:wink: Častitke Socratesu i hvala na trdu. Nadamo se da će njegov pristup crkvenoj problematici biti mnogima od koristi.
Jednako tako njegova besprijekorna crkvenost probuditi će u mnogima svijest o uvišenosti svetih otajstava, pa i kod svećenika - mislim, posebno kod svećenika.
Evo jednog poduljeg citata namjenjenog kleru:
Citat:
ti dragi župniče, dragi svećeniče. Nosiš mi Isusa za Pričest? Hvala ti. Ali jedno te i molim – ne „kljukaj“ me Njime, ne šopaj me, nisam guska. Nego te molim. Prvo mi ga pokaži. Stavi ispred lica. Objavi mi Ga kako je propisano. Gledaj me u oči i reci „tijelo Kristovo“. Potom kreni prema ustima, a ne odmah bez pokazivanja. Ne želim taj čin na brzinu. Kuda se žuriš? Zašto ne moliš biskupa da imenuje dodatnog pričestitelja? U čemu je problem? Nema žurbe. Znam da to možeš, hvala ti.
Značilo bi mi i da poštuješ šutnje i stanke propisane u misalu dok vodiš Misu. Nisu tu bez veze. Bog govori u tišinama. Napravimo Misu još doličnijom, još svečanijom. Nisam na traci, nego na Misi, u središtu povijesti, već uskrsnuo sa zalogom Duha Svetog. Hoćeš li? Puno ti hvala i na ovome.
Dragi župniče, razmišljaš, a ha, završio je s laicima, sada će opaliti po meni. Ne brini, neću, točnije neću jako, samo još par prigovora. (Ne)propovijedanje. Naročito u tjednu. Gdje je propovijedanje? Nema ga? Zašto? Znam da možeš činiti po nahođenju, ali nije mi jasno zašto si nepropovijedanje kada nisi obavezan, dakle u tjednu, napravio pravilom? Zar se nema što reći? Zar je Božja riječ tako jasna, a kateheza za odrasle u punom cvatu? Ne bih rekao. Bolje i dvije riječi u tjednu, nego ni jedna. Nije ni propovijedanje u Dan Gospodnji često briljantno. Posebno kada čitaš, još onim metalnim tonom. Molim te, znaj, nema tako zanimljivog pročitanog primjera ili nauka, koji može zamijeniti makar i osrednje (kvalitetom) živo i jasno propovijedanje. Ljudi ne vole čitanje. Vole vidjeti pripremljenog propovjednika. Uvjerljivog. Koji sipa ono što zapravo živi. Tako volim i ja. Možeš/te li to uvažiti? Puuno hvala!
Propisane misne molitve – čemu žurba? Misa od 20 minuta? Nije li to Božja služba i riječ? Nema li zbog toga uvijek vitalnost i transcedentnost? Ne uzdiže li duh, nekoliko misnih obrazaca koji fluktuiraju? Nemamo li 4 euharistijske molitve? Ako ti je suhoparno, pa zašto ih ne mijenjaš? Zašto ne vježbaš naputke, ako želiš u misni obrazac staviti po nekom svecu ili slično? Liturgija obrazaca Mise je bogata, može se izabrati. Mi ju učinimo monotonom, zar ne? Ne? Ne bih rekao da ne, iskustvo pokazuje tako.
Umjesto zaključka:
Meni je sad lakše kada sam vam ovo rekao. Ako se prepoznajete, možete li za ljubav Božju mojoj sitničavoj duši pokušati učiniti milost, i promjeniti štogod od ovoga? Ne čujem „možemo“, ali ne čujem ni „ne možemo“. Aleluja, meni je i to dovoljno, zapravo, već to što sam saslušan (pročitan)! Hvala Vam, govorio sam samo o ponašanju na svetoj Misi, nisam (za sada) prigovore htio proširivati na ostalo. Vidimo se na našem svetom Skupu!
Mirko Horvat
Dragi Mirko, hvala ti na ovim primjedbama. Moram priznati da se dosta toga i mene tiče.....
A znaš kakvi smo mi svećenici, zabrinuti uvijek za spasenje dobrih dušica. Stoga te neka previše ne izjeda duhovni zelus, ako nije sve u redu. Pokušaj sve te nedostatke drugih, i laika koji su bili predhodno obrađeni, primiti s ljubavlju i strpljivošću. To je velika krepost. Možda će ti tada Isus biti daleko bliže, premda ga kod podizanja zasjenjuju leđa brata po vjeri. Uspiješ li, recimo ovim apelom ishoditi da tvoj subrat po vjeri klekne i ti pobjedonosno vidiš Isusa u hostiji; pitam se khoće li ti On biti sada bliže, nego da si u sebi šapnuo: Gospodine, znam da si sada na poseban način tu premda ne vidim svetu Hostiju, blagoslovi mene i moga subrata koji stoji ispred mene. Ispuni me svojom ljubavlju!
Ovdje Mirko. Uz dužno poštovanje, ne treba mi prvopričesnička kateheza o bratskoj ljubavi. Oznake ljubavi nisu samo npr. nježnost i brižnost. Ljubav može biti i prijeka. U tom duhu je i napisan ovaj tekst, ali ne bez riječi kao molim. Uzmimo primjer majke koja nakon trećeg bezuspješnog upozorenja ošamari dijete što prelazi cestu tamo gdje je opasno. Da li je to učinila iz ljubavi ili neljubavi? Mislim da znamo odgovor, i želio bi se poslužiti takvom analogijom prema osobama u dotičnom tekstu. Dakle, uopće nije tematizirana međusobna kršćanska ljubav u svom "klasičnom" izričaju kakav mi želite plasirati, iako sam ja s njim upoznat, već u svom nekonvencionalnom izričaju. što se tiče "blagoslivljanja subraće" po crkvama, misama i sl. počesto se ne radi o subraći već često o "lažnoj braći" kako reče Sv. Pavao, a nekada i o kolektivnim kolonadama pogana nadošlih na 'pučke običaje' kao evo neki dan u mojoj župi na Veliku Gospu. Pristigli sa svih strana. Morao sam glavu okretati od minica i dekoltea, bježati s djecom u unutrašnjiji dio crkve da uopće mogu čuti i sudjelovati, i sl. I ovaj puta je bio sajam parfema i geliranih zurkica plus sva sila skupocjene vanjštine. Što bi falilo vama svećenicima da i o tome prozborite s oltara? Hvala.