Katolički odgovori

Obično novinari i komentatori znaju govoriti o odnosu Crkve i države i stalno predbacivati Crkvi "miješanje u politiku". Sad kad se crkveni vrh ne želi umiješati u spor Vlade i sindikata, predbacuju mu "nemiješanje u politiku" i stajanje po strani. Znači, Crkva je kriva i kad se miješa, zašto se miješa, i kad se ne miješa, zašto je sad opet tiho. Ne mogu ne primijetiti kako je nekima u našem društvu stalo do toga da Crkva reagira samo u određenim političkim situacijama, a to su većinom situacije koje ona ne odabire. Žele li možda neki da biskupi provode zapravo teologiju oslobođenja i tako se svojim društvenim utjecajem uključe u mobilizaciju naroda za politički pritisak koji bi naravno išao na ruku određenim strukturama, kako i inače teologija oslobođenja funkcionira?

Mislim da jedino što neki komentatori i mediji žele, razvlačiti Crkvu kako god mogu i stignu, bez razmišljanja o posljedicama. Ovaj se primjer savršeno uklapa u mentalitet naše javnosti, osuda čeka ma koji god potez Crkva povukla. No, ovakvih primjera ima još, nevezano samo za Crkvu, već i za druge društvene segmente. Doduše, mislim da se na ove događaje trebalo reagirati, s obzirom na veliki broj potpisa (tuj e zasigurno sudjelovao veliki broj vjernika!) i problematiku koja se njma pokušava riješiti (a na ovo me mišljenje nikako ne potiču komentari pojednih medija i novinara, već zdrav razum), s obzirom na socijalni nauk Crkve i stavove Crkve o radu.

_________________
Ljubi i čini što hoćeš...

Ne dijelim ovdje tvoje mišljenje, da se trebalo reagirati.
Jedno je naš zdrav razum koji nam govori kako građanski odgovorno postupiti u nekim političkim pitanjima - a drugo je: mora li Crkva baš i tada dati upute vjernicima da to i učine?
Ne zadire li to u pravo odluke i samostalnog rasuđivanja kod svakog građanina?
Takvi koji su sada čekali izjavu Crkve za ili protiv sindikata, sigurno uopće nisu niti pročitali recimo izjavu komisije HBK iz travnja ove godine o krizi i napretku u hrvatskom društvu... Jer da su je pročitali i razmislili o tome, nikakve dodatne upute (glasajte za ili protiv) ne bi bile potrebne, jer bi prosječan čovjek sve razumio.
Crkveno izjašnjavanje u ovom slučaju, a i puno puta prije, bilo bi samo ispolitizirano svrstavanje na stranu jednih ili drugih, a onima koji prate dokumente socijalnog nauka Crkve mislim da takvo nešto uopće nije potrebno...

U prvom postu sam željela naglasiti da mislim da se radi o teologiji oslobođenja koju neki u našem društvu toliko priželjkuju, a dnevno-političke stvari nisu toliko bitne da sad razglabamo o tome... Dakle, što misliš o tome?

Tu se zapravo radi o dva različita pristupa Crkvi.
Pitanje je: koje je poslanje Crkve?

U svojoj solidarnosti s obespravljenima, siromašnima, radnicima, s onima na margini društva da li je Crkva pozvana biti još jedna politička strana koja će svojim "blagoslovima" sudjelovati u prosvjedima, peticijama, rušenjima vlasti i/li održavanjem nekakvog političkog poretka?
Ili je prioritet biti duhovna snaga koja će naviještati prije svega Božju riječ i hrabriti siromašne pomažući im konkretno (kroz karitativne ustanove i socijalni rad), a ne političkim parolama i pamfletima?

Kad se to usporedi s Isusovim životom: nije li On mogao osloboditi Jeruzalem i Izraelce okupatorske rimske vlasti i uspostaviti kraljevstvo pravednosti na zemlji? Ako je mogao, zašto nije učinio?

Ma ne mislim da je itko zainteresiran za teologiju osloođenja, pogotovo ne u našem društvu. Sumnjam da itko od tih komentatora i sveznadara zna što je to. Možda su ti neki prije zainteresirani za šamaranje Crkve ili skupljanje političkih ili nekih drugih bodova na njen račun. Štoviše, mislim da ni jednoj opciji ne bi odgovaralo kad bi se Crkva na taj način umiješala. Slažem se Adrijana s tobom, da treba izbjegavati političke parole i fraze, pa bilo ih je i previše od strane Crkve; no kad si spomenula ova dva pristupa, mislim da bez ovoga drugoga - a to je pojednostavljeno ljubav prema bližnjemu -prvi nema smisla, tek ako se nadograđuje na njega, može imati vrijednost.

_________________
Ljubi i čini što hoćeš...

Od teologa sigurno ne, ali od pojedinih grupacija koje žele svašta uvesti izvana - da. Čak i homoseksualne udruge su prije nekog vremena bile zainteresirane za TO. Postoji direktna veza: gay-udruge - organizacija "Mi smo crkva" - Hans Kung - teologija oslobođenja...

Mislim, samo jedan od primjera.

Kakva je to veza? U čemu se očituje? Možeš li to malo šire prikazati?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Većinom se ipak homoseksualci izjašnjavaju kao ateisti i agnostici, a za one koji se „osjećaju“ katolicima postoji kao podupirajući pokret „Mi smo Crkva“ čija je jedna od misija i zalaganje „za ukidanje svake diskriminacije u odnosu na homoseksualne osobe“ - što ne znači samo da je taj pokret na rubu katoličanstva, nego i da grijehe proglašava zaštićenima i opravdanima. Njihov duhovni otac i njihovog „apela naroda Božjeg“ jest Kung, koji se otprije svrstao na stranu teologa oslobođenja i zbog toga je u stalnoj konfrontaciji s Učiteljstvom. „Mi smo Crkva“ je konstrukt i plod spomenute teologije, kako i sami tvrde: „Osjećajnost za posljednje i marginalizirane stavlja nas u direktan odnos sa teologijom oslobođenja.“

Problem tog pokreta i njihove teologije jest što se gotovo pa ne pitaju „što oni mogu učiniti za ljude“, već se njihovo djelovanje iscrpljuje u kritikama Crkve i zahtjevima za nizom unutarnjih reformi, slušanje svećenika je za njih „infantilna religioznost“, bore se protiv poslušnosti Učiteljstvu kao „klerikalizmu“ i ne trpe u društvu nikakve karizmatske zajednice, jer su one „elitističke“. Dakle ništa pozitivno, u sve im je uperen žalac kritike, pa su i prepoznatljivi po negativizmu i pogledu s visoka.

Da se nisu puno odmakli od komunističko-marksističke ideologije pokazuje i jedan primjer: intervju neimenovanog autora bloga „Mi smo Crkva“ (dakle njihov simpatizer iz Hrvatske) o Teologiji oslobođenja, u kojem javno hvali dr. Viktora Novaka, pisca knjige Magnum crimen. Tom je skandaloznom knjigom Novak 1948., neposredno nakon suđenja bl. Stepincu, prikazao Hrvatsku kao „klerofašističku tvorevinu“, s obiljem laži o crkvi i o Hrvatima pisano po narudžbi ondašnjeg vrha Jugoslavije. Intervjuirani autor bloga spominje i Novakovu ekskomunikaciju, citiram ga, „za razliku od toga što Crkva nikad nije osudila ustaše, ni fašiste“, a prešućuje činjenicu da je Novak sam sebe ekskomunicirao onda kad se učlanio u masonsku ložu.
Ako je takva, nažalost nikad zaboravljena, komunistička propaganda sastavni dio govora onih koji se i u Hrvatskoj nadaju teologiji oslobođenja, onda se vidi u kojem smjeru vjetar puše…

Nedokučiva mi je ta udruga "Mi smo Crkva", često sami sebi skaču u usta i koliko sam shvatio, kritika je zaista njihovo osnovno oružje, a posebno mi se ne sviđa koketiranje s lijevicom, baš kao u slučaju tog Novaka. Ali mislim, da još dugo, a posebice kod nas, oni neće imati nekog značajnog utjecaja na život Crkve i u javnosti, pa tako ni ta teologija oslobođenja neće naći svoga prostora ovdje.

_________________
Ljubi i čini što hoćeš...

Taman sam skoro zaboravila na ovu temu kadli je iskrsnulo opet nešto. Javili su se prvi (dosad pomalo pritajeni) simpatizeri teologije oslobođenja u našoj zemlji. Naime, portal koji sebe naziva vjerskim (*) objavio je članak teologa Jona Sobrina o crkvenoj oholosti i poniznosti. Riječ je o kritici crkvene višegodišnje borbe protiv pedofilije u svojim redovima, jer prema autoru, "istaknutom" latino-američkom teologu oslobođenja, Crkva nije učinila ništa dobro, uopće se ne brine za žrtve niti za moral, jer očito nisu dovoljni ni višemilijunski iznosi oštećenima (u Americi i drugdje) niti sva Papina ispričavanja i kajanja - Crkva se izgleda mora do kraja poniziti i, možda najradije, pokopati (samu sebe) da nikad više ne iziđe na svjetlo dana. Toliko moraliziranja s visine svetosti samog autora o crkvenoj i Papinoj grješnosti ne čitah već dugo ni u svjetovnim medijima.
Teško je za povjerovati da je djela tako skrušenog i poniznog o. Sobrina Kongregacija za nauk vjere osudila zbog vrlo velikih pogrešaka u nauku, još 2006. g.
http://www.vatican.va/roman_curia/congr ... no_en.html
Mora da se sigurno radi opet o "inkviziciji"...

Kakav heretik čovječe.... o.O

_________________
http://www.mhfm1.com

Za upitati se:
prosječan bi čitatelj od prosječnog novinara očekivao bar minimum kritičkog osvrta prema temi koju obrađuje, ako ništa drugo barem zbog objektivnosti i informativnosti sadržaja, inače se radi o propagandi i mogućem nečijem plaćenom oglasu. U jučerašnjem je Jutarnjem tako G. Andrijanić prikazao "poznatog" teologa Jona Sobrina kao velikog borca za siromašne i velikog kršćanskog intelektualca koji je, eto, neshvaćen u Vatikanu gdje ga već desetljećima njegovi neprijatelji optužuju. (http://www.jutarnji.hr/jon-sobrino--od- ... er/929525/)

Da se bar malo istražila i druga strana vidjelo bi se da Sveti zbor za nauk vjere nikad nije korio Sobrina niti ikoga drugoga radi zalaganja za siromašan puk Latinske Amerike. Sobrino je, naprotiv, zaglibio u mutnim teološkim vodama u kojima je upitno postalo samo njegovo kršćanstvo, tj. priznavanje Krista kao Boga i druge božanske osobe. Sveti zbor je dosada u više navrata reagirao glede njegovog sektaškog poimanja kršćanstva i upozoravao vjernike da se u njegovim radovima provlače ozbiljne greške u naučavanju, kao što su kritika samog apostolskog naslijeđa i nauka prvih crkvenih sabora, posve individualističko tumačenje Novog zavjeta, nejasnoće u prikazivanju Isusa kao Bogočovjeka, zamagljen odnos Isusa i Božjeg kraljevstva koje je navijestio, te oduzimanje spasenjske valjanosti i vrijednosti Njegove muke i smrti. Isus je za Sobrina doslovno "vjernik kao što smo i mi vjernici", i svojom je mukom i smrti samo "dao nama primjer za nasljedovanje", ali ne i otkupio nas od grijeha. Isus se, ukratko, prikazuje na posve zemaljski način, lišen transcendencije, i to ponajviše kao revolucionar.

Zajednice koje se pod utjecajem teologije oslobođenja stvaraju u LA poprimaju gotovo sektaška obilježja kojima je cilj boriti se za društvenu pravdu ne birajući sredstva, ne poštuje se ničiji autoritet (naveliko se kritizira i Crkva sama), a izreka kako revolucija jede svoju djecu vidi se na primjeru Huga Chaveza, velikog pobornika teologije oslobođenja, koji je na vlast došao s potporom siromašne većine, a svojom je socijalističkom politikom podijelio zemlju.

IZVOR: VIA

U gradiću Solanes u brazilskoj državi Paraiba danas je sahranjen katolički sveštenik Hoze Komblin, jedan od najpoznatijih «bogoslova oslobodjenja». Poslednji pozdrav dobio je od hiljada i hiljada siromašnih i obespravljenih bezemljaša, bez suza, Bogu zahvalni da su ga imali za svoga «učitelja i sugradjanina». On im je posvećivao pažnju, davao savete i utehu, bodrio da se bore za svoja prava jer «Hristos je sa njima i na njihovoj strani». Tuzi nema mesta, govorili su, andjeli su ga poneli u nebesa gde mu je mesto, neka se odmara, nakon 88 godina zemaljskog života.

Komblin je rodjen u Belgiji, studirao teologiju, rukopoložen za sveštenika. Seli se u Brazil 1958, predaje na raznim bogoslovskim školama i misionari. Zajedno sa drugim sveštenicima i monasima, ostatak svoga života posvećuje onima koje crkvena i politička elita ignoriše. Predvodili su seljake kojima su latifundisti oduzimali zemlju zbog zelenaških dugova, stavljali se na čelo otpora uništavanju šuma Amazonije, gradnji objekata koji remete prirodu. Otvarali su škole i ambulante, nabavljali besplatne lekove, spašavali decu sa ulica. Spasitelj je sa vama, nije on u palatama latifundista, generala i biskupa, koji medjusobno lako nalaze zajedničku reč.

Vojne hunte u južnoameričkim zemljama stalno su progonile Kamblina i njemu slične sveštenike. Hapšen je, proterivan, zabranjivan mu povratak. Odlazi iz zemlje u zemlju, najviše je živeo u Brazilu, Ekvadoru i Čileu. Njime su se bavili svi diktatori, medju njima i Pinoče. Biskupi ga nisu štitili, čak su ga denuncirali Vatikanu da je pobunjenik, levičar, kršitelj zakona. Žalbe su stizale do kardinala Racingera, sadašnjeg pape Benedikta Šesnaestog, dok je predvodio Kongregaciju za doktrinu vere, koja nije imala razumevanje za «teologe oslobodjenja». Nekima je zabranila da predaju, drugima (privremeno) čak i da služe. Kongregacija je u jednoj instrukciji ovu teologiju označila «pretnjom crkvi». Nastala je kao deo nagoveštenog otvaranja crkve, nakon Drugog vatikanskog koncila (1965), u sklopu pogleda da Hristos nije samo «iskupitelj» već i «spasitelj». Duboke rezerve Vatikana ostale su do danas.

Vatikan je Komblin često i otvoreno kritikovao, nazivao ga je «mašinerijom moći». Glavni problem crkava, svih, po njemu, je klerikalizam, a rimske crkve i centralizam, «sistem je doktrinaran i autoritaran», to je «doktrina vladanja». Vera je «poruka oslobodjenja», mesto duhovnosti, utočište siromašnih. Crkva nije, kao što bi morala, da je na strani malih, obespravljenih i bednih.

Narod ga je veoma voleo, štitio od policije i drugih progonitelja.

Umro je «lako», posle jednog predavanja i razgovora sa siromasima. U gradić Solanes je došao nekoliko dana pred smrt. Na jednom mestu na kraj grada, kao da je predosećao smrt, zasadio je drvo, uz reči: tu me sahranite. Želju su mu ispunili.

_________________
"Sad je tren velikih odluka! Bolje živjeti 100 godina kao milijunaš, nego 7 dana u bijedi!"

Ovo su poznate parole teologije oslobođenja, i one nimalo ne odskaču od parola komunista, marksista, socijalista i drugih...
A takve optužbe nemaju za cilj "poboljšanje" niti "demokratizaciju" Crkve, kao što to obožavatelji TO često lažno (ili naivno) svjedoče, nego njezino urušavanje i slamanje.
Isus je rekao "Ni vrata paklena neće je nadvladati", a TO otvoreno gleda samo na grijehe i trude se svima pokazati da ona NE VALJA.
Tu se vidi ono što sam prije napomenula za Jana Sobrina, oni zapravo kao kršćani naviještaju Kraljevstvo Božje bez Krista i bez Crkve.
A može li tako biti?

Ponovit ću misao sv. Augustina:
"Mnogi su vani, a čini se da su unutra; a mnogi su unutra, a čini se da su vani."

Ovo potonje odnosi se na anti-crkveno djelovanje mnogih koji su unutra.

Na stranu početno koketiranje sa komunizmom (to ipak nije najgori "-izam"), ili agresivni pristup pojedinaca...
Mislim da je TO nešto najautentičnije što je katolička crkva iznedrila u 20. veku.

_________________
"Sad je tren velikih odluka! Bolje živjeti 100 godina kao milijunaš, nego 7 dana u bijedi!"