Katolički odgovori

Hvaljen Isus i Marija!
Evo u knjizi "Svjetlo svijeta" papa kaze da on nije mistik. A tko je zapravo mistik? Kakve on ima karakteristike, kako ga se prepoznaje? Jesu li to ljudi koji svoj zivot posvecuju dubokoj meditaciji, spoznaji, kontemplaciji, molitvi? Mozda neke redovnice/redovnici u samostanima zatvorenog tipa? Evo to je moja slika mistika pa me interesira da li sam blizu istini. Hvala!

Jedna interesantna definicija:

Misticizam (prema grčkom μυστικός, tajanstven) je ekstatično stanje u kojem se u unutrašnjem osjećaju pojedinca objavljuje neposredna božja prisutnost. Misticizam je i vjerska doktrina, koja tajanstveno iskustvo sjedinjenja s božanstvom pretpostavlja svakom racionalnom uvidu. Mistik je produhovljena osoba koja vlastitim naporom, kroz doživljaj neposredne božje prisutnosti, dolazi do spoznaje o postojanju Boga.

Danas se sve više govori o “iskustvu Boga”, “susretu s Bogom”, a pritom je teško riječima objasniti na što se točno misli i gdje je osoba zapravo “pronašla” Boga i na koji način. To može biti molitva, jak doživljaj ispunjenosti, doživljaj milosti. Čovjek koji traži Boga nije imun na to da Ga traži čak u vlastitim osjećajima, u podsvijesti ili u psihološki intenzivnim trenucima. Isto tako, onaj tko traži Boga više u vlastitom iskustvu i individualnom tumačenju negoli u Objavi može biti doveden na stranputicu.

Onaj pak koji traži i nalazi Boga u Riječi (Svetom pismu), liturgiji i sakramentima može za sebe reći da je kršćanski mistik. Ipak mnogi izbjegavaju svrstati se u mistike, pa tako i Papa, jer osim što je kroz povijest taj fenomen pratio loš glas „bježanja od svijeta“, prevelikog subjektivizma i pojave lažnog misticizma, Bog se može otkriti i spoznati na jedan puno sigurniji način, a to je učenje o vjeri. Papa je bio profesor teologije i to je bio njegov put spoznavanja Boga.

Odakle ti definicija?
Bog se u povijesti spasenja uvijek ljudima objavljivao na razne načine, pa mi nije jasna ova priča o vlastitim naporima ili učenju da bi se spoznalo Boga. Postojanje Boga se može spoznati razumom, ali baš da bi netko samim učenjem o Bogu spoznao Boga mi je malo nejasno, kao da bi učenjem o tome što treba raditi s djetetom mogao zamijeniti odgoj djeteta. Teorija bez prakse ko kola bez akse. Može pomoći, ali bez prakse je to malo i ništa. Mislim da je svaki vjernik zapravo mistik, a da se u svemu najviše mistificira pojam 'mistik' jer zvuči tajanstveno, čarobno, cool...kao da bi neki mistik bio nešto više nego svaki drugi vjernik. U svemu tome mislim da ima želje za uzdizanjem i izdvajanjem, kako si i spomenula ('bježanje od svijeta'), ali ne toliko od svijeta koliko mislim da se radi o izdvajanju od ostatka zajednice vjernika.

Ne slažem se baš sa tim da je svaki vjernik mistik jer su u prošlosti takvima smatrani samo oni koji su na visokom stupnju kontemplacije i molitve imali posebna iskustva, poneki i mistične darove.
Mistika ne znači isto što i molitva.
Mistika ne znači isto što i pobožnost.
Tražiti mistična iskustva, a premalo poznavati istine i otajstva vjere – čini mi se pogrešan put.

Zar i onaj koji je na visokom stupnju kontemplacije i molitve nije zapravo običan vjernik?
Nisi mi odgovorila na pitanje otkud ti definicija. Pitao sam zato jer se u njoj krije jedna opasnost, a ta je ovo 'tajanstveno iskustvo sjedinjenja s božanstvom' koje nije kršćansko, jer u kršćanstvu Bog uvijek ostaje Bog a čovjek, vjernik, mistik, uvijek ostaje čovjek. Nema tu nikakvog sjedinjenja u smislu poništenja ičijega identiteta kakvoga ima u religijama istoka.
Otajstva vjere i ne možemo poznavati samim tim što su otajstva (tajne). Istine vjere je dobro poznavati, ali njihov uredan popis i pridržavanje ne može nadomjestiti iskustvo vjere, jer da može vjera bi bila matematika.

Ma da!

Nauk triju putova:
1. pročišćenje
2. put prosvjetljenja
3. put sjedinjenja

Pogodi, iz koje je to religije?

Navedena definicija misticizma je općenita, jer i u drugim religijama postoji pojam mistike.
Stoga zaista treba naglasiti razliku između kršćanske i nekršćanske mistike.
Kršćansko mistično iskustvo je Božji dar, a nekršćanski mistik daje veliku važnost tehnikama i ljudskom naporu kako bi dosegao stanja sjedinjenja.
U tom sjedinjenju kod kršćanskih mistika ne poništava se vlastiti identitet, već je to sjedinjenje s Božjom voljom gdje čovjek zadržava svoju narav.
Takvo sjedinjenje s Bogom nije zatvoreno, već je nužno usmjereno na odnose s drugima i preobrazbu svijeta.

U vezi nužnosti mističnog iskustva, K.Rahner je izjavio onu poznatu rečenicu: "Pobožan čovjek sutrašnjice bit će mistik, onaj koji je nešto iskusio, ili ga više neće biti."
Međutim ne treba svako kršćansko iskustvo definirati kao mistično, uostalom razlika nije u sadržaju iskustva već samo u načinu i intenzitetu iskustva.
Svi kršćani, koji dublje žive svoje jedinstvo s Kristom, pa i ljudi bez mnogo naobrazbe, sudjeluju u misticizmu kao dubokom jedinstvu koje su primili u krštenju i izražavaju ga u svom životu, samo na drugačije načine. No kad se govori o mistici govori se o posebnom načinu i intenzitetu tog iskustva i taj pojam ne treba razvodnjavati.

Sve se slažem. Zato se ne treba loviti za riječi mističarke ('put sjedinjenja') nego za njihovo značenje. Znano je da je i sveti Ivan od Križa bio od Crkve zatvaran i sumnjičen zbog panteizma jer u ovim stvarima je lako iskliznuti iz tračnica.



Pa eto, moje pitanje o tome je li zapravo i mistik običan vjernik (odgovor mora biti: jest, i mistik je običan vjerni kao i svi ostali) je potpuno na tragu ove Rahnerove rečenice, a možda u svemu ima nešto warholovštine, pa kao što je moderna umjetnost postala pristupačna masama, a nekada je bila rezervirana samo za elitu, tako ova rahnerova rečenica otvara mistiku svim suvremenim vjernicima. Meni se ovdje postavljaju dva pitanja. Jedno je mjerljivost intenziteta iskustva a drugo položaj mistika u crkvenoj hijerarhiji.
Što se tiče intenziteta iskustva ostaje nam vjerovati ili ne vjerovati ljudima koji tvrde da doživljavaju nadnaravna iskustva, i tu postoji široko polje za manipulaciju i sigurno se vjernicima nude mnogi lažni i nepravovjerni 'mistici'. Crkva mistike obično valorizira nakon smrti pa vjernik često puta ima osjećaj da 'tu nešto ne štima' i da se bolje odmaknuti. Sjetimo se kako je bilo sa sv.Piom i kako je sad s vlč. Sudcem. Htio ne htio vjernik se pita čini li nešto nedopušteno kad se petlja u seminare toga svećenika (govorim o vremenu kad su bili dopušteni u RH i BiH) budući su oko svega tolike protivštine. S druge strane, uvijek kad se probija nešto veliko javljaju se i velike protivštine jer Sotona podivlja, pa je tu teško razlikovati duhove, posebno jer je potrebno uzeti u obzir i svačije ljudske nesavršenosti.
Time sam se dotaknuo i položaja mistika u odnosu na crkvenu hijerarhiju. Očito je da će u svakom vremenu mistik protresti neke ustaljene tokove i da će hijerarhiji (koja je redovito troma) 'samo stvarati probleme'. Ima tu još jedan moment koji je možda zanemaren. Crkva u novije vrijeme koristi taktiku približavanja onima koji nisu u Crkvi ali dijele neka vjerovanja s katolicima. Kod pravoslavaca, primjerice, postoji 'institucija' mudrih mistika (stareca) i to u jednom rasklapanom sustavu kakvo je pravoslavlje donosi stanovitu koheziju, dok u Crkvi stvara pomutnju i pokušaj diobe autoriteta. S te bi strane rahnerova rečenica o svakom (ozbiljnom) vjerniku kao mistiku više odgovarala duhu Crkve, posebno stoga što ugledanje na pravoslavlje može biti opasno jer pravoslavlje i duhom i položajem graniči s panteistima od kojih je logično i preuzelo i neke prakse.

Poslanice sv. Pavla i Evanđelje po Ivanu govore o sjedinjenju; na pameti mi uopće nisu ni istočnjačke religije niti opasne misli ni sumnjive namjere…

„Živim, ali ne više ja, nego živi Krist u meni!“ (Gal 2, 20)

"Ako ostanete u meni i ako moje riječi ostanu u vama, tražite što god hoćete, i bit će vam.” (Iv. 15:7)

Paralela s Istokom može na određeni način biti spoznaja o samo-odricanju („Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi! – Lk 9, 23), i to ne treba podcjenjivati, samo što je u kršćanstvu riječ o objavi Božjoj koja ne zatvara čovjeka prema unutra, nego ga vodi prema “van” (ek-staza), prema Bogu i bližnjemu.

Papa u jednoj svojoj katehezi spominje Trostruki put:

Postoji također druga rasprava svetog Bonaventure u kojoj se, pod drugim vidikom, tumači nutarnji hod koji vodi k jedinstvu s Bogom. Naslov joj je Trostruki put. On govori o tri puta koja čovjek mora prijeći i, premda ih Bonaventura razlikuje, smatra da nije riječ o tri uzastopne, već istodobne etape, koje idu ukorak jedna s drugom. Ti putovi su put pročišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja.

Prvu karakterizira borba protiv grijeha, putem ispita savjesti, razmatranja o vječnim dobrima i muci koju je podnio Gospodin, "Krist koji je umro za mene", kaže sveti Bonaventura; na tome putu pročišćenja, duša prianja također asketskom vršenju kreposti, prije svega poniznosti. Na putu prosvjetljenja, duša upoznaje i slijedi Krista sa zanosom i predanošću, zahvaljujući snažnom molitvenom životu, korištenju darova Duha, nasljedovanju Krista i pobožnosti Presvetoj Mariji. Na kraju, put sjedinjenja, jačan prije svega euharistijskim životom, vodi čovjeka k iskustvu Boga, u kojem se stapaju mudrost i ljubav, kontemplacija i milina, dajući, na neki način, čovjeku predokus blaženstva vječnog života.

Ta razdioba duhovnog života koja je usmjerena k postizanju mističnog života, koju su prije Bonaventure zastupali i neki drugi autori, postala je klasična u kasnijoj duhovnoj literaturi. Ona pruža trajno valjan opis za sve one koji žele napredovati na svom putu osobnog posvećenja.
http://www.vatican.va/holy_father/bened ... 10_hr.html

A u KKC mistika se spominje u odlomku o kršćanskoj svetosti:

2014 Duhovni rast teži za sve intimnijim sjedinjenjem s Kristom. To se sjedinjenje zove "mistično" jer po sakramentima, "svetim misterijima", sudjeluje u Kristovu otajstvu a po njemu u otajstvu Presvetoga Trojstva. Bog nas sve zove u to intimno jedinstvo s njime, iako se samo nekima daju posebne milosti ili izvanredni znakovi toga mističnoga života kako bi se očitovalo da je nezasluženi dar koji je dan svima.
http://www.katolici.org/katekizam.php?a ... di&id=1414

Ne slažem se s tvrdnjom da mistik hijerarhiji „samo stvara probleme“, dapače, ako su na svetost pozvani svi, onda su i na mistiku pozvani svi. Ali to ne čini sve vjernike umah misticima, kao ni svecima.

„Karizmatska mistika“, ako tako možemo sklopiti sintagmu, još uvijek traži svoj put. Mi bismo kao vjernici trebali biti upućeni da su stigme, objave, levitacije, predskazanja, komunikacije s umrlima i sl. oznake i predmeti također i drugih religija, kao i new agea, a još je veliki mistik i učitelj duhovnosti sv. Ivan od Križa zapisao da „izvanredne milosti“ ne bismo trebali željeti ni težiti za njima, one su ionako čisti Božji dar odabranima.

Drugi puta ćemo o još nečemu: o povezanosti psihofizičke konstitucije (slabosti) pojedinaca i njihove sklonosti „mistici“. Rastrojenosti, manija proganjanja, pretjerana emotivnost i slične pojave, za koje nisu krivi sami pojedinci, već to Bog dopušta iz sebi poznatih razloga…

Svi mi volimo misliti o sebi da su nam na pameti samo dobre namjere i pozitivne misli, ali nebitno, raspravljamo. Možda si u pravu a možda i nisi.
Baš mi je zanimljivo da si se pozvala na riječi svetog Pavla. Što bi one značile, da je Pavao u tom trenutku poprimio Kristovu narav a ne da se Krist s njime pomiješao, ušao u Njega i osobno živi umjesto njega? S ovim je povezano pitanje što se događa s Tijelom Kristovim kad uđe u nas. Kad prestaje biti Tijelo Kristovo? Ili ne prestaje po tebi?
Na drugom mjestu čitamo kako Isus kaže da tko učini nešto ovim najmanjima da je Njemu učinio. Ta ne znači to da su oni osobno postali Isus Krist nego to mora biti parabola.
Isto tako, ovo ostati u Njemu je nešto drugo. U Njemu živimo, mičemo se i jesmo. Ali smo i dalje mi, ne postajemo On. Možemo poprimiti tek Njegovu narav.
Svakako tvrdim da se kod ovoga sjedinjenja radi tek o poprimanju Isusove naravi, ulaženja u Njegovu volju. Kod pravoslavaca postoji izraz 'oboženje' i 'pobožanstvenje'. Meni kad ih čujem nešto zvoni na uzbunu.


Nije to moja tvrdnja, nego dojam kad vidim prečesta trvenja između nužnosti da pojedinci karizmama protresu stvari i najčešće reakcije na to njihovih nadređenih. Mislim da će uvijek biti tako te da je dobro tražiti balans između karizme i institucije. Čak mislim da je dobro mistike malo 'spustiti na zemlju' i vidjeti jesu li pravi ili lažni mistici, ali u granicama korektnog ophođenja.


Čekam taj drugi put. Je li s ovim povezano pitanje o tome koliko su mnogi pojedinci koji nisu ostvarili svjetovne ambicije u većem postotku skloni i mistici i traženju čudesa?

Ako imaš nešto konkretno vezano za katoličku mistiku napiši. Ove razlike s pravoslavcima nisu baš toliko uključive. Veže nas ipak ona zajednička baština starih crkvenih otaca i Apostolska tradicija.


Drugi put, možda na nekoj drugoj temi, da ovdje ne usitnjavamo temu.