
Sprovod nije sakramenat nego vjernički ispraćaj pokojnog vjernika. Tako i obrednik pruža više mogućnosti i dozvoljava prilagodbu prema situaciji, a posebno prema mjesnim običajima.
Svećenik će uputiti vjernike kojim redom trebaju ići onda kada vidi da je nastala gužva ili da se vjernici ne snalaze.
U tradicionalnim župama to se dobro zna. Svugdje je uglavnom isti raspored: križ, vijenci, glazba, svećenik, lijes - iza lijesa rodbina...
No dali će odmah iza križa krenuti muževi, a žene iza rodbine otraga ili će pomiješano biti jedni iza križa, a ostali iza rodbine to je stvar običaja ili vlastitog izbora pojedinaca.
Kod sprovoda je bitna molitva i pobudna riječ svećenikova.
Ako đakon ili svećenik nije poznavao pokojnika onda će se zadržati na općenitom nagovoru koji mora obavezno sadržavati vjeru u vječni život, uskrsnuće mrtvih... I ono što bih ja rekao, da se čuva duboke teologije i moraliziranja. Sprovod je prilika da se na jednostavan način sudionike sprovoda prizove vjerničkoj svijesti kako nećemo vječno živjeti na ovome svijetu i da ćemo svi pred Bogom dati račun o svojim djelima......
Ako je svećenik poznavao pokojnika onda će iz njegovog života izdvojiti neke njegove vjerničke vrline i istaknuti ih. Zahvaliti mu za dobro što je činio. Dakako, sve u razumnim granicama, jer se ponekad na sprovodu kakvog dobrog vjernika nagovor pretvara u kanonizaciju za sveca.
Ako je ispraćaj neke osobe koja je zbog alkohola ili bilo kojeg drugog razloga ''potonula'' na ''dno''; svećenikova je dužnost da govori s puno obazrivosti, a to će mu biti lakše ako zamisli da ispraća vlastitog brata ili rođenu sestru.