Katolički odgovori

Malo mi je neobično da se navodi prezime toga čovjekau 13. stoljeću. Prezimena se u to doba vezuju samo uz plemiće, a ne uz pripadnike prostoga puka. Ako je bilo plemić, tad se morao kartati pred crkvom javno, prkosno i namjerno, s nakanom da sablazni javnost. Svjesno i proračunano. Nije samo ubijao vrijeme prosjačeći i dokoličareći.

_________________
Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! (Gal 6:7)

Poznam aktera: Konac II. svjetskog rata. Partizanski brodić na pramcu mitraljezac. Vidjevši križ "osječe" rafalom po križu i otpadne desni krak križa. Ulaze u luku mitraljezac spazi u moru nekoliko ručnih granata. Baca se u more, zaroni.. eksplozija ..po svemu on je trebao biti mrtav. Ne, odsječena mu desna ruka, baš u visini gdje je on odsjekao desnu stranu križa. Dosta poslije rata me pita: Don Ivica, zašto baš desna ruka.. odgovorio sam: "Ti to znaš" (umro je primivši sakramente umirućih!)

Umro je primivši sakramente umirućih? Valjda razulijem. A je li se spasio?

_________________
"Pravedan čovjek koji se boji zlog čovjeka gori je od nevjernika!"

to nitko na zemlji ne zna

Ok, ajmo preformulirati pitanje.. je li se mogao spasiti?

_________________
"Pravedan čovjek koji se boji zlog čovjeka gori je od nevjernika!"

i je i nije to nitko ne zna,sve ovisi o njegovoj odluci u smrtnom času

O čemu vi raspravljate, o stvarima koje ništa i ni u čemu ne ovise o nama već o Svevišnjemu, koji za sebe govori "Moje misli nisu vaše misli i moji puti nisu vaši puti" A Isus reče: "Da će radost na nebu biti velika za svakog grješnika koji se obrati." Naučite i shvatite: Dotični je učinio na zemlji korake (sakramente umirućih) kojima je ukazao kajanje.. Ostalo vjerujmo u Božju pravdu i ljubav. Bit će to mnogo bolje za nas i za čitatelje!

Da. To je točno.

_________________
"Pravedan čovjek koji se boji zlog čovjeka gori je od nevjernika!"

Da, zanimljiv primjer kako Bog patnju i zlo može preokrenuti na dobro. To je zato što jedini Bog može predvidjeti puno poteza svačije životne partije unaprijed. Mi to ne možemo.

_________________
Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! (Gal 6:7)

Oprosti, ali to se meni cini potpuno nepravedno. Sto se zla tice, individualizacija krivnje je jedina pravedna stvar. Ne mozes mi reci da je u redu ako u poplavi pogine cijela obitelj s djecom i ako su bili primjerni gradjani i vjernici, samo zato jer zive u drustvu koje je po katolickim kriterijima nemoralno. A sto je s ateistima ili pripadnicima druge vjere koji su takodjer primjerni gradjani, a "kaznjeni" su smrcu (znaci ne mogu biti spaseni)?
A zasto Bog ne moze stvarno biti agencija za krpanje ljudskih promasaja? Bilo bi pravednije. Ili ako to ne zeli biti, zasto ne suditi poslije smrti za izbor pojedinaca bez "zbirnih kazni" snage atomske bombe? Zar treba osloboditi 100 kilotona energije na jedan grad zato jer su tamo gradjani tolerantni prema geyevima, a oni se ne srame onoga sto jesu po svojoj prirodi?

Ne razumijem kako vjernicima to ne predstavlja problem.

Očito bi ti boga, a ne Boga. Ako čovjek ne poštuje činjenicu da je ograničeno, stvoreno biće, nego želi propisivati što je dobro, a što zlo ne prihvaćajući poslušnost Stvoritelju, onda sam tovari zlo na svoju glavu. Kako živimo svi zajedno, sve i dijelimo. Tvoje ideje o tome kako bi Bog trebao postupati svode Boga na uporabnu vrijednost koja služi čovjeku prema njegovim željama.
A o konačnom Sudu ne bih, jer je on pojedinačan i tu svaka osoba odgovara za sebe, a ne dijeli zajedničku "sudbinu" kao na zemlji.

S ovim bi se uglavnom složio.
Ali mislim da bi mogli reći za pojedinca koji je prije svoje smrti iskazao kajanje i primio sakramente sa sigurnošću da se spasio.
Normalno da sud dajemo Bogu u konačnici.
I nisu naše misli Njegove misli. Ali, za to se Isus već pobrinuo. Zato je i došao na zemlju da bi nam se u potpunosti objavio i ne dopustio nama da Ga mi tumačimo kako nam je volja, i zato nam je ostavio Crkvu s Petrom na čelu, da ga ni kada On ode ne tumačimo kako nam je volja.
A Crkva nas uči da su nam u ispovijedi oprošteni grijesi ukoliko je valjan sakrament pa makar bilo i nesavršeno kajanje (po svemu sudeći bio je valjan u dotičnom slučaju koji se komentira).
Znači kazati da postoji mogućnost da se osoba (koja se ispovijedi pa umre) nije spasila bilo bi suprotno nauku Crkve i nijekala bi se sama narav sakramenta.
Znam da ovo što sam napisao zvuči malo grubo i onako više matematički, ali mislim da nam Crkva daje tu sigurnost. Tu moć da što svećenik odriješi na zemlji u ispovijedi da je odriješeno i na nebu.

Starozavjetna Knjiga o Jobu ima bitnu poruku: nije svako zlo koje nas zadesi kazna od Boga...
"Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?”, govori pravednik Job. Njegova je vjera na kušnji.
Bog nije uzrok zla, ali ga dopušta, a razlog nije uvijek kazna.

Ali mi uvijek tražimo krivca, ako nismo mi sagriješili onda su sagriješili naši preci ili društvo, ako pak ni oni, onda sigurno Adam i Eva.
Možda jest tako, ali zlo je istovremeno jedna velika kušnja u kojoj mnogi ljudi gube povjerenje u Boga, a s druge strane iskustvo zla može za čovjeka biti toliko neizdrživo da ga ne može nadvladati bez Boga.