Katolički odgovori

Tako je...Vjera je dar Bozji...

_________________
"Čovječe stvoren si na sliku Boga koji je ljubav. S dlanovima da daješ, sa srcem da ljubiš i s dvjema rukama - upravo toliko dugačkima da zagrle drugoga".Vergelt’s Gott

Zašto ja idem u Crkvu?
O tome bi se dalo dugo pričati.
U svakom slučaju, preskočimo duboko teološko objašnjive razloge i pređimo na praktične...
1. Crkva nije jedina formirana zajednica ljudi što dokazuje da su ljudi tome skloni. Može netko dati prednost lovačkom društvu, zajedničkim izletima s dragim osobama, posjetom sportskim predstavama ... možda im je to zabavnije...
2. Meni nije jer u sklopu Crkve, na misi imam neki poseban nemjerljiv osjećaj... iako tamo možda ne poznajem nikoga (npr. nisam stigao na misu u svojoj župi pa sam otišao negdje u gradu) osjećam da su ljudi koji su tamo kao i ja jednako kao i ja došli staviti pred Boga sav svoj život, ... protivnici Crkve tu imaju puno za reći oko iskrenosti ljudi koji su došli u Crkvu ("idu tamo ližu oltare, a kad izađu najgori su..." ), ali vjerujem da Bog posvećuje svakoga koji dolazi na misu. Tako zajedno činimo veliku snagu, puno veću nego ja sam u svoja četiri zida. Npr. možda sam se s nekim posvađao i nisam si baš dobar i nisam se ni pomirio, ali došla je nedjelja, ja sam otišao na misu i on je isto otišao u svoju župu. Tad isto osjećam da činimo jednu snagu bez obzira što trenutno možda i nismo pomireni jer smo zajedno predali sebe Bogu i možda čak izmolili istu molitvu.
3. Na jednoj sam temi iznio i pomalo antiintelektualistički stav kako je meni dobro što mi kaže moj župnik kao što je nekad bilo dobro mojoj baki. Malo sam karikirao, no bit je u slijedećem: pred izazovima vremena Crkva stalno i zauzeto propitkuje bitna pitanja čovjekove opstojnosti. U svijetu takvom kakav jest nemam razloga vjerovati nikome više nego Crkvi. Jedan od važnijih argumenata je vrijeme... Naime ja nemam vremena o nekom bitnom pitanju proučavati informacije koje dolaze do nas, a i da imam za neka područja i nemam dovoljno znanja da bih mogao proučavati sve dostupne informacije.
4. Vezano za prethodnu točku, ne bih želio da se stvori dojam kako ja nemam kritički odnos prema Crkvi čiji sam član i kako crkvene strukture razmišljaju umjesto mene. Ja još nisam upoznao čovjeka koji bi tako bio nasađen. Imam znanja koliko imam i Bog me je stvorio da razmišljam, ali uporište mi je Crkva, ma kako loša i griješna bila, od svih drugih nesagledivo je bolja.

Zašto bi ljudi koji ne prakticiraju vjeru (obavili pričest i krizmu i kraj) trebali ostati u Crkvi?
Zato što je to za njih bolje, bolje je da su bliže oltaru. Kad bi se ispisali, to bi značilo odricanje, odbijanje, trajno udaljavanje, ostali bi im samo izleti s dragim ljudima ili što već vole i tu bi bio kraj.
Što ne bi imali?
Ne bi više primali niti jedan sakrament, ni oni ni njihova djeca, ne bi više mogli pristupiti Crkvi na isti način,... to su sitne stvari samo za ohole ljude ili one koji nikad nisu niti upoznali Crkvu...

I kad vidim u Crkvi pripravnike za pričest i krizmu koji uglavnom narušavaju disciplinu, mislim u sebi "neka ih ovdje u milosti Božjoj", što bi bilo da nemaju niti toga.
Doista, ipak su oni nešto od Božje milosti dobili i to im ostaje za cijeli život...

Meni se čini da su čovjeka htjeli izvozati igrom riječi.
Tu se spominju riječi ispis i istup. Ne možeš se ispisati, ali možeš istupiti.
Možda je čovjek detaljno obrazložio da mu se vodi kao da nje kršten, a to ne može...
Pretpostavljam da bi se udovoljilo nečijoj želji da prijeđe u anglikansku crkvu, tada se ne bi trebao ponovno krstiti (možda po njima i bi, ne znam). Onda valjda istupa iz Crkve...

Mogao je doći u svoju osnovnu školu i tražiti da se izbrišu sve njegove svjedodžbe kao da nikad nije niti išao u školu... ne znam je li to može
to bi valjda isto spadalo u područje ljudskih prava...

A što ako netko nema osjećaj? Zašto bi on ostao u Crkvi?
Što ako većina nema taj osjećaj? Zašto bi većina onda ostala u Crkvi?


Da! Bližimo se odgovoru.
Ipak, pokušajmo odgovoriti: zašto bi to bilo za njih bolje?


Odlično, i dalje smo na dobrom tragu!
Ipak, odgovorimo eksplicitno: a što će im sakramenti?

Jedan moj prijatelj kao mladić bio je u pogledu vjere "prazna ploča" koliko je to u našim uvjetima moguće. Nekršten, nikad bio u crkvi.
Onda ga je zadesilo nešto što mladog čovjeka uvijek potrese, a to je da mu je kolega/kolegica iz razreda umrla.
Otišao je na shranu koju je vodio svećenik. Čak je tamo ispred razreda održao i govor.

Kad je sa mnom pričao o tome, rekao je da "je bolje kad vjeruješ u Boga".
To je bila reakcija "na prvu", nije on imao puno objašnjenja, samo njegova impresija nakon tog događaja.
Htio sam ovime ilustrirati da Bog ima snagu koju pokazuje kroz Crkvu...


Nema razloga da ostanu u Crkvi ako nemaju taj osjećaj. Sad naravno možemo razlagati značenje osjećaja,
možda je bolje reći srce, duša, um i snaga... ako nema ničega od toga, onda je protivno njihovoj osobi da ostanu.
Ne znam zašto je bitna većina? Možda za položaj Crkve u društvu?
Ali svaka odluka o istupu (nadam se da je to ispravna formulacija) je stvar čovjeka, a ne ljudi...

Htio sam još reći da je veliki utjecaj medija na pad vjere.
Sjetio sam se danas vas pošto živite u Austriji kad sam čitao ovaj tekst u večernjem: Liberalna Austrija.
Navodi se u tekstu: Austrijski su mediji odluku proglasili senzacijom, ali je općenito ne osuđuju.
Ljudi napuštaju Katoličku Crkvu, a s druge strane šute kad su u pitanju nemoralne stvari. Istospolni brakovi polako postaju normalna pojava i mlade generacije koje dolaze sve teže uočavaju pozadinu svega, a to je grijeh koji se najviše plasira preko medija. Reći će, gle pa to je normalno kad puštaju na tv-u. Slično je i s porno industrijom. Prije 30-ak godina je u americi bila strogo zabranjena, a danas je u svijetu većinom legalna i ima godišnji profit od 13 milijardi dolara. Novac otvara puteve i u politici i medijima i to će biti jako teško zaustaviti, jer je skoro svima cilj profit, a ne moralno društvo. Sve to utječe na pad vjere koja se temelji na duhovnim vrednotama, a ne na materijalnim koja nam se nameću preko medija.

1 Tim 6,10: "Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima."

Vidim da se počelo "tući" biblijskim citatima bez pojašnjenja kao što to rade protestanti, naravno da time njihovi razgovori ne dobivaju na suštini već samo daju neki privid vladanja Biblijom, pa ne znam zašto onda ovdje nije citiran Luther koji je dobro rekao da se čovjek treba prvo uplašiti sam za sebe kako bi došao na pravi put. Nastranu Luther i citati ali ako se pitanje ove teme promjenilo u zašto bi pojedinac trebao ostati u Crkvi onda sigurno da treba početi od činjenice da bez Crkve nema Spasenja pa dok se čovjek ne zabrine za svoju sudbinu niti ne može početi tražiti razloge za ostanak u Crkvi odnosno neizlaska. No ipak je razlika u pristupu prema pojedincu i oslikavanju uzroka zašto ljudi sociološki izlaze iz Crkve odnosno kako se pristup vjeri globalno mjenja.

Što se same teme tiče, koja se prvenstveno bavila državama i narodima odnosno nestajanjem jednog povijesnog vida kršćanstva, sadašnji Papa je već davno, dok je bio kardinal, rekao (parafraziram) kako se možda moramo oprostiti od "narodnocrkvenih zamisli" i da se pred nama nalazi novo razdoblje crkvene povijesti u kojem će se kršćanstvo nalaziti u znaku zrna gorušičina, u prividno beznačajnim zajednicama. Dakle na taj način će se živjeti po vjeri.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Ma bravo Barnaba; to je odgovor koji sam čekao!

I sad glavno pitanje: jesu li današnji ljudi toga svjesni? Zar ne da je to istina koja se prešućuje i koja je pala u zaborav?
Zašto? Pa za početak, u samoj Crkvi jedva da se više govori o spasenju. A ako se i govori, ne vezuje ga se uz pripadnost Crkvi. Po meni tu je negativan trend došao usljed nektitičkog ekumenizma i međureligijskog dijaloga, jer se usljed takvih pristupa poručuje da je protestantizam OK, da je islam OK, da je ateizam OK... A ako su oni OK, nameće se logično pitanje: čemu Katolička Crkva i zašto joj pripadati?
Kao posljedica, današnji čovjek više ne zna što će mu uopće Crkva. Nikakvo čudo da onda lako ide van.

Prvi korak prema rješenju bio bi ponovno početi inzistirati na najstarijoj dogmi: izvan Crkve nema spasenja, te neumorno raditi na tome da svijest o ovoj istini ponovno prodre u narod koji toga danas nije svjestan.
Ne kažem da će to automatski riješiti sve probleme, ali to je nužni preduvjet bez kojega ništa drugo nema smisla i bez kojega će se stvari samo dalje raspadati, što god drugo da se poduzimalo.

I ja dijelim mišljenje kako se u samoj Crkvi premalo govori o spasenju i kazni za grijeh, no kao što sam prije napisao čini mi se da je sve više vidljivo, koliko je nužno raspadanje, odnosno kako neumitno dolazi do nove Crkvene povijesti u kojoj će vjera biti u znaku gorušičina zrna. Možda će čudno zvučati ali ne smatram to nečim lošim jer dovodi do pročišćenja i odvajanja istinskih vjernika od onih koji to nisu. U uvjetima kad je vjera bila i jest vezana samo uz običaje i folklor to odvajanje nije bilo moguće.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Na ovo mezemo gledati razlicito...?
Zar je nase da osudjujemo...Svakako da nije drago nikome,a pogotovo ne pohvalno...Sve je to bolno,i Crkva trpi...
Samo,onaj koji je vjernik na papiru...mozda primi sve skaramente...i vise ga nema u crkvi..Da li je to vjernik?
On vise slusa medije nego Rijec Bozju i ono sto Crkva nacjesta....!
Nema nikakve koristi silom prilika zadrzati nekoga,jer on ne zeli shvatiti sta je vjera...,kamoli da zivi po toj vjeri..

Drugo,u crkvi ostaju oni..kojima vjera znaci nesto ,koji istinski zivi svoju vjeru...ONA JE ZIVA U CRKVI..,a ono sto je mrtvo,vidimo da nema nikakve koristi..Jer,takvi ljudi nisu ni dobar primjer djeci...Niti mogu svoju djecu odgajati u duhu krscana.... a ni drustvu na korist..

_________________
"Čovječe stvoren si na sliku Boga koji je ljubav. S dlanovima da daješ, sa srcem da ljubiš i s dvjema rukama - upravo toliko dugačkima da zagrle drugoga".Vergelt’s Gott

A evo što o tome govori Crkva, to jest papa: Apostolsko pismo „ Christi fideles laici“:
„Cijele države i narodi gdje su nekada religija i kršćanski život cvjetali i pokušavali stvoriti žive zajednice onih koji vjeruju sada stoje u teškim kušnjama, postaju sve umornije zbog progresivnog širenja ravnodušnosti prožetim sekularizmom i ateizmom. Tu se radi u prvom redu i uglavnom o zemljama i narodima takozvanog „Prvog svijeta“ gdje vlada blagostanje i potrošnja, ponegdje praćeni strašnim situacijama siromaštva i bijede, pa ih to potiče da žive „kao da Bog ne postoji" . Vjerska ravnodušnost i gotovo nepostojeća religijska praksa, čak i s obzirom na ozbiljne probleme ljudske egzistencije, nisu ništa manje zabrinjavajući i uništavajući nego izričiti ateizam.
Nadbiskup Fisichella opisuje trenutnu situaciju kao doba "velikih izazova". Ono donosi mnoge pozitivne elemente, ali i oblike otpadništva kao rezultat raširene vjerske ravnodušnosti a što je, praktično, uvod u ateizam. Često, nedostatak poznavanja temeljnih sadržaje vjere vodi prihvaćanju moralnog ponašanja i oblika prosuđivanja koji su u suprotnosti sa temeljima vjere. Relativizam i posljedice sekularizma čiji je cilj udaljavanje modernog čovjeka od svog temeljnog odnosa s Bogom, proizvest će „unutarnju pustinju" kako istče papa Benedikt XVI.

Kao prvo smatram da se u Crkvi dovoljno govori o tome da izvan Crkve nema spasenja.
Tezu da je ateizam OK čak smatram potpuno pogrešnom jer se u svim strukturama Crkve (od pape do vjernika koji o tome promišljaju) upozorava na štetnost ateizma.
Isto je tako nejasan pojam nekritičkog ekumenizma odnosno implikacija da je npr. islam OK.
Tako je meni u ovom postu ostalo nejasno koja razina djelovanja u Crkvi tu zapravo nedostaje, odnosno, koja je bila pogrešna?
Osobno je svaki međureligijski dijalog i ekumensko nastojanje kod mene samo učvrstilo svijest o pripadnosti Crkvi. Pripadam Crkvi koja je u stanju sa svima ostvariti dijalog, suradnju... vodeća uloga zapravo me čini ponosnim.

U "nekritičkog ekumenizma", mislim da je više štete od bilo čega donijela planetarno popularna pjesma Imagine Johna Lennona od bilo čega drugog. Da ne bi bilo zabune, meni se ta pjesma sviđa ... samo hoću reći da i te teze o mogućnosti spasenja izvan Crkve dolaze izvan Crkve, ali kod dijela vjernika mogu pasti na plodno tlo... Sad je tu, po mojem mišljenju više pitanje svjedočenja i autentičnosti Crkve nego bilo čega drugog...

Nije na nama da osuđujemo, ali konkretno u ovom slučaju tv emisije plesa. Zašto bi ja na državnoj televiziji koju plaćam svaki mjesec u udarnom terminu morao gledati dvije istospolne osobe kako zajedno plešu? O tome se radi.

S ovom posljednjom rečenicom se i te kako slažem jer poznajem ljude kod kojih su sakramenti "proradili" naknadno, u dvadesetim, tridesetim godinama, i kasnije, pa i u starosti. Da nisu u jednom trenutku bili bliže oltaru, kako arsen lijepo kaže, da se nisu u tom razdoblju zatekli u crkvi, makar i kao ometajući faktor za ostale vjernike, ne bi se imali čemu vratiti. Tko zna što bi bilo s njima u trenutku kad bi im se duhovne oči počele otvarati. Možda bi se natrag zatvorile, ili bi otišli u neku drugu religiju koja bi im dala ono što im nedostaje i za čim su počeli čeznuti. Bog vidi našu prošlost i budućnost i čita u našim srcima, sigurna sam da postoji razlog zašto je svakome od nas ponuđeno upravo ono što mu je ponuđeno.

_________________
Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.
Kahlil Gibran