Katolički odgovori

Ukratko,



Nije nužna nekakva golema promjena. Dovoljno je sustavnije proučiti što religija želi od svojih vjernika u 21. stoljeću i što oni žele od nje. Opći dojam je da ima nekih dijelova liturgije koji su više ritualni nego konstruktivni (stiskanje ruke, mir s tobom) koji zamaraju vjernike. Na danom primjeru, to ti je kao ovaj pokret "Free hughs" (Besplatni zagrljaji), gdje netko s tablom na kojoj piše naveden natpis grli ljude na ulici koji zatraže. Psiholozi su rekli da mnoge takav način komunikacije ne zadovoljava, budući da nemam razloga nepoznatu osobu zagrliti ako nije spremna biti više od toga (prijatelj, recimo). Tako ljudi i tijekom mise stišću ruke bez emocije, iz jednostavna razloga što je nisu u stanju doživjeti kada je kontekst ritualan, a ne emotivan.



Nije li ovo isto? Ako slušam misu, medijski se za nju vežem i sudjelujem u njoj. Dobra propovijed, maštovit komentar Evanđelja, poziv na molitvu za nekog, ili poziv za sudjelovanje u dobrim djelima- ovo je ono što laike ispunjava. Ako dolazim na misu samo da bih replicirao na "Recimo zajedno....", tad ne sudjelujem, ili barem ne na zadovoljavajuć način.

Svećenik bi mogao, recimo, pozvati laike da mu pomognu pri pisanju propovjedi. Neka mu šalju mailove sa svojim duhovnim idejama i doskočicama, neka i on upozna potrebe i težnje svojih vjernika. Kad čuju svoju meditaciju na propovjedaonici, osjećat će se korisno i aktivno u liturgiji. Neka svećenik prouči kakve su karitativne potrebe siromašnih, i pozove vjernike koji bi mogli pomoći ("Ima li vodoinstalater neki ovdje? Bratu bi trebao, a nema novca...."). Ovo nema veze s "konkretnim" oblikom liturgijskog slavlja, ali u tome i jest problem o kojem pričam. Oblik je nevažan, i nije pitanje treba li ga mijenjati. Treba mijenjati pristup obliku.



Sve u skladu s ovim što sam dosad naveo. Ima li dovoljnog interesa u župi da bude takav obred, može ga se ustanoviti barem jednom tjedno. Moje je mišljenje da oblik nije važan, sve dok je centar Euharistija, i dok je sve u jednom pristojnom tonu.

Vjerojatno ima vjernika koji bi taj obred bolje prihvaćali od ostalih, ali ima ih i koji bi se zbunili time, i prestali dolaziti na misu u tu Crkvu ako bi sve bile iste.



Može. Baš kao i sudjelovanje.



Držim da ljudima treba omogućiti više izbora iste duhovnosti. Da li će Misa biti na latinskom, ili će omogućiti laicima da više sudjeluju u samom ritualu, stvar je potreba župe i svojevrsnog "Sensus Fideliuma". Oblik je u drugom planu, sve dok nije u suprotnosti s objektivnim kršćanskim naucima, i dok služi Crkvi.

Niti ja. Ali porast interesa za njihov doživljaj duhovnosti pokazatelj je potreba i težnji ljudi u modernom svijetu. Ima senzacionalizma, ali on nije jedina stavka- ljudi se na takvim susretima osjećaju vezanijima za duhovnost, za razliku od tradicionalnijih pristupa slavlju. Karizmatski pristup nikad ne bi zaživio u Crkvi da laici u njemu nisu osjetili ispunjenje i sudjelovanje. Ovo se mora poštovati, i proučiti zašto je tako.

Ovaj dio mi je posebno zanimljiv. Ja se slažem s tvrdnjama jedino ne znam na koji bi se način utvrđivale potrebe župe odnosno "osjećaja vjernika"?
Ako bi to radio svećenik, kao do sada, onda to ovisi o njegovim afinitetima a ne nužno za potrebama župe.
Prečesto se dešava da sa promjenom svećenika nastaje i promjena duhovnosti što nije dobro. Po meni bi svi ti pokreti kao karizmatski npr trebali imati model djelovanja na župskoj razini, te bi se onemogućila samovolja ma od koga ona dolazila. Međutim tog modela nema mislim da ga ni neokatekumeni nemaju iako oni misle da ga imaju, da ne govorim o vjernicima tridentske tradicije čijih okupljanja gotovo da i nema pa im je i broj vrlo upitan.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

sasvim suprotno- Misa i liturgija su slavljenje Boga (pod slavljenjem znači: moliti Boga, hvaliti ga, moliti za oproštenje svojih grijeha i iznositi mu svoje potrebe) i ako čovjek ne dolazi na Misu zbog slavljenja Boga onda i nema što dolaziti. Bog je u liturgiji prvi a ne čovjek.

Odgovor je zapravo jednostavan. Nema ovdje nekakvog sustava kojim bi se trebale spoznati želje i potrebe vjernika. Treba jednostavno izgraditi svijest u laicima da su dijelovi Crkve, za što postoje već dane "infrastrukture" primjerice vjeronauk, ili propovijedi. Pozovu li se vjernici da sudjeluju u aktivnom životu Crkve, sami će razmišljati na koji način mogu doprinjeti svojim idealima. Ali ovaj poziv ne smije ostati na pukoj retorici, već na konstruktivnim potezima zajednice. Nije lako, ali čini se da se ne radi ništa, što je problem.

Mislim da je prvi korak obučiti svećenike da svoje komunikacijske talente utrže na najbolji mogući način. Drugi je osmisliti pastoralne projekte koji će služiti laicima prema njihovim župnim potrebama. Treći je razviti komunikaciju klera i laika unutar župe na konstruktivan način. Četvrta je stepenica obrada podataka nakupljenih u komunikaciji, i njihova primjena u propovjedima i čak ispovjedaonicama. Eto, primjer....

Ali jasno je da ljudi žele slaviti Boga na druge, njima čak i iskrenije, načine. Ovdje ne govorim da treba dostojanstveno slaviti Misna otajstva, već da mnogi vjernici osjećaju naglasak na ritualnosti više nego značenja iste. Citra bez glasa ne može zadiviti, kao što je naveo Pavao jednom. Tako i ritualnost bez srca ne može biti na izgradnju.

Euharistija i pokora- sve je ovo jasno naznačeno. Ali trebamo li se bičevati da bismo se kajali? Ne kajemo se ako se ne bičujemo? Ako se netko želi bičevati, na svoju izgradnju, zašto da ga moja savjest osudi? Ja se ne bičujem, i nemam takav običaj pokore, znači li ovo da je netko od nas jači u vjeri?

Da ali Misa je liturgij ski čin Crkve i nju treba slaviti u zajedništvu i pravilima Crkve a neke svoje želje i potrebe mogu se ostvariti na drugim okupljanjima. To ti ne vidiš.

Nikakav se pravilnik ne krši ako Kristovo Tijelo veli "Svoju" volju. Kao što sam već naveo primjer u bičevanju, ima različitih oblika pokajništva, i svi su zapravo "unutar pravilnika" dok iza njih stoji iskreno srce i objektivno "neproblematičan" iskaz. Mislim da je slično i sa slavljem. Dok je centar naših srdaca u liturgiji, usmjeren na Euharistiju, više sam nego siguran da je praksa slavlja jedan stavak koji nema formu nepromjenjivosti.

Čovjek koji želi slaviti Boga, ima i želju i potrebu koju mu se mora pružiti u zajedništvu.

Ne ljuti se, mislim da sanjaš...

A zašto? Zar je zabranjeno tako djelovati? Velim, ovo je ideja koju se ne mora uzeti za ozbiljno. Ali da se osjeća jedna potreba za "obnavljanjem Crkve koja se uvijek obnavlja", držim da je prilično objektivno. Čak je i papa naveo da ima problema u komunikaciji klera i laika.

ž


Ovo je sasvim krivo - nema hodanja od jednog do drugog (što je totalna glupost i protivno onoj prvotnoj nakani ) a to je da se "simbolički" pokaže gesta mira prema onom prvom koji je do tebe - zašto ne bi strancu kojeg ne poznaš da znak mira - posebno danas u svijetu globalizacije -



Koji su to principi slomljeni .. zanima me gdje si našao taj izvor po kome je Celibat uveden "globalnim ništavljenjem sklopljenih brakova svećenika.." molim navesti točan izvor, jer sam ja učio sasvim drukčije... baš me je zainteresirala tvrdnja , no ako je povežem s onom o kastraciji (gdje na temelju jednog (kastracije - koju ne opravdavam iako nije bio "crkveni izum" ) izvodiš i primjenjuš zaključak na opće pa sam slobodan posumnjati u neke savim druge ciljeve...

Ne zabranjeno, nego ovo tvoje vidim daleko od realnosti.

Upravo tako. Previše je toga "simboličko", svi se ti "simboli" uvijek iznova ponavljaju, zamijenjujući prvotnu nakanu. Svijet globalizacije, mahom "američkog tipa", prepun je takvih rituala, i ovo može doprinjeti relativiziranju uloge Crkve.

Smisao takvog rukovanja ne bi smio, ni pod razno, biti simbolički, već iskrena želja da bližnjemu zaželim mir. Ali da bi mu zaželio mir, ne treba mi ritual, već iskrena molitva i podrška.



Ako se ne varam, najsarkastičniju kritiku ništavljenja brakova dao je Hans Kung u svojoj "Povijesti Katoličke Crkve", ali sad tu knjigu nemam kod sebe. Sjećam se da je rečenica ibila priično ubodna, kao i većina njegovih.

Vjerojatno se odnosilo na Lateranske koncile, koji su uistinu bili vrlo odrješiti glede svakog legitimno sklopljenog brak klerika (uglavnom se ovo ništavljenje odnosio na ljude koji su ušli u brak nakon što su se zaredili). Sumnjam da je bilo mnogo drukčije u obratnom slučaju (da su se prvo oženili, a zatim zaredili).

Što se tiče kastracije, jedino sam napomenuo svoju zbunjenost činjenicama. Niti sto godina prije Humanae Vitae (da ne spomenem njene prethodnice), bilo je sasvim normalno ukinuti prokreativnu dimenziju ljudskog tijela u korist boljeg glasa u zboru- svi su ovo znali u Crkvi, te vjerojatno i ohrabrivali. Nije baš nešto što ne zbunjuje, zar ne? Mene takve stvari navode na razmišljanje u konstruktivnom smjeru.

Evo jedna vrlo zanimljiva tema koju bi valjalo više aktualizirati, na sljedećem linku možete potpisati peticiju:

http://sites.google.com/site/tradicionalnamisa/peticija

Peticija za slavljenje tradicionalne mise

Na stranici Tradicionalna misa ( http://sites.google.com/site/tradicionalnamisa/peticija ) možete potpisati sljedeću Molbu za slavljenje mise prema izvanrednom obliku rimskog obreda:

U skladu s motuproprijom Summorum Pontificum pape Benedikta XVI. tražimo da nam se omogući prisustvovanje misi slavljenoj prema izvanrednom obliku rimskog obreda (također poznatoj pod nazivom tradicionalna latinska misa ili tridentska misa) u jednoj od crkava grada Zagreba barem nedjeljama i blagdanima.

Pročitajte upute, potpišite peticiju i proširite ovu obavijest što je moguće više, posebno kod ljudi za koje mislite da bi mogli biti zainteresirani!

_________________
''Nikome nije dopušteno biti nemaran i besposlen dok prijete tolika zla i opasnosti, i dok se protivnici upinju toliko gorljivo da unište same temelje katoličke vjere'' (papa Pio XII.)

Za mene čisto pomodarstvo. Niti imate svećenika koji znaju sližii misu po Tridentinskom obredu (ja bih se morao dobro mučiti iako sam imao mladu misu ppo takvom obredu - već je bilo malo nešto promijenjeno) niti postoje ministranti - đakon i subđakon koji bi znali a još više kome bi to nešto značilo. Meni je "triodentinski obred" ostao u lijepoj uspomeni, sada živim drugi obred, i pokojna nona (baka) mi je ostala u lijepoj uspomeni i nje više nema.. plodovi tridentinskog su tu...plodovi moje pokojne none su tu. ne pada mi na pamet potpisivati peticiju za oživljavanje pokojne none..