Katolički odgovori

U ovotjednom Glasu koncila među pitanjima čitatelja nalazi se jedno zanimljivo pitanje znamo li mi uopće kako je izgledao Isus. Iako u Svetom pismu o tome nema ništa, kršćanska je ikonografija stoljećima pokušavala prikazati Isusa, najprije prema helenističkom modelu čovjeka, a zatim prema svojim idealima i zamišljajima, među kojima su uvijek visoku vrijednost imale one slike koje su nastale na temelju mističnih doživljaja i viđenja, ponegdje i čudesnih događaja vezanih uz njih.

Dante Allighieri (1265. – 1321.) u svojoj „Božanstvenoj komediji“ u „Raju“ (u 31. pjevanju) spominje na jednom mjestu i hodočasnika (iz Hrvatske) koji dolazi u Rim pokloniti se „Kristovom licu“. U pjevanju piše:

„Ko onaj koji iz Hrvatske valjda
Dolazi našu Veroniku zreti,
Što je se s davnog ne zasiti glada,
Već dok se vidi, veli u pameti:
Gospodine moj, Kriste, Bože pravi,
Takav li dakle bješe lik Tvoj sveti?“

Što je to „Veronika“ koja se spominje ovdje kao predmet čašćenja?
Radi se o jednoj relikviji („svetom ubrusu“) koji je stoljećima bio čuvan u Bazilici sv. Petra u Rimu na jednom povlaštenom mjestu, u relikvijaru na jednom od četiriju stupova (nazvanom Veronikinim) koji okružuju oltar u središtu svetišta. Relikvija za koju se vjerovalo da je rubac koji je Veronika pružila Isusu na križnom putu i na kojoj je ostalo utisnuto „Kristovo lice“. Dakle, ne otisak krvi ispaćenog lica, već prava slika Kristovog lica za koju se u Starom vijeku smatralo da nije nastala ljudskom rukom. Relikvija je nazivana „Veronikom“ prema tumačenju grčko-rimske složenice: verus (pravi, istiniti) + eikon (slika).

Relikvija je stigla u Rim 705. g. iz Carigrada i u Rimu je čuvana i čašćena sve do 1506. kad su njemački vojnici pod zapovjedništvom Karla V. napali i opljačkali Rim i baziliku izrugujući se s relikvijama.

Postaja o Veroniki (Veronika pruža Isusu rubac) nije dio Svetog pisma, već je nastala prema predaji koja je bila općeprihvaćena najprije u Carigradu, a potom i u Rimu i čitavoj Zapadnoj crkvi. Predaju je potkrijepio i konkretan predmet (sveti ubrus).
Taj ulomak iz Križnog puta glasi:
„Veronika mu pruži rubac da otare svoje krvavo lice. A za nagradu vraća joj Spasitelj sliku presvetog obraza svoga utisnutu u rubac.“

Danas su povjesničari otkrili da je taj sveti rubac najprije bio pomno čuvan u tajnosti kod ranokršćanskih zajednica u Jeruzalemu, zatim u Edessi, pa Kamuliji, sve dok nije došao do bizantskih careva koji su ga častili u Carigradu. U Rimu se u bazilici čuvao punih 8 stoljeća.
Zanimljivo je da su Isusa u ranokršćanskim prikazima najprije oslikavali na helenistički način, što je bilo razumljivo, ali tijekom srednjeg vijeka sve više slikara usvaja određene dimenzije lica koje se kod više umjetnika poklapaju, kao da su imali pred sobom određen model prema kojem su izrađivali svoje slike. Taj model bila je relikvija Kristovog lica. Massacio, van Eyck, Raffaello, Tizian, Bosch, El Greco, Dürer – svi oni kao da su slikali lice istog čovjeka.

Postoji i povijest relikvije nakon oskvrnuća bazilike. Smatra se da je rubac spašen i da se danas čuva u svetištu u Mannopellu u Italiji. Nad tim rupcem provedena su i neka istraživanja. Materijal rupca je bisus (morska svila), vrlo skupocjen materijal i korišten u Starom vijeku, nezapaljiv kao azbest i nemoguće ga je obojiti ni slikati na njemu (ne zadržava boju). Sam rubac je proziran, ali se na njemu pod određenim kutem svjetlosti nazire lice čovjeka. To lice odgovara dimenzijama lica na Torinskom platnu, tako da se obje relikvije u potpunosti preklapaju.

Kada gledam ovaj rubac, za koji se vjeruje da daje "autentičan" prikaz lica Kristova, teško mi je prihvatiti da bi Krist mogao tako izgledati.
Inače kada malo o tome razmišljam fascinantno je to kako nitko od evanđelista nije opisao kako je Isus fizički izgledao. Očito im to nije bilo važno za njegovu poruku koja je univerzalna, a možda i nije bilo u duhu njihova vremena da o tome pišu. A možda je i sam Bog time htio dati nam do znanja kako fizički izgled nije bitan pa zato niti nemamo pisani trag o Isusovu fizičkom izgledu.

Vjerojatno se fotografijom ne može točno prenijeti slika s rupca i potpuno se slažem s time da evanđelisti nisu htjeli pozornost davati fizičkom izgledu kao nečemu bitnome... Tim više što se njegov izgled nakon uskrsnuća vjerojatno promijenio pošto je više puta navedeno da ga učenici nisu prepoznali (niti Magdalena, ni dvojica na putu u Emaus, ni učenici pokraj jezera...)... Ali ova ne-poznavanja uskrsloga Krista su možda i posebna tema.

Meni se čini da je rubac iz Manopella čudo za sebe i otkriće mi je bilo saznati za njega. Kad bolje pogledam to lice na njemu uopće ne vidim ni patnju ni bol, nego blagost, smirenost, uronjenost... kao da nam želi pokazati "ne bojim se ovoga svijeta i njegovog zla, jer znam da je Otac uz mene. Protiv mene svijet ne može ništa." Možda smo mi previše naviknuti Isusa zamišljati prema modelu iz filmova, kao nekog holivudskog glumca čije crte lica mogu biti nekome privlačne, a nekome ne, dok mi ovo lice s rupca nevjerojatno podsjeća na slike Presvetog Srca Isusovog na kojem nema "privlačne" ljepote ni sjaja (kao što je rekao i prorok Izaija), ali kad se malo duže zagledam u to lice vidim blagost, pogled suosjećanja, unutarnjeg mira i neke svježine koja više priliči djeci nego ... glumcima koje smo navikli gledati u Isusovoj ulozi.

Slažem se, pa zato često zamišljamo Isusa sa dugom smeđom kosom i plavim očima (kakav je prikazan u Zefirelijevom filmu 'Isus iz Nazareta') što je u suprotnosti sa fizionomijom ljudi koja prevladava na području Izraela i bliskog istoka gdje su ljudi uglavnom tamne boje kose i očiju.
I tako pored iskrivljene predodžbe (koju manje-više svi imamo) o Bogu - Kristu i njegovoj biti, imamo iskrivljenu predodžbu i o fizičkom izgledu njegova tijela. Ta naša ograničenost u percepciji Krista kao Boga i kao čovjeka uvelike otežava rast u vjeri.
Iz takve krive predodžbe za mnoge ljude je Bog samo savršen čovjek - muškarac. Zato je na II vat. koncilu lijepo rečeno kako je Bog i otac i majka(!).
Mnogi mistici, kada govore o kontemplativnoj molitvi, naglašavaju kako je potrebno osloboditi se svake slike koju imamo o Bogu jer je svaka naša predodžba o Bogu donekle iskrivljena. Međutim, to je jako teško, gotovo pa nemoguće jer smo mi ljudi bića koja razmišljaju u slikama pa zato i oduvijek postoji potreba da se Boga slikama približi čovjeku, ma koliko te slike davale krivi prikaz Boga (sa sijedom bradom i dugom kosom, na oblacima itd.)

Po Torinskom platnu se vidi kako je Isus izgledao.

Na Torinskom platnu se baš i ne vidi lice Isusa, već samo blijedi obrisi pa je na temelju toga teško utvrditi kako je točno izgledao

Nisu baš blijedi obrisi. Sasvim dovoljno da antropolozi rekonstruiraju. Ima slika napravljena po tome.

Kao što je nama sada Torinsko platno, tako je nekada vjernicima bio taj sveti rubac koji se čuvao najprije u Carigradu, a zatim u Bazilici sv. Petra... Hodočasnik iz Hrvatske kojeg Dante spominje možda je bl. Augustin Kažotić koji je kao zagrebački biskup planirao pokrenuti hodočašća u Rim (ne znamo je li mu to stvarno i uspjelo), ali svakako jest nekim redovnicima - pustinjacima s otoka Brača, pošto su u "Zmajevoj spilji" nađeni kameni reljefi od kojih jedan prikazuje anđela kako drži sveti rubac sa Kristovim licem ("Veroniku") koja je tada bila općepoznata i veliki predmet štovanja.

Za redovnike je potraga za Kristovim licem kao što piše u Svetom pismu "Tražite lice njegovo.. Lice Tvoje Gospodine ja tražim..." bila izuzetno važna, ali nikako radi čiste radoznalosti i želje da se sazna njegov fizički izgled, nego da se otkrije On sam, njegov put, prisutnost, volja i plan koji ima sa svakim od nas.

Torinsko platno i Veo iz Manoppella - kao dokazi smrti i uskrsnuća Isusa Krista

u uzbudljivim nastavcima:
1. dio - https://hkm.hr/feljton/feljton-torinsko ... rista-1-6/
2. dio - https://hkm.hr/feljton/torinsko-platno- ... rista-2-6/
3. dio - https://hkm.hr/feljton/torinsko-platno- ... rista-3-6/

(...bit će još...)

Ovako je izgledao https://www.bitno.net/kolumne/markobiot ... -glogovic/

Da, zanimljivo mišljenje patera Marka.

Ali nije ovo jedina slika nad kojom su ljudi razmatrali Isusovo lice.

Postoji u tradiciji Crkve jedna pobožnost (prema ukazanjima karmelićanskoj redovnici u Francuskoj oko 1840.g.):
http://christusrexhrvatska.blogspot.com ... sovom.html

Iako je ova stranica tradicionalistička (ispričavam se), pobožnost je lijepo opisana...