Katolički odgovori

Imam skoro 25 godina, neki će misliti da sam već oblikovana i zrela osoba ali nisam. Vjernica sam, idem redovno na misu i imam problem, ne mogu o tome razgovarati sa svećenikom jer ne bi imao razumijevanja, a pogotovo s roditeljima. Kao djevojka u pubertetu bila sam aseksualna, vezana za knjigu i sport, nije me ništa zanimalo. Prije četiri godine počela sam imati neke čudne misli i pohotne poglede prema ženama, nisam se više mogla oblačiti u svlačionici jer bi se jako nelagodno osjećala među curama, izletjela bih nakon treninga u wc koji je bio na gornjem katu i tamo bi se presvukla samo da ne bi gledala ženska tijela jer bi me to uzbuđivalo kao muškarca (odmah bi pomislila na spolno općenje), te cure su mislile da se ja sramim svog tijela pa da zato bježim, nisam im nikad istinu rekla. Mamile su me žene u uskoj odjeći kod koje bi se nazirala linija tijela, nisam mogla skrenuti pogled, jednom sam dirnula frendicu na neprimjeren način, al sam se ispričala i rekla da je bilo slučajno, ona je rekla da sam ju čudno gledala, tu sam se užasno zasramila i nisam više pričala s njom. Nisam imala traume iz djetinjstva niti išta slično, jedino su roditelji malo strožiji, al to je ok, i trebaju biti strogi. Nisam nikad imala dečka, ne osjećam privlačnost prema njima, imam dva dobra prijatelja, oni su več oženjeni. Često mi ljudi kažu da sam lijepa cura, sad kolko je to istina ne znam, čude se što još nemam dečka, ja se crvenim pogotovo kad me mama pita za dečka, nešto izmislim pa kažem da sam išla prošetati s nekim dečkom kojeg sam upoznala na katehezu, što naravno nije istina, istina je da sam gledala cure. Gledala sam jednom pornografiju, pa sam se ispovjedila, al to ne rješava problem, stalno mi se javlja nastrana požuda, pogotovo prije spavanja. Kad čujem za ove nastrane parade dođe mi zlo, pogotovo zato što se o tome govori kao o nečem pozitivnom. U potrazi sam za odgovorom kako razriješiti moj problem. Psiholog je rekao svoje, kaže da nisam bolesna da je to seksualna orijentacija, a ja se osjećam bolesno i ludo.

Psiholog je dobro rekao, homoseksualnost se ne smatra bolescu ili poremecajem, tako da se ne moras osjecati niti bolesno niti ludo. S katolickog pogleda, ne smijes grijesiti, tj gledati pornografiju, spavati sa drugim zenama, ali dok to ne cinis nisi u nikakvoj nemilosti.

Ako zelis ostati u miru sama sa sobom, razmisljaj na drugi nacin (vidim da si vjernica): koliko je u svijetu bilo uspjesnih zena koje nikada nisu imale muskarca. Neka ti to bude poticaj.

Ti si prije svega Božje stvorenje, a Bog je stvorio dobro, i naše tijelo koje je ženskog ili muškog spola, to ne možemo promijentiti nikakvim osjećajem, ili čak niti operacijama. Ti si djevojka, žena, stvorena si da možeš voljeti i možeš donijeti na svijet novi život.

Imati sklonosti prema istome spolu predstavlja kušnju, nijedna sklonost sama po sebi ne može biti grijeh dok se ne ohrabruje i ne potiče. No kako Crkva navodi, radi se o objektivno neurednoj sklonosti koja se protivi naravnom zakonu. Bog nam je dao neka pravila jer zna što razara čovjeka a što nas dovodi u život.
Danas je površnim shvaćanjem seksualne "slobode" postalo politički korektno zanijekati dublje probleme u srcima ljudi koji su skloni kušnjama prema istome spolu. U današnjoj kulturi mediji promiču da je sve to u redu i osobe koji možda imaju samo blagu sklonost potaknu na homoseksualni način života.
Pravu sreću donosi jedino bezuvjetna, komplementarna i plodna ljubav kakvu je Bog zamislio. Ima vjernika koji se i dalje bore s napasti istospolnih privlačnosti a pomoć nalaze u sakramentima, drugi više ne osjećaju tu privlačnost. No ta sklonost nas ne određuje kao osobe.
Preporučam ti da dogovoriš razgovor sa svećenikom, ako si u Zagrebu, don Damir Stojić je kompetentan za takva pitanja. To su duboko osjetljive stvari o kojima je teže pisati ovdje na forumu.

ma naravno ti psiholozi su čudo kad muško obuče haljinu i našminka se onda ima psihički poremečaj a kada se trpa u dupe onda je zdrava i normalna osoba

Jednostavno je reći: ne moraš se osjećati loše, psihologija je tako odlučila, a konkretno osoba i dalje ima problem i nije sretna.
To što je psihologija 1973.g. homoseksualnost maknula sa liste mentalnih poremećaja ne pomaže ljudima koji osjećaju takve sklonosti. Odnosno, dan prije te odluke su smatrani da imaju problem, a dan poslije bi trebalo biti sve OK. Čak dr. R. Spitzer koji je bio vodeći čovjek takve odluke, danas zagovara promjenu stava: "Sada vjerujem da je to bilo pogrešno. (...) Smatram da pacijenti trebaju imati pravo istražiti svoj heteroseksualni potencijal".

Da bi se bolje razumio katolički stav preporučam pročitati na početnoj stranici: http://www.katolicki.info/homo.htm

Negdje sam čitao da mladima zna biti takva faza u životu, nekima kraća, nekima duža, a nekima nikad!
Nisi ti odmah homoseksualna osoba ako te to trenutko privlači! I da netko ne voli pogledati žensku u pripijenoj odječi, a to ne znači da je odmah bludnih i pohotnik. TO je sve samo hir, i nemoj upadati u njega da sama sebe ne uvjeravaš da si to što ti hoće nakačit. Daj si vremena i šetaj sa neoženjenim muškarcima!

znam da nisam, ne mogu tu etiketu prilijepiti na čitavu svoju osobnost. Nije to hir, nego više kao neka napast, kao da me Bog iskušava.

U "Oče naš"-u molimo "ne uvedi nas u napast". Možda zvuči apsurdno, ali napast sama po sebi nije nešto loše, već realnost na ovom grešnom svijetu (kao i narav). Pristanak na tu napast je nešto loše, što zovemo grijehom. Ali odupiranje toj napasti, samu napast pretvara u kušnju. I jedini način na koji se mi grešnici možemo oduprijeti kušnji je uz pomoć Božju, kao što molimo "nego izbavi nas od zla". To je nešto što ne možemo sami, već je Bog jedini koji nas može izbaviti i spasiti od zla. Tako napast kojoj se odupremo, uz pomoć Božju, posvećuje onoga koji joj se odupire. "I natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe." (2Tim 2, 5)

Kao što nije grijeh biti sklon krađi (kleptomanija) već je grijeh ukrasti, tako i homoseksualnost kao sklonost (iako realna poteškoća) sama po sebi nije grijeh. Grijehom ju čini naš pristanak. Pristanak na razmišljanje o homoseksualnosti (grijeh mišlju) koji kroz neko vrijeme dovodi do situacija kada se misli mogu provesti u djela tj. smrtnog i protunaravnog grijeha; što je svojevrsna gradacija relativiziranja stvarnosti.

Kada je netko sklon npr. alkoholu bilo bi dobro da izbjegava situacije u kojima će biti u prilici konzumirati alkohol. Tako i netko tko ima sklonost ili naznaku sklonosti, bilo bi dobro izbjegavati teme i situacije, koje bi mu raspirivale (grešnu) maštu. Znači ne negirati raspravu i samopropitivanje, već to raditi na mjestima koja će ti više koristiti. Tako treba činiti i pri izboru onih od kojih očekujemo pomoć. Bilo da je riječ o psihologu (katolički psiholog neće imati isti pristup problemu kao drugi koji u prakticiranju homoseksualnih čina ne vidi problem) ili duhovniku (jedan će razumjeti tvoju patnju, kušnju i težinu križa koju nosiš; dok će te možda jedan drugi formalno otpustiti).

Više će ti koristiti ukoliko ti netko ovdje može preporučiti psihologa (stvarnog) katolika ili uputi na duhovnika (npr. don Stojića) već da ovdje o ovoj temi raspravljaš s nama koji nismo niti stručni, niti kopetentni. Jedino što ti stvarno možemo ponuditi bila bi molitva i podrška da ustraješ u ljubavi, da se priviješ uz Krista i u trenucima kušnje, sakriješ u Njegovo probodeno Srce. Budi svaki dan u molitvi, nedjeljom idi na misu, vodi redovan sakramentalni život (ispovijed-pričest), pokloni se Kristu u Presvetom Oltarskom Sakrametu, uzmi najdražu pobožnost ili devetnicu na čast Djevice Marije ili svoga sveca zaštitnika. I nemaš se čega bojati, jer "tko je kao Bog"?

_________________
Tko ljubi Isusa ne traži ništa osim žrtve. Sveti Pavao od Križa

O slučaju se oglasila i Riječka nadbiskupija... U ovome se slažem s nadbiskupom Matom. On opisuje problem:

"Župnik je preko posrednika dobio zamolbu dviju ženskih osoba koje su sklopile životno partnerstvo i koje su željele krstiti dijete koje je jedna od njih začela umjetnom oplodnjom. Odgovoreno im je da krštenje djeteta nije moguće i to iz razloga što se radi o istospolnoj zajednici. Ta činjenica po sebi nije bila dovoljna za odbijanje krštenja djeteta. Da bi se došlo do takvog odgovora bilo je potrebno prethodno ispitati ispravnost njihovih nakana i provjeriti postoji li mogućnost da se i u takvim okolnostima djetetu osigura odgoj u katoličkoj vjeri i tek nakon toga donijeti odluku treba li dijete biti kršteno ili ne. Također je iznevjereno povjerenje spomenutih osoba objavom na društvenim mrežama. Time su izložene neprimjerenim komentarima i medijskom senzacionalizmu kojemu smo proteklih dana svi mogli svjedočiti..." ...

i dalje, pa sve do zaključka na https://ika.hkm.hr/novosti/priopcenje-v ... rtnerstvu/

Ja ipak mislim da župnik nije pogriješio u ovom slučaju. Istina, možda bi bilo bolje da je postupio kako je biskup napisao u citatu kojeg si podijelila, ali ipak ne može se reći da je donio krivu odluku s obzirom na okruženje u kojem će to dijete odrastati. Jedino što je krivo napravio je objava slučaja na društvenim mrežama.
Ono što me smeta u ovom slučaju je to što je biskup na ovaj način javno ukorio župnika i dao dodatni medijski prostor "pravima" istospolnih zajednica koje kao da se "silom" želi ugurati u Crkvu kako bismo ispali društveno korektni i u skladu sa suvremenim (liberalnim) strujanjima u Crkvi.