliko se ispod površinskog (vidljivog) sloja neke nove kulture krije skrivenih religijskih (duhovnih) vjerovanja.