Citat:
Na otvaranje ove teme me ponukala vijest s IKA-e kako je izdana knjiga "Na vrelu liturgije. Teološka polazišta za novost slavljenja i življenja vjere" autora dr. Ante Crnčevića i pomoćnog zagrebačkog biskupa mons . dr. Ivana Šaška u izdanju Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral pri HBK. Knjiga na gotovo 700 stranica sadrži tekstove objavljene u "Živom vrelu" od 2004. do 2009. godine.
Moram priznati da sam ostao pomalo razočaran koncepcijom knjige koja je formu tekstova iz novina pokušala pretočiti u knjigu. To su ipak dva različita načina pisanja pa su i posljedice vidljive i neizbježne, jer se nije mogla izbjeći neproporcionalnost u njenim dijelovima.
Nabavio sam knjigu i moram priznati da me letimični pregled nije uspio posebno zainteresirati za čitanje te sam je ostavio za neka druga vremena. Općenito što se tiče današnje liturgije u znanstvenom pogledu, onako na prvi pogled uz pastoral je smatram najsuhoparnijim teološkim područjem, sa akademskim intelektualiziranjem koje uz puno riječi donosi malo značaja za konkretni život Crkve i vjernika. Tako se primjerice i u ovoj knjizi puno intelektualizira o nadasve jednostavnim pitanjima, da bi na kraju odgovori bili prestručno nejasni i u svojoj biti posve ovisni o dispoziciji svećenika... no s druge strane, ovo je i zamljišnjeno kao znanstveno promišljanje pa ga treba promatrati i u tom vidu.
Citat:
Mislim da danas trebamo jednu jasnu knjigu o liturgiji koja bi objasnila liturgijska kretanja prije II Vatikanskog sabora, poslije njega i sve do današnjih dana kad je prisutna u nekoj mjeri restauracija liturgije ali i daljnja težnja za promjenom.
Slažem se, možda bi stoga bilo dobro više oživjeti interes za tradicionalne aspekte liturgije. Primjećujemo takva kretanja u srugim sredinama, i možda bismo se tu mogli malo priključiti.
Citat:
Malo vjernika uopće zna kako je liturgija izgledala prije reforme koja se dogodila poslije II Vatikanskog sabora. Naglasak (s persprektive običnog vjernika) je bio na slušanju mise a ne sudjelovanju u misi. Iz te generalne postavke su izlazile i anomalije i devijacije kojih se sve više postajalo svjesno te se liturgija morala radikalno izmijeniti.
Smatram da bismo trebali pobliže definirati pojam sudjelovanja u liturgiji - iz ove konstatacije izlazi da je sudjelovanje izjednačeno s odgovaranjem naroda, što smatram da nije točno. Time bismo liturgiju sveli na glasnu molitvu, te bi ispalo da u ostatku narod ne sudjeluje. No, liturgija je puno više od toga, tu imamo prije svega osobni susret s Kristovom žrtvom kao puno važniji oblik sudjelovanja, i dojam je da u tom pogledu baš stara liturgija daje veći doprinos. Nemojmo zaboraviti da bit nije u našem nastojanju da dođemo Kristu, već da se nebesko svetište uprisutnjuje među nama, i stoga treba težiti onoj službi koja na izvanjski način više korespondira stvarnosti.
Citat:
Da li redovni oblik liturgije treba ponovo mijenjati i u kom smjeru?
Odgovorio bih na sljedeći način: apsolutno treba mijenjati određene trendove koji se javljaju unutar redovne liturgije, a pogrešno se predstavljaju kao provođenje smjernica Drugog vatikanskog sabora, koji tome ne daje nikakve naznake ili možda čak govori suprotno. Navest ću neke aspekte koji vode desakralizaciji liturgije i time se ne uklapaju u gore navedeno načelo:
1. Moderna umjetnost i arhitektura u pozitivnom aspektu – koja je vrlo apstraktnog, nejasnog karaktera, te umjesto da stoji u službi liturgijske stvarnosti, postaje samoj sebi svrhom. Dovoljno je ući u većinu crkvi novijeg datuma i uvidjeti da groteskni likovni prikazi apstraktne umjetnosti ne daju nikakvog doprinosa dubljem shvaćanju stvarnosti koje tendiraju predočiti.
2. Sakralna umjetnost i arhitektura u negativnom aspektu – odnosno njezina oskudnost također u crkvama novijeg datuma. Znamo li koju stvarnost interijer crkve predočuje, i da je naša vjera uvijek bila vođena načelom lex orandi – lex credendi, ovakvo što je nedopustivo. Bilo bi vrlo zanimljivo razmotriti koji su utjecaji uzrok takvih trendova, no u svakom slučaju to ne može biti norma prema kojoj bi Crkva trebala oblikovati liturgijske prostore.
Zatim bih volio razmotriti neke elemente redovne liturgije u odnosu na tridentsku, njihov značaj i korespondenciju stvarnosti koju predočuju:
1. Položajni odnos oltara, svećenika i naroda – često se ovo pitanje promatra iz perspektive okrenutosti svećenika narodu leđima ili licem, što je smatram jednostrano i ne može biti uzimano kao isključivo mjerilo. Iako svakako igra ulogu, moramo uzeti u obzir i ostale elemente – tu se prije svega postavlja pitanje što je u središtu liturgije. Svakako Euharistijska žrtva i pod tim vidikom usmjerenost svih učesnika liturgije prema Kristu odgovara pravoj naravi službe. Dok redovni oblik liturgije više ističe teološki pojam zajedništva svećenika i naroda oko zajedničkog stola, i rekao bih da se tu na neki način primarni fokus prebacuje sa nebeske na zemaljsku dimenziju liturgije.
2. Oltar – značajna razlika gdje oltar tridentskog obreda sadrži pripadajuću ikonografiju, što je naravno kod novus ordo oltara neizvedivo, i u tom pogledu prednost za izvanredni / stari oblik liturgije. Da obratimo odmah pozornost na sadržaj ikonografije – možemo jasno razabrati da se prikazivanjem žrtve pred likovima svetaca daje vrlo jasan doprinos kultu svetaca i poruka povezanosti zemaljske sa nebeskom Crkvom, i u tom pogledu stara liturgija sadrži još jednu veliku vrijednost.
3. Odnos oltar i svetohraništa – sličan zaključak kao prethodno, sada smo odvojili jedno od drugoga, a teološki zgodnijim se čini njihova povezanost.
4. Sv. Pričest – budući da liturgija reflektira vjeru i život Crkve, Kristovo Tijelo i Krv prisutni pod prilikama kruha i vina zaslužuju maksimalno skrupulozno ophođenje, stoga radi većeg poštovanja prema prilikama osobno ne preferiram dijeljenje pričesti na ruku što postalo dopušteno po novus ordo (a brojnim vjekovima unatrag smatralo se potpuno neprimjerenim), već samo na jezik, i to po mogućnosti, idealno bi bilo klečeći – čime bi se na izvanjski način najprimjernije očitovala vjera u Euharistiju, i najviše dostojanstveno primila Euharistija.
4. Ambon i propovjedaonica – svođenje starih predikalnica na puki ornament jest doista velika šteta, dok s druge strane ambon se nameće kao zgodno rješenje za navještaj Božje riječi. Dakle usklađivanje obiju rješenja možda se nameće kao dobra kombinacija.
5. Misna čitanja – reformom redovna liturgija tu svakako prednjači - uopće važnost navještaja Božje riječi sada se puno više ističe, i ovo bih naveo kao jedan od najvećih doprinosa.
6. Jezik liturgije – često se narodni jezik laički ističe kao prepoznatljivost Drugog vatikanskog sabora, što ipak nije najtočnije jer SC afirmira latinski jezik kao primarni, dok se narodni može dopustiti gdje se takvo što smatra potrebnim. Osobno ne smatram da je uvođenje narodnog jezika uspjelo značajno podići doživljaj liturgije niti da bi latinski u tom pogledu predstavljao zapreku – na koncu, grkokatolici se normalno služe ''mrtvim jezikom'' u liturgiji, i ovo pitanje bih ostavio posve otvorenim, s naglaskom da i jedno i drugo rješenje ima svojih prednosti.
Citat:
Da li je restauracija (vraćanje na stari, sada izvanredni obred) rješenje za sve prijepore oko slavljenja liturgije?
Pitanje je koliko bi tako jednostrano rješenje bilo prikladno, i mislim da se time ne bi riješili svi problemi, ali da smo mnoge elemente liturgije koji u sebi sadrže veliku uzvišenost i bogatstvo simbolike posve neopravdano zabacili kao anakronizam, nažalost stoji, i smatram da bi ih trebalo pomnije razmotriti.
Login
Registracija
FAQ
Traži
He, he, kak se naš Jug slaže kad im to paše - ko da pivaju onu reklamnu: Da mi je cimentati more 
....
